Istina je, Zagreb je jedini glavni grad koji ima utrku Svjetskog kupa, dok ostala odredišta žive od skijanja i zimskog turizma. Istina je, skijaši rado dolaze, jer ih galantni Hrvati časte skupim hotelima, a ne brvnarama. Na odmet nije ni golemi nagradni fond, kao ni činjenica da skijaši imaju tretman kao šefovi svjetskih velesila i da policija blokira promet svaki put kad krenu na brdo. Istina je, na Sljemenu gledatelji najglasnije bodre skijaše, jer jednostavno tamo nemaju što drugo raditi, ukoliko nisu ludi za bauljanjem po šumi. Ipak, istina je i da niko nema takvo snježno preseravanje kao mi, Hrvati

Iako je hrvatski jedan od najbogatijih jezika na svijetu, u njemu ne postoji riječ koja bi dovoljno kvalitetno dočarala nevjerojatnu iritantnost bulažnjenja o mnogostrukim koristima Snježne kraljice za sve nas. Sudeći prema ponuđenim objašnjenjima, te dvije slalomske utrke Svjetskog kupa na Sljemenu zaslužne su za dosad nedoživljenu planetarnu promociju Zagreba i Hrvatske.

Ukratko, svaka potrošena lipa više je nego isplativa. Barem tako tvrde svi izravno zainteresirani, odnosno oni koji izvlače određenu korist od tog "Veličanstvenog skijaškog spektakla". Usput, nije na odmet spomenuti da je, prema grubim procjenama utemeljenim na podacima poznatim javnosti, kroz proteklih sedam godina u Snježnu kraljicu utučeno više od 300 milijuna kuna.

Koliki su zapravo troškovi ove manifestacije velika je nepoznanica

Nije teško zaključiti da je prava cifra ustvari puno veća te da kod prosječnog poreznog obveznika sasvim sigurno izaziva trenutačno padanje u nesvijest. Naime, niti jedna projekcija troškova ne obuhvaća milijune litara vode potrebnih za pravljenje umjetnog snijega, ni ZET-ove autobuse kojima se publika besplatno vozi na vrh brda ni energiju koja pokreće snježne topove i reflektore uz stazu. Doduše, postoji mogućnost da je svaka od tih sprava perpetuum mobile, ali to je ipak mrvicu teško za povjerovati.

Pored već spomenute planetarne promocije, zagovornici Snježne kraljice u svakoj polemici barataju s tri tvrdnje kojima opravdavaju enormne troškove:

1) Zagreb je jedini glavni grad u svijetu koji ima utrku Svjetskog kupa

2) Skijašice i skijaši svake godine jedva čekaju dolazak u Zagreb

3) Samo u Zagrebu gledatelji jednako glasno navijaju za sve natjecatelje, što je dokaz da Hrvati vole skijanje

Sve tri su točne, to nitko ne može osporiti. Zagreb je stvarno jedini glavni grad u svijetu koji ima utrku Svjetskog kupa. Štoviše, sva ostala mjesta u kojima se održavaju utrke Svjetskog kupa samo su obična skijališta i žive od zimskog turizma. S te strane moglo bi se reći da imaju malo više koristi od promocije kroz Svjetski kup.

Također je točno da skijašice i skijaši svake godine jedva čekaju dolazak u Zagreb. Jednostavno, na drugim utrkama spavaju po planinarskim domovima i brvnarama, a galantni Hrvati časte ih boravkom u hotelu s pet zvjezdica u milijunskom gradu koji je Las Vegas u usporedbi s ostalim odredištima Svjetskog kupa. Povrh toga, u Zagrebu imaju tretman poput predsjednika svjetskih velesila - svaki put kada idu na brdo policija samo zbog njih zaustavlja sav promet.

Uz ovu nagradu dolazi i nemali novčani fond, drugi najveći u Svjetskom kupu, što dakako skijašicama, a ni skijašima nije mrsko

Za pretpostaviti je da ih veseli i drugi najveći nagradni fond u Svjetskom kupu. Konkretno, za pobjedu na Sljemenu dobiva se 42 tisuće eura. Slovenci, pak, pobjednicu ženskog slaloma u Mariboru nagrađuju sa 28 tisuća eura, a pobjednika muškog slaloma u Kranjskoj Gori sa 25 tisuća eura.

Istina je i da samo u Zagrebu gledatelji jednako glasno bodre sve natjecatelje, ali to nije dokaz da Hrvati vole skijanje. Na drugim utrkama Svjetskog kupa, onima koje se održavaju u skijaškim centrima, gledatelji prate prvih dvadesetak natjecatelja, a nakon toga vrijeme krate u obližnjim ugostiteljskim objektima ili skijaju po nekoj od susjednih staza. Svega navedenog na Sljemenu nema. Na zagrebačkom slalomu čovjek može raditi samo dvije stvari - ili gledati kompletnu utrku i grijati se urlanjem i skakanjem odnosno navijanjem, ili lutati po šumi.

Gledatelji na Sljemenu imaju veličanstven izbor: ili navijati cijelu utrku ili besciljno tumarati šumom

Što se tiče ljubavi Hrvata prema skijanju, svakome mora biti jasno da se radi o pomodarstvu naslonjenom na uspjesima obitelji Kostelić. Obične smrtnike organizatori časte besplatnom sarmom, sokovima i čajem. Oni malo više rangirani u toj hijerarhiji imaju izvanrednu priliku za besplatno lokanje i obžderavanje. Ilustracije radi, nije na odmet spomenuti da se u press centru na Sljemenu nudi desetak različitih jela te da izbor pića ide od flaširane vode, preko gaziranih i negaziranih sokova, do piva i vina. Ako novinari uživaju u takvom tretmanu, nije teško zamisliti čega sve ima u prostoru za VIP goste, gdje se svakog dana utrke, prema riječima konobara, baci na desetke tisuća kuna vrijednog, polupojedenog i polupopijenog ića i pića.

Cijela priča zapravo leži na pomodarstvu naslonjenom na uspjesima obitelji Kostelić, čiji je jedini aktivni član danas Ivica Kostelić

Naravno, konačna svrha svih nepotrebnih troškova koji se mjere u milijunima kuna jest dosad nedoživljena planetarna promocija Zagreba i Hrvatske. Jedino je šteta što nitko nikad nije objavio podatke o konkretnoj korist Snježne kraljice, odnosno o porastu broja turista u zimskim mjesecima. Za pretpostaviti je da skijališta kroz koja prolazi Svjetski kup imaju te podatke za svoje utrke. Doduše, tamo imaju nekoliko desetaka kilometara skijaških staza više nego na Sljemenu. Međutim, nitko od njih nema takvo snježno preseravanje kao mi, Hrvati.

FOTO: ZG Holding/Sljeme

Lupiga.Com