MIRKO KOVAČ: Sretan onaj ko svoju pjesmu ne plati glavom
Branko Miljković
Branko Miljković (1934.–1961.) nije morao umrijeti da bi postao priznat i slavan; već je to bio za svog kratkog života. Iz pjesničke generacije šezdesetih, Miljković je odmah nazvan “princem poezije” i odmah svrstan u red velikih pjesnika.
Dobio je tada prestižnu Oktobarsku nagradu, rezerviranu za režimske pisce, što je bio presedan u kulturnoj politici i načinu vrednovanja poezije. Mnogi dogmatici bijahu uznemireni da je mladi pjesnik, k tome još simbolist i francuski đak, tako visoko i naglo uzdignut na društvenoj ljestvici. Nije li to, s njihova stajališta, bio prvi kobni pomak u bijegu od socijalističkih kriterija? Sam laureat, uz svoje genijalne pjesme, donio je nešto malo rodoljubive poezije, pjesmu o Titu i skromnu pregršt dodvoričkih stihova, što je zasigurno bilo dovoljno da se netko u žiriju uhvati za te pjesme i progura mladića. Miljković nije bio po volji mnogima koji su navijali za uzorne pjesnike, idole mladeži, a uza sve, znalo se da potječe iz obitelji nesklone komunistima. Ali prije nego je dobio tu nagradu, mladi Branko bio je najviše citirani pjesnik, čak i među onima koji nisu imali simpatija za nj. Njegov glasoviti stih: “Hoće li sloboda umeti da peva kao što su sužnji pevali o njoj”, obasjavao je lica razočaranih ondašnjom nedostatnom slobodom, kao god što je svojom britkošću izazivao divljenje barem onog malo inteligentnijeg sloja u političkim utvrdama komunističkog svijeta.
Pričalo se da je čak i Tito deklamirao te stihove, a u diktaturama se vrhovnici uvijek potežu kao mjera svih stvari, ma kakve neznalice bili. Popularni književnik Branko Ćopić te je stihove uzeo kao moto jednog svog romana, kasnije osporavanog zbog “podrivanja tekovina revolucije”. Još mnogi stihovi mladca Miljkovića posvuda su govoreni, da je čak i njemu samom došla muka od tolike “upotrebe poezije”. Njega je strepnja krasila, njega je tresla “metafizička drhtavica” o kojoj je pisao, njega su mučila “opšta mesta strašnija od svega”, pa je stihom branio svoj pjesnički integritet. Opirući se svakoj vrsti banalizacije, pjesnik je gotovo rezignirano pjevao: “Psi me recituju i gluve poljane.”
Još kao gimnazijalac znao sam naizust mnogo stihova Branka Miljkovića i čeznuo da me jednom primi za svoj stol. Nisam bio nasrtljiv, okolišao sam oko te privlačne pojave, ali sada se ne mogu točno sjetiti kako smo se i kad upoznali. Znam samo da sam se uvijek osjetio privilegiranim kad god bi me pjesnik pozvao u svoje društvo. On je bio neka moja vizija pjesnika: duhovit, lucidan, talentiran, obrazovan, opsjednut ženama i uvijek zaljubljen, patnik, veseljak, depresivac, nagonom samoubojica, ali jedino i trajno odan poeziji. Samo je on mogao napisati: “Srećan ko svoju pesmu ne plati glavom.”
Bio je poželjan u svim salonima, čak i kad je pravio skandale, a istodobno i najviđenija intelektualna pojava beogradskog podzemlja. Napijao se u svim ćumezima društvenoga ugostiteljstva, sablažnjavao noćobdije svojim drskim pričama, privlačio mlade literate fascinirane njegovom duhovitošću, njegovim obratima u živom razgovoru. U svijetu boheme bio je čas otmjen čas prost, ali svakako car. I baš u vrijeme fešta i veselica u čast Branka Miljkovića i njegova pjesništva, mladi je slavljenik posve iznenada napustio Beograd i preselio se u Zagreb.
Slučaj je htio da se posljednji put sretnemo u Zagrebu, u kavani Korzo; o tome sam nešto objavio u studentskim novinama. Ne znam jesam li tada, ili nekom drugom zgodom, doznao da je pjesnikova majka Marija bila Hrvatica iz Zadra, ali se maglovito sjećam da je spominjao Hrvatsku kao zavičaj, jer samo je “maternica zavičaj”, a sve drugo “vatra i ništa”. Ta priča o majci Hrvatici nije prolazila u Beogradu; njegovi prijatelji govorili su da je Branko laskavac i da je sve izmislio kako bi se dodvorio Hrvatima. Takvo što moglo se čuti i od njegova prisnog prijatelja Petra Džadžića, koji je tvrdio da su ga u Zagreb otjerali ljubavni jadi, te da nikakvih krvnih veza s tim svijetom nije imao.
Miljkovićev grob
Priča o majci osobno me nije zanimala, niti mi je što značila. Zlatko Tomičić u svojoj knjizi Hrvatski orfej veli da je Branko znao svašta govoriti, “davao je nezgodne izjave, tvrdio da je ustaša”. I u Beogradu je pravio ispade; mogao bih o tome i sam svjedočiti. Poznata je anegdota kada je na Terazijama skinuo svoj crni šešir i uzviknuo: “Živeo jugoslovenski mrak!” Možda je to pjesnik, nimalo suptilno, osporio vlastitu pjesmu Jugoslavija, u kojoj je hvalio vjenčanje Šumadije i Zagorja, pjevao o moru na jugu i oblacima na sjeveru. Bio je dovoljan taj bohemski, bezazleni incident da bi “udbaši duha” počeli pretresati stihove iz te pjesme i prevoditi ih u političke besmislice.
Obilježeni stihovi iz pjesme Jugoslavija: “Treba zapaliti sve što može da gori / treba srušiti sve srušivo, sve što nije večno”, sumnjičili su pjesnika kao rušitelja, a dotad slavljena pjesma poprimila je sasvim drugo značenje. Nedugo nakon našeg susreta u kavani Korzo Branko Miljković se odrekao svega što je posljednjih godina “naškrabao”. Odrekao se i Oktobarske nagrade. Obznanio je da vraća nagradu, ali ne i lovu koju je propio.
Odreći se takvog statusnog obilježja režima, u Beogradu je dočekano kao drskost i hula nezahvalnog pjesnika. Pričalo se da ga je na taj čin nagovorio književnik Branko V. Radičević. Jevrem Brković zapisao je u svojoj knjizi Glosarij: “Poslije dobijanja Oktobarske nagrade, tadašnja je Duga napravila grozan razgovor s Brankom Miljkovićem. Branko V. Radičević ga je našao pijanog, zloupotrijebio ga izvlačeći iz njega što je htio, nagovorio ga da se odrekne svega što je do tada napisao, pa i Oktobarske nagrade.” Iz tadašnje Duge, koja je slovila kao udbaško glasilo, širile su se fame kako se Miljković odrekao svega što je “naškrabao”, samo zato da bi se odrekao svoje pjesme o Titu.
U noći između 11. i 12. veljače 1961. godine Branko Miljković počinio je samoubojstvo; objesio se “o jednu nisku vrbu na Ksaveru”, kako svjedoči spisateljica Irena Vrkljan. “I drvo je reklo nemoj Jutro moje belo”, napisao je Branko u svojoj pjesmi Goran, posvećenoj Ivanu Goranu Kovačiću. Nisko stablo vrbe na Ksaveru nijemo je primilo pjesnikovo tijelo, u bjelini jutra te kobne veljače. Zgrčena koljena samoubojice gotovo su dodirivala tlo. Nekim vojnim kamionom pjesnikov lijes dopremljen je u Beograd i pokopan na Novom groblju.
Priče o smrti Branka Miljkovića još zadugo nisu prestajale. Njegov otac Gliša, koji je godinama provodio dobar dio vremena pokraj sinova groba (više puta sam mu pravio društvo) uporno je tvrdio da je Branko ubijen na drugom mjestu i mrtav odnesen i zakačen za tu granu. I pisac Zlatko Tomičić u svojoj knjizi tvrdi “da su ga ubila dva agenta Udbe koji su došli radi toga iz Beograda”. Pjesnikov intimus Petar Džadžić, sve tamo do kraja osamdesetih, ostao je pri onome što je napisao u svome ogledu Branko Miljković ili neukrotiva reč, a to je da se Branko ubio zbog jedne žene “koja nanosi pesniku poraz, onda kada mu je taj poraz potreban”.
Krajem osamdesetih Džadžić korigira svoje nekadašnje stajalište; sada mu povijesni događaji idu na ruku, a nacionalizam ga hrabri i oslobađa stega. Tih godina Džadžić je nacionalist blesavog tipa, opsjednut urotama i uvjeren da “zlo dolazi sa Zapada”. Tada lansira novu teoriju o samoubojstvu Branka Miljkovića; više to nije žena koja mu nanosi poraz, nego osjećaj sramote i poniženja što je napisao pjesmu o Titu. Senzibilni pjesnik odmah je kao shvatio da se poezijom ne darivaju zlotvori, ali bilo je kasno i jedino mu je preostalo umrijeti, to prije što je iza sebe već imao gotov stih “da isto je pevati i umirati”. Kritičar i biograf Miljkovićev hvalio mi se u više navrata kako u svoj izbor Brankove poezije, što ga je priredio i objavio u Prosveti 1965. godine, nije uvrstio pjesmu o Titu, te da je to onda bilo heretično. Na moje pitanje što je bilo sa ženom koja mu je nanijela poraz, Džadžić je odgovorio citirajući Pavesea, kako nas neuzvraćena ljubav razotkriva “u našoj golotinji, našem siromaštvu i našem ništavilu”.
Miljković
Ta “fatalna žena” pomogla mu je da razotkrije vlastitu ništavnost, da se zgadi nad svojom odom Titu i onda objesi. Slušao sam i njegove kavanske varijante kako su Miljkovića ubili hrvatski pjesnici, i to iz ljubomore. Možda je kasnije upetljao i Vatikan; nove verzije više nisam slušao, jer sam napustio Beograd. Ne znam što se poslije pričalo, ali zasigurno znam da su priče nacionalista uvijek glupe. U svojoj pjesmi posvećenoj Tinu Ujeviću Branko je možda ponajbolje spojio smrt, drvo, zaborav i razloge odlaska kad više “nema šta da se voli”. Ta potresna strofa glasi: “Najzad sam dovoljno mrtav ništa me ne boli Drvo se naginje nad zaboravom nema šta da se voli Neka niče cveće iz prokletog tla.”
Mirko Kovač (Feral Tribune, 1. prosinac 2001.), Lupiga.Com
