Već dugo nismo prenijeli ništa od naših kolega sa Bljeska, pa evo činimo to sada. Tamo postoji jedna Leonarda koja izvrsno piše, iako su komentari čitatelja često podijeljeni oko tog pitanja, pa je dobar dio istih zauzet brutalnim "pljuvanjem". Vi presudite sami na osnovu priče o prosvjetnom radniku kojem stvari nikako ne idu dobro.

Slučajno sam prosvjetni radnik. Vjerojatno to nema puno veze sa mojom situacijom, ali htio sam da znate. Jako volim stripove i moj nadimak je Komandant Blek (po Blek Steni i Komandantu Marku, koje obožavam). Da se razumijemo ne zazirem ni od Zagora, ni Kapetana Mikija.

Često me đaci zezaju jer govorim neke izraze tipične za strip junake, ali ne uzrujavam se mnogo oko toga.

Danas trebam donijeti najveću odluku u svom životu, ali o tome na kraju. Evo što je prethodilo ovom tekstu.

Ponedjeljak 15.12.03.

Probudio sam se ukočenih prstiju i pola sata proveo ispod gunja, ne usuđujući se poviriti jer dah se pretvarao u inje. Nije ni čudo, osim što vlaži, krov mi je pokriven nekakvim limovima, ukradenim sa gradilišta na balinovcu ‘92. Pogađate dosad su zahrđali i zakucavani sto puta. Napokon me jedan pogled na sat tjera da se obučem, umijem ledenom vodom i krenem prema školi.

Naravno opet bez doručka, čak se i želudac prestao buniti. Privikao se valjda da prvi obrok dobije na povratku iz škole. Iznevjeri me jedino kad kolege u zbornici uvjeravam da sam se prejeo jutros, pa neću s njima doručkovati. Tada izdajnik prepozna sve zaboravljene mirise ribice, čvaraka, špeka, i zakruli, ahhhhhh.

Kolegica Koviljka me opet fiksirala pogledom, a fino sam joj rekao da je ona noć bila greška.

Pobjegao sam poslije zadnjeg sata šaljući dnevnik u zbornicu po učeniku.

Utorak 16.12.03.

Danas je Koviljka ponovno pokušala razgovarati sa mnom. Rekao sam joj da ćemo razgovarati u četvrtak poslije sedmog sata. Sto mu gromova! Što ću joj reći?

Ne draga moja, nisam ti ja za ozbiljne veze (mislim da činjenica da sam neženja u 43. dovoljno govori tome), a ona noć bila je greška (čista fizička potreba).

Navečer sam krpao čarape. Eh, barem u tim trenucima bih volio da sam oženjen. A s druge strane tko bi trpio njeno kvocanje, ma volim sam krpati čarape.

Srijeda 17.12.03.

Danas sam pokušao podići kredit. U svim bankama tretirali su me jednako. „Prosvjetni radnik, pa šta vi hoćete? Kredit? Ha-Ha“ Uvjete svakako nisam ispunjavao.

Osim što traže da priložite svoja crvena krvna zrnca, zajedno sa srčanom pumpom u najboljem stanju, sad kao dodatak traže i oba bubrega i jetru. Oni koji su ikad okusili alkohol ne dolaze u obzir. Evo te uvjete nekako ispunjavam, ali žiranti moraju biti vanzemaljci sa interstelarnim primanjima. E taj uvjet nisam mogao ispuniti. Svih mi bubnjeva Darkvudu, ništa od kredita.

Kući sam došao kasno. Upalio sam bojler i gledao na sat. Treba mu dvadesetak minuta da se ugrije dovoljno da se na brzinu istuširam. Sve do neki dan nisam ga morao uopće paliti, hladna voda je ionako dobra za cirkulaciju, ali danas je već opasno hladno pa moram barem malo umlačiti vodu.

Četvrtak 18.12.03.

Grom i pakao! Došao je račun za struju. Jako je okasnio ovaj mjesec. Jelenskih mi rogova opet sam nabirikao 33 KM. Plaća za sedmi mjesec već se gotovo istopila na luksuze poput kruha i sapuna, odakle mi 33 KM? Opet će mi iskopčati struju. Ništa, imam zalihu svijeća. Jesu sa božićnim motivima i trebao sam ih vratiti u školu, ali potreba je potreba.

Najbolje da skuham poparu, večeras ću ionako kasno kući, dogovorio sam se sa Koviljkom.

Poslije sedmog sata već sam jako nervozan, a posebno kad znam da me čeka jedan mučan razgovor.

Koviljka je stajala ispred zbornice, omotana crvenim šalićem i u kaputiću, u kojem je ličila na djevojčice kojima je predavala. Sažalila mi se onako sitna, sa krupnim očima laneta.

Ma koga zavaravam... volim je od prvog dana. Samo šta joj imam ponuditi? Ona je tako mlada, neiskvarena. Ja sam navikao sam....

Hodali smo prema našem kafiću i ja sam razmišljao smijem li svratiti u Bet Shop da provjerim rezultate. Igrao sam sistem i jedva sam izdržao da ne otkažem zadnji sat. Ma svratiću pa kud puklo da puklo.

Počeo sam prebirati rezultate i posljednje čega se sjećam je Koviljkin vrisak, dok me gutao bezdan....

Petak 19.12.03.

Probudio sam se u bolnici. Sestru sam znao iz viđenja i volio bih da sam vidio nešto ljepše kad sam se probudio. Al’ nema veze! Počeo sam se pitati što se dogodilo sa mnom, zašto sam ovdje. Sestra se zagonetno smješkala i nije mi htjela ništa reći. Kroz glavu mi je prošao moj neuredan život u zadnje vrijeme i već sam mislio da imam neku smrtonosnu bolest. Vidiš, čak ni sestra ne smije ništa reći bez doktora. Moje nedoumice otklonio je doktor.

Preveliko uzbuđenje, konstatirao je, biće sve u redu. I tada me puklo. Karamba i karambita!

Dobitni listić na
sedamdesetčetiritisućeidvjestopedestsedamkonvertibilnihmaraka,
bio je moj listić.

Subota 20.12.03.

Danas je vrijeme za najveću odluku u mom životu. Nalazim se u turističkoj agenciji i razmišljam hoću li Koviljku zaprositi u Parizu, kao što sam prvotno razmišljao ili u Londonu, kako predlaže radnica u agenciji. Teška odluka, ali nekako ću, poslije svega, i to predeverati.