Davne 1977. godine, gdje god je bilo moguće, dano je na znanje da je drug Tito 40 godina na čelu Partije, pa je i Mjesec knjige u Hrvatskoj te godine nosio taj moto. Svečano otvorenje manifestacije održano je u Glini, a ja sam tada u poduzeću Mladost bio zadužen za osmislim izložbu na tu temu i za tu prigodu. Uz pomoć kustosa Muzeja revolucije Hrvatske, jer s materijalom nisam bio na ti, odabrali smo fotografije koje smo uz tehničku pomoć, presnimili, uvećali i kaširali te zajedno postavili na mrežaste panoe. Napravio sam kompromis. Izbačen je dio fotografija koje sam odabrao radi kvalitete fotografija zbog osoba koje nisam prepoznao, a Partija ih je izbacila iz povijesti. Za recital sam angažirao glumca Miroslava Supanca, koji je dojmljivo govorio stihove Vladimira Nazora.

Nakon što su gosti, a poslije građani Gline pogledali izložbu, javljale su se knjižnice s kojima je naša knjižara Mladost u Ilici 7 surađivala, želeći da isto događanje održimo i u njihovim gradovima. Među prvima se javila gradska knjižnica iz Bjelovara. Ne sjećam se, ali vjerojatno je među fotografijama bilo nešto što povezuje Tita i Bjelovar. Prostor za izložbu bilo je prizemlje bjelovarskog Gradskog muzeja, a recital je održan u dvorištu Muzeja. 

I evo, poslije 45 godina nalazim se u istom prostoru, ponovno po lijepom vremenu. Razgledavam izložbu koju bi, osim znatiželjnih posjetioca, trebali posjetiti i oni koji se profesionalno bave umjetnošću i knjigama, odnosno književnosti. Naziv izložbe je „Unutarnja sloboda (umjetnika). Suvremena umjetnost iz zbirke Smiljanić“.

Otvorenje izložbe u Bjelovaru (FOTO: Zoran Tokić)

Predstavljen je izbor iz velike kolekcije slikarstva, kiparstva, umjetničke fotografije, a dobro su zastupljene i nove umjetničke prakse. Mali izbor iz možda najveće kolekcije plakata u Hrvatskoj počinje od samog početka 20. stoljeća do suvremenih predstavljenih na zaslonu. Kako se knjigama profesionalno bavim više od pola stoljeća, fokusirat ću se na taj segment izložbe, koji u većini izloženih knjiga demonstrira povezanost likovnosti i literature. Također mi je drago da ponovno vidim kako su među eksponatima i oni koje sam držao u rukama, a sada su u kolekciji Petra Smiljanića, izloženi i zaštićeni staklom. Divan je osjećaj ponosa zbog doprinosa kulturnoj povijesti zemlje.

Sve knjige, tiskane ili umnoženi fanzini, s iznimkom posvete zavičajnosti „Čudnovate zgode šegrta Hlapića“ Ivane Brlić Mažuranić, koju je ilustrirala Nasta Rojc, rođena u Bjelovaru, iz 1913. godine, su specifične oznake iskoraka od struje, odnosno vrhovi izama koji započinju hrvatskom modernom, a povezuju nas s vremenom i stvaraocima s kojima danas živimo. Teško je reći od-do. Možda Smiljanićeva kolekcija uđe i u sutra. Vrata su otvorena.

Možda Smiljanićeva kolekcija uđe i u sutra (FOTO: Zoran Tokić)

Svratit ću pažnju da je u kolekciji Petra Smiljanića iznimno važna knjiga, koju sam obradio u svojoj knjizi „Book&ništa“ – „Panika pod suncem“ Branka Ve Poljanskog. Na izložbi se nalazi uz neke brojeve Zenita koji je počeo izlaziti u Zagrebu 1921. godine i zenitistička izdanja knjiga, počevši od Ljubomira Micića, pa do njegovog brata Poljanskog.

U 13. broju Zenita 1922. godine pojavilo se ime Evgenij Dundek i njegova pjesma „Mojim doktorima“. Tako potpisane pjesme tiskane su u još dva broja. Dundeka za poseban list Zenitismus prevodi pod pseudonimom Nina Naj, Micićeva supruga Anuška. 

Časopis Zenit je monografski obrađen, a izašla su i dva reprinta. Malo toga je o časopisu ostalo nepoznato, a u biografijama suradnika kod imena Evgenija Dundeka ne stoji nikakav podatak.

Iznimno važna knjiga Branka Ve Poljanskog (FOTO: Privatna arhiva) 

Branimir Donat je 2021. godine u svoju antologiju poezije hrvatskog ekspresionizma „Put kroz noć“ uvrstio i Evgenija Dundeka, a u napomeni navodi pretpostavku da se radi o Miroslavu Felleru.

Evo od kolike je važnosti izložena knjiga na ovoj izložbi i u njoj rukopisna posveta koja otkriva nepoznanicu književnika koji je svoje pjesme potpisivao pseudonimom Evgenij Dundek. Postoje još dvije potvrde, jedna koverta i jedan plakat iz 1922. godine, ali zbog nepokazivanja interesa u institucijama, prodane su inozemnim kupcima koji pak nisu prepoznali vrijednost išarane knjige. Smiljaniću rukopisi Branka Ve Poljanskog, Eugena Kulčara i Dobriše Cesarića nisu smetali.

Usput bih iskoristio priliku da postavim jedno pitanje o našim institucijama. MSU gotovo nikada nema novaca za otkup, a niti odgovara na ponude. Nacionalna(i sveučilišna) knjižnica bi prije nacionalizirala tako sakupljenu građu, nego što bi ju kupila. Zbog čega NSK nema komplet Gorgone, Maj 75 i da dalje ne nabrajam. Odgovor je: njih to ne zanima. Tako se događa da se važna građa rasprši po svijetu. Na svu sreću ovaj put mi je ostao slikovni trag koverte i plakata, pa i ove posvete koja je u Smiljanićevoj zbirci. O svemu opširnije u sljedećem citatu preuzetom iz knjige "Book&ništa" sa stranica 297-301.

Koverta kao potvrda (FOTO: Privatna arhiva)

„Među zanimljivom ostavštinom Evgenija Dundeka, koju sam imao priliku pogledati, nalazila se koverta, poslana poštom, naslovljena na Evgenija Kulčara – Dundeka, Gajeva 55 dvorište/I. U koverti se nalazio preklopljen plakat za Zenitističku večernju u Beogradu. Na poleđini plakata Ljubomir Micić napisao je i potpisao poruku: 'Molim Vas da dođete u redakciju Zenita. Važan razgovor.' Ova koverta je dovoljan podatak da dođemo do imena i stvarne osobe Eugena Kulčara (1874. – 1952.), čiji nasljednik potvrđuju njegove književne veze s Dobrišom Cesarićem što je dokumentirano i u pronađenoj građi. Sa žiga na markama nije mi bilo moguće odgonetnuti datum slanja. Preko koverte otisnut je veliki žig Zenita koji je Micić stavljao na korespondenciju.

Zenitistička večernja u Beogradu održana je 3. siječnja 1923. Bilješku o tome nalazimo u Zenitu broj 19/20 koji je trebao, kao što na njemu piše, izaći u prosincu. Zbog toga je teško sa sigurnošću odrediti datum prekida suradnje Evgenija Dundeka i Ljubomira Micića.

U Zenitu broj 15 koji je izašao ili trebao izaći u junu, posljednji se put se javlja Dundek sa svojim prilogom. Kako mu Micić piše poruku na plakatu za beogradsku Zenitističku večernju, morao je biti tiskan u prosincu, ovaj poziv u redakciju ujedno je možda bio i informacija Dundeku o samoj priredbi. Međutim, njihova je suradnja prekinuta, radovi potpisani s Evgenije Dundek više se ne pojavljuju u Zenitu.

O razlazu Ljubomira Micića s dadaistima piše i Darko Šimičić: 'Istovremeno se u hrvatskoj likovnoj sceni odvijala i dadaistička aktivnost. U početku su dada i zenitizam dijelili prostor na stranicama Zenita, no ubrzo je došlo do žestokog sukoba između glavnih protagonista i njihovog burnog razdvajanja' (Horetzky).

Micić je poruku za dolazak u redakciju Zenita poslao Dundeku nekoliko mjeseci nakon prekida suradnje s Draganom Aleksićem, promotorom i uz Branka Ve Poljanskog najznačajnijim dadaističkim književnikom u Hrvatskoj i Jugoslaviji.

U krug književnika, ili možda samo čitača avangardnih tekstova, ušao je Eugen Kulčar (Evgenij Dundek) vjerojatno i prije izlaska Zenita, U njegovom je vlasništvu bila Micićeva knjiga 'Spas duše izdana' 1920. godine u Zagrebu na koju se kao Kulčar potpisao grafitnom olovkom. Knjiga je dosta oštećena. Imao je Kulčar i jedini izašli broj Svetokreta. Kulčarova suradnja sa Zenitom počinje tek 1922. u broju 13. Iz te godine, o čemu svjedoče potpisi, Kulčarovo je vlasništvo bila Dada Tank, Dada jok, kao i rijetko sačuvani list Zenitismus u kojemu se nalazila i prevedena njegova pjesma, zatim letak Zenit-express te već spomenuti plakat za Zenitističku večernju u Beogradu s Micićevim porukom.

Posljedni trag Kulčarove zenitističke suradnje je knjiga Branka Ve Poljanskog 'Panika pod suncem' u kojoj je vlastoručna posveta Poljanskoga Dundeku: 'Gospodinu Evgeniju u znak štovanja, starom zenitističkom drugu Branko Ve Poljanski. Zagreb, 22/X. 1924.' Ispod posvete rukopisni je potpisani zapis Dobriše Cesarića: 'Ako je ko lud / NE budi mu drug. Narodna poslovica.'

Na istoj je stranici Dundek, odnosno Kulčar, napisao da knjigu ne može primiti i da je vraća jer je kompromitiran: 'Oprostite gospodine Be Ve Poljanski, ali ne mogu primiti Vašu 'Knjigu', jer sam kompromitovan za sve vijeke vijekova. Amen. Zato evo Vam re-tur Vaša Knjiga. Habedijere Kap. J. Kulčar'. Ovdje je prvi put zabilježena njegova tadašnja profesija – kapetan.

Koja vrsta kompromitacije, teško je reći, zbog vojne službe, može biti politička. U slučaju s Aleksićem, Micić nije birao epitete i optužbe.“

Osim ove knjige u vitrini se nalazi izuzetno rijetka knjiga Zoltana Csuke, izašla 1927. godine u Novom Sadu na mađarskom jeziku. Želim ovdje napomenuti veliki doprinos Csuke na prevođenju hrvatske književnosti na mađarski jezik. A bio je prisutan kao književnik i u Hrvatskoj.

Izložbena vitrina pretežito sa Zenitima i zenitističkim izdanjima knjiga (FOTO: Zoran Tokić)

Želite li vidjeti sve Gorgone, sve Majeve 75, zenitistička izdanja, hrvatske ekspresionističke knjige, sudionike poslijeratnih eksperimenata, beogradski nadrealizam, Radovana Ivšića, Josipa Stošića u dva medija, Krležin "Pan" i njegove časopise, Kamova, A.B. Šimića, Donadinijev Kokot, svratite u Bjelovar.

A u manjem prostoru tek naznaka je velike zbirke plakata. Ja bih od izloženih ovdje izdvojio jedan, jer će se malo tko sjetiti staviti ga u opisu u kontekst vremena. U Sovjetskom Savezu je 1945. godine snimljen film „Pjesme Abaja“. Film je godinu kasnije plasiran u zemlje istočnog bloka, a i u Jugoslaviju. Plakat je dizajnirao Vladimir Stenberg, jedan od slavne braće Stenberg, koji su do smrti Georgija Stenberga zajednički potpisivali svoj dizajn avangardnih plakata. Tiskan je u Berlinu u sovjetskoj zoni, a ovdje treba naglasiti da je u Bjelovaru izloženi plakat na hrvatskom jeziku. I ovdje je vidljiva tadašnja Nazorova briga o očuvanju hrvatskog jezika. Vjerojatno je u duhu ravnopravnosti naroda, tiskan i na drugim jugoslavenskim jezicima. Vidio sam da se na jednoj vanjskoj aukciji prodavao isti plakat na jednom od slavenskih jezika iza Željezne zavjese. 

Petar Smiljanić govori na otvorenju izložbe (FOTO: Zoran Tokić)

Ukoliko odlučite posjetiti ovu izložbu, želim vam sretan put i ugodan boravak u Bjelovaru, gradu kojeg voli Goran Tribuson, a voljeli su ga Krsto Špoljar i Željko Sabol, te njegovi kipari i slikari. Nakon Bjelovara izložba se seli u Koprivnicu, a vjerojatno će biti postavljena i izvan Hrvatske.

Lupiga.Com

Naslovna fotografija: Zoran Tokić

Sviđa vam se ono što radimo? Želite više ovakvih tekstova? Možete nas financijski poduprijeti uplatom preko ovog QR koda. Svaka pomoć naših čitatelja uvijek je i više nego dobrodošao vjetar u leđa.