“Nema kruha u umjetnosti”, truizam je koji odrastajući u Hrvatskoj možemo čuti od najranije dobi. Ovo nije slučajno, u klijentelističkoj državi poluperiferije kultura je u općem mnijenju, kao i javnim davanjima, posljednja na listi prioriteta. Prekarni uvjeti rada, nikakve financije, nepotizam u etabliranim institucijama i vječita borba za preživljavanjem tek su neke od opasnosti s kojima će se susresti svi koji mudru izreku starješina nisu poslušali, već su tvrdoglavo odlučili kročiti nepreglednim stazama nezavisne scene. U svemu je tome lako očajavati, pretvoriti dotičnu izreku u samoispunjavajuće proročanstvo. Ako se uspoređujemo s kulturnom infrastrukturom “razvijenog” centra imperija zaključak će neupitno biti da smo manje vrijedni, da je borba za dostojanstvenim kulturnim radom u našem “narodu” unaprijed izgubljena. Međutim, pogled na hegemonsku kulturnu mašineriju nije jedina opcija, skrenemo li ga prema ekonomski manje privilegiranim teritorijima shvatit ćemo da u toj borbi nismo sami. Štoviše, da je razlog naše pozicije rezultat eksploatacije, a ne stjecaja okolnosti. U toj spoznaji uviđamo da je periferije više, a tek u kolektivnoj borbi možemo iznaći dugoročne solucije.

Prije četiri godine neformalna mreža jedanaest umjetničkih organizacija i tri istraživačke institucije iz deset europskih zemalja, „Južna koalicija“, pokušala je napraviti upravo ovo. Raspisivanjem projekta „Snažnije periferije“ ova je grupica južnjaka uspješno ostvarila europska sredstva za realizaciju nevjerojatno ambicioznog projekta. Njihovim riječima: “Stronger Peripheries: A Southern Coalition su projekt kojim se želi otvoriti dijalog, propitati i raspraviti pojmove 'jug' i 'periferija' s društveno-političkog i društveno-kulturološkog aspekta, kroz različite suradničke i umjetničke strategije i aktivnosti jačanja organizacijskih kapaciteta. Cilj projekta je promisliti pitanje identiteta kroz kulturu i kulturološke razlike te preispitati prevladavajuće modele kulturne politike na jugu Europe”.

U četiri godine trajanja projekta ovo se nastojalo postići nizom radionica, rezidencija, formalnih i neformalnih druženja, te umjetničkih i akademskih suradnji, sve na temelju participativnosti, a s namjerom premrežavanja i međusobnog učenja. Rezultat ovog rada publikacija je čija se promocija održala 12. studenog u prostoru Pogona jedinstvo. Na promociji Anja Pletikosa za nju kaže da je “priručnik o tome kako se boriti protiv kognitivno-kulturalnog kapitalizma”, no i letimičan pogled na giganta od šest stotina stranica otkriva da ni ovo nije sasvim točno. Predivno dizajniran rad Svena Sorića sadrži u sebi - osim akademskih tekstova o odnosu centra-periferije, prijedloga za poboljšanje kulturnih politika i detaljnih opisa lokalnih konteksta organizacija članica - povod za ovu publikaciju, odnosno katalog 14 izvedbenih djela koja su nastala u sklopu projekta. Nazvati ovo katalogom i priručnikom ipak bi, također, bilo nedostatno kao što na promociji svjedoče Ksenija Zec i Petra Hrašćanec. Domaće su umjetnice autorice rada „Safe Chemistry“, no umjesto na djelo osvrću se više na bogata iskustva projekta u vidu učenja i građenja kapaciteta koja su u Portugalu doživjele. Četverogodišnji je projekt tako sve od navedenog, ali povrh toga u sebi nosi poticaj za preobratom stanja kulturne produkcije u Europi. Revolucionarni način organizacije koji bi napokon trebao dokinuti s idejom da izvan centra “nema kruha u umjetnosti".

Ovakve se ambicije, u kontekstu Pogona gdje se na promociji nalazi svega petnaest ljudi, čine pomalo smiješnima. Napose ako se prisjetimo da je cijela stvar financirana europskim novcem, i kao takva riskira uvrštavanje u diskurs koji kritizira. Premda se na početku sat vremena razgovora jasno pokušava ograditi od projekata koji su sami sebi svrha, inicijalni odjek ovakve knjige stavlja takve ambicije pod upitnik. Kako bismo razjasnili o čemu je točno riječ, koje su mogućnosti ovakve publikacije i kakve mogu biti implikacije takvih praksi, popričali smo s Anjom Pletikosom. Dramaturginja i suradnica Pogona uz dvojicu je Portugalaca glavna urednica „Stronger Peripheries“, a nakon razgovora sa Sonjom Soldo te prije spomenutom trojkom u sklopu promocije, odgovorila nam je na nekoliko pitanja.

Anja Pletikosa i Sonja Soldo (FOTO: Josip Bolonić)

Koja je bila vaša uloga u projektu?

- Uletjela sam u priču kao osoba koja dobro pozna nezavisnu hrvatsku scenu, posebice izvedbenu. Bilo je važno da uz Sonju Soldo, zaduženu za međunarodne odnose u Pogonu, ide netko tko razumije dinamiku naše scene i može naučiti iz okvira europskog juga. Bila sam uključena u tandeme. Oni su počinjali otvorenim pozivima u određenim državama, prema određenim kriterijima. Umjetnici su se prijavljivali sa svojim dosadašnjim radom, a mi smo kao producenti, i u našem slučaju portugalski Artemrede, birali petero umjetnika koji su sudjelovali na radionici. Četiri dana radionice smo tako imali zajedničko druženje, što je bilo predivno. Na tim smo radionicama upoznavali nezavisne scene partnerskih zemalja i njihove umjetnike čime smo se svi iz mreže isprepleli. Na kraju publikacije imamo popis imena sudionika. Dužina govori za sebe. Svrha mi je bila da učim najbolje formate iz radionica na kojima sam bila, a koje bih mogla prenijeti u Zagreb.

Primijetio sam da se u cijelom projektu fluidno isprepliće pedagogija, stvaranje i aktivizam, što je vidljivo i u samim radovima. Je li ovaj didaktički pristup izvedbenoj umjetnosti programatski ili se nametnuo zbog prirode publikacije? 

- Prije svega se nametnuo zbog prirode projekta, ali kroz ove smo četiri godine puno pričali o toj etici nasuprot estetici. To uopće ne moraju biti opozicije. U publikaciji postoji predstavljanje niza radova koji svoju inspiraciju crpe iz didaktičkog i pedagoškog rada s određenim zajednicama. Da ne hvalim Petru i Kseniju, Neja Tomšić je slovenska umjetnica koja je provela istraživanje u parkovima. Bila je u bivšem privatnom parku, a zatim u radničkom parku koji je sada devastiran i gotovo u potpunosti napušten. Puno je razgovarala s njegovim korisnicima, mahom marginaliziranim skupinama. Ona je to prenijela u jedan toliko emotivan kazališni esej, nešto između instalacije i storytellinga. Pritom je fantastična pripovjedačica, izvela je priču s nevjerojatnom dramaturgijom i stvorila malo izvedbeno remek djelo koje izlazi direktno i aktivno iz susreta sa zajednicom. Nekad inzistiranje na participaciji, lokalnoj zajednici, didaktici i pedagogiji može isfrustrirati, no čini mi se da je u većini slučajeva bila plodno tlo za umjetničku razgradnju.

Taj je pristup vidljiv i u knjizi. Radi se istovremeno o kolekciji akademskih eseja, katalogu radova, popisu praktičnih prijedloga za nove koncepcije umjetničkih praksi, rezultatima istraživanja ... Kako je izgledao proces stvaranja knjige? Jeste li otpočetka bili svjesni da želite napraviti nešto unikatno s publikacijom?

- Otpočetka je sve bilo dosta ambiciozno postavljeno. U širem smo se uredničkom timu našli prije dvije i pol godine u Italiji. Kao suradnica Pogona i prije svega kazališna dramaturginja vukla sam stranu zabavnih dijelova - produkcije koje su po sebi vrijedan artefakt. Izvedbena umjetnost je efemerna i treba je nekako uhvatiti tako da sam inzistirala na tome. Bilo je važno uključiti i ljude koji su sudjelovali u aktivnostima, imali prezentaciju radova, vodili radionice, objavljivali teorijske tekstove. Pedro Costa i Ricardo Lopes su kao sveučilišni profesori više vukli na to da se objavljuju tekstovi s konferencija. Glavni partner nam je portugalska mreža Artemrede i njihovi su ljudi željeli da bude sveobuhvatno. Svi smo htjeli da publikacija zrcali sve četiri godine uključujući našu sinergiju, prijateljstva koja smo razvili, atmosferu i flow koji smo ostvarili te mukotrpan rad kao dio svega toga. Htjeli smo prikazati energiju prisutnu među partnerima, umjetnicima i suradnicima. 

Naslovnica objavljene publikacije (FOTO: Josip Bolonić)

Tako raznovrsna knjiga može nositi implikacije za kulturnu politiku i organizaciju izvan sfere izvedbenih umjetnosti. Nadate li se da se pouke iz nje mogu primijeniti i drugdje, primjerice u akademskim raspravama?

- Za akademske rasprave ne mogu reći jer se time ne bavim, ali za kulturne politike ima potencijala. Uvijek se nadam da će ovakve stvari imati odjek, međutim još uvijek nije došlo do kritične brojke. Dogodi li se to ili ne, mi ćemo nastaviti zagovarati naše ideje prema ljudima na vlasti. Kad se to uhvati, bit ću najsretnija na svijetu, ali kako kaže citat “lakše je zamisliti kraj svijeta, nego kraj kapitalizma”. Meni je ipak lakše zamisliti da se ovo samo vrti u krug i da mi međusobno razmišljamo o tome kako bi nam moglo biti bolje, a da ljudi koji bi takvu promjenu mogli donijeti nisu involvirani i responzivni. To je barem moj stav, ne Pogona ili Europske unije.

Ipak ste u medijskom priopćenju naveli da ovakvi projekti mogu imati nevjerojatne implikacije. Na što ste se referirali?

- Apsolutno, na ljude koji se bave umjetnošću. Najbanalnija varijanta je da umjetnici pročitaju dijelove ove publikacije te ih to motivira da se prijave na EU fond i pouči oko toga što bi moglo proći. Moglo bi ih inspirirati da grade platforme i mreže, alternativne načine suradnje. Umjetnik “taj i taj” koji radi “to i to” i želi napraviti “tu i tu” promjenu u svojoj okolini. On putem ove publikacije može šire promišljati na koji način se umrežiti s partnerima u održivijem vidu suradnje od stvaranja jednokratnog projekta koji će igrati svega tri puta. O tome puno piše u publikaciji, stvara se atmosfera za otpor vremenu i tempu koji nas ubijaju. Ovo se postiže kroz razne rezidencije i formate udruživanja, kroz drugarstvo i solidarnost. Ima predivan primjer glumice Kristine Lelovac iz Skopja. Napravili su tamo festival “Prvo pa žensko”, a u pandemiji su iz festivala razvili platformu koja na godišnjoj razini poziva žene da se udruže i stvaraju rad. Oko toga se oformio jedan kolektiv, a takvi primjeri mogu biti sjajna polazišna točka. Samo par citata može služiti kao odlična inspiracija za mobilizaciju. U Portugalu na predstavljanju knjige to smo nazvali umjetničkim aktivizmom, a u to više vjerujem, nego u odluke ljudi na visokim pozicijama.

Ovo je ipak financirano europskim novcem, a i nastalo je iz suradnje ljudi koji su se već poznavali. Kao takva „Južna koalicija“, premda je trenutačno inkluzivna, može postati struktura isključivanja. Teži li ovaj projekt uključivanju što više umjetnika i organizacija u budućnosti?

- To što su se neki ljudi znali bio je veliki plus. Količina ljudi koja u godini dana konstantno putuje na suradnje i sastanke zahtjeva vrstu simpatije. Iz postojećih se poznanstva zatim mreža proširila te su svi uveli nekoga novog u projekt. Za razliku od ostalih projekata koji dizajnirano skupljaju partnere, ovdje se to odvilo organski i bez nametanja. Prvi rezultat tog okupljanja bilo je razumijevanje koje se suradnjom širilo na umjetnike. Postoje dvije vrlo važne stvari koje su iznikle iz spomenutih radionica. Imali smo speed-dating s umjetnicima, tzv. connecting dots laboratorije, gdje smo se kao partneri nalazili sa svakim umjetnikom i vidjeli na koji način možemo nastaviti suradnju, ako oni ne dobiju grant. Druga stvar bi bez prijašnjih poznanstava bila nemoguća, a to je donošenje finalne odluke oko toga tko će grant dobiti. Ako je postojalo negdje na svijetu slavlje demokracije to je bilo ovdje. Kroz vrlo uzbudljivu metodologiju i duge razgovore donosili smo odluke s kojima smo svi bili zadovoljni. Europski se novci troše, ali na dobre načine. Nadalje, mreža se širi na Srbiju, Makedoniju i Bugarsku. Pričali smo o tome da pređemo na sjevernu Afriku i Bliski istok, ali s obzirom na stanje u svijetu trenutačno nije izvedivo.

Na promociji opsežne publikacije našlo se svega petnaestak gostiju (FOTO: Josip Bolonić)

Ostaje pitanje širenja koalicije na druge organizacije u Hrvatskoj i državama članicama „Južne koalicije“.

- Svi ti ljudi su se mogli prijaviti s portfoliom na otvoreni poziv kad smo ga prije dvije godine objavili za hrvatske umjetnike. Ljudi koji prođu sudjeluju na radionici, a onda kroz zajedničku odluku partnera određena osoba dobije grant. Mi smo imali sreće da smo mogli isproducirati dva rada s punim grantom. 

To je što se tiče projekta, a ne same „Južne koalicije“. U koaliciji ne bi trebao postojati plafon za to koliko se mreža može proširiti. U teoriji bi ovako nešto moglo postati međunarodni sindikat za izvedbene umjetnike.

- Naravno, ali nemam odgovor na to kako uključiti ekipu iz Hrvatske, a da nije kroz otvoreni poziv. Mislim da to još uvijek nije ni moguće. Imali smo razne radionice na temu toga gdje se „Južna koalicija“ vidi za pet godina. Idemo korak po korak prije nego što zovemo sve unutra i shvatimo što možemo i trebamo. Ako gradimo na šugavim temeljima ništa nećemo postići. Sad imamo neku viziju kako bi to trebalo izgledati u idućem krugu, 2026.-2030., a poslije treba vidjeti koji su principi održivosti takve stvari.

Koje bi bile ključne pouke iz prvog kruga suradnje? U razgovoru ste spomenuli da ste u nekim segmentima shvatili da ste jako bliski po ekonomskim, političkim i kulturalnim linijama, a u nekima jako različiti.

- Shvaćati da smo različiti vrlo je važan moment za daljnje promišljanje ili razvoj gore spomenute ideje sindikata. Nemamo svi iste temelje. Također je važna pouka to da se mora osluškivati zajednica. Mislim na umjetnike, ljude s kojima umjetnici rade i na kontekste iz kojih cijeli sustavi nezavisnih scena izrastaju. Bitno je slušati i ne raditi napamet stvari. Dakle ne konstruirati priču i metodu ni iz čega, već se kretati odozdo, iz konkretnog slučaja što je nekome negdje potrebno u nekom trenutku. Nakon ove četiri godine smo također shvatili da jesmo dovoljno vrijedni, a sad to saznanje trebamo materijalizirati. Pronaći nove odnose moći, odnosno etablirati periferiju kao dovoljno vrijednu.

Možemo li uopće govoriti o nacionalnim periferijama u vremenu kad granice u EU ne postoje, ili je posrijedi prije svega klasni odnos?

- Ima puno centara i periferija. Stvar je u tom osjećaju da se moraš cijelo vrijeme iskapati iz te rupe u koju upadaš da bi bio negdje. Nije pitanje gdje, to se događa svugdje. Više je to potonuće u kapitalističkim uvjetima rada. Scene national nije periferija, ali nije ni HNK u Zagrebu. Ovdje je periferija pitanje sustava koji se otvara, zajednice koja ne isključuje i koja je voljna surađivati te uspostaviti odnose koji su puno dublji, nego odnosi hijerarhije. Povezivanje prema sličnostima, senzibilitetima i nježnostima. Kod nas u to ne upadaju strukture koje su elitne i zatvorene. 

Koja je prema tome ključna vrijednost ovog projekta?

- Kroz razgovor s raznim ljudima znam koliko je to sve hrvatskim umjetnicima značilo jer često nemaju mogućnosti doći negdje, pokazati što rade, da ih netko gleda, sluša, razumije i pamti. Ne samo da se prezentira rad kroz neku turneju, već da se sjedi i priča o tim stvarima. Najtemeljnija vrijednost tog projekta je bila jedna ljudskost i susret gdje su se svi dovoljno dobro osjećali da ulože svoje vrijeme i doprinesu ovoj mreži. Utopistički rečeno, kroz sav moj crni optimizam, ideja je ovog projekta da raste, ali prije svega da u tome postavi temelje.

Lupiga.Com

Naslovna fotografija: Josip Bolonić

Ovaj tekst nastao je uz potporu Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija u sklopu projekta "Korak dalje: Izazovi europske Hrvatske"