"Mi novinari smo mu jeli iz ruke zbog Hristos se rodi i uklanjanja ustaških spomenika." Tako je početkom mjeseca u plavo-žutom tabloidu za polupismene pisao njegov kolumnist Jurica Pavičić. Raspisao se o tome kako smo 2005. i 2006. godine "svi mi" Sanadera naprosto obožavali i napisao laž. Nije ta laž neko čudo, s obzirom o kojim novinama je riječ, ali da bi je u potpunosti prokazali donosimo Feralov tekst objavljen koncem 2005. godine. Neka ova analiza političkog djelovanja Ive Sanadera, potekla iz pera Marinka Čulića, nađe put do Pavičića i neka ga pozdravi u naše ime

Ako netko jednog dana odluči pisati usporednu studiju o Tuđmanu i Sanaderu, morat će jako dobro zapamtiti ove dane jurišanja HDZ-a na Hrvatsku televiziju. Nije to prvi takav juriš, ali će ovaj ostati upamćen po tome što je najviše sličio na divlji stampedo bizona ili nekih drugih teških kopitara. Dobro je jedna kolegica napisala da su svi viđeniji članovi Sanaderove stranke, uključujući njega, našli neki način da ne budu tu dok to krdo bude pustošilo sabornicu. Očito je sve udešeno tako da se na dva dana parlament prepusti najzadrtijim i politički najnepismenijim zastupnicima vladajuće stranke, kako bi se istutnjali do milje volje i nabrbljali o temi kojoj inače ne bi imali pristupa.

Bilo je to očito organizirano puštanje pare nakon Gotovinina hapšenja, i na otpusni ventil zbilja je pokuljalo svega i svačega. Što sve tu nije rečeno! Mahnito se optuživalo televiziju da je SDP-ovska, iako je sto puta zloćudnije bilo što je Sabor u tom trenutku bio HDZ-ovski, prozivalo se voditelje i urednike s gotovo otvorenom aluzijom na njihovu nacionalnost, krojilo redoslijed priloga u Dnevniku... A sve to uz toliko mutavog nepoznavanja teme da je čak i poneka rijetka pohvala koja je zalutala na usta zastupničke većine pijano otišla na krivu adresu (HRT je pohvaljen za emisiju "U sridu").

Ukratko, ovakva količina nedotupavog blaćenja nije se čula ni u devedesetima, ne naravno zato što je tada ondje sjedila neka finija čeljad (Drago Krpina, recimo, ostaje i danas nedosegnut u svojim iživljavanjima nad srpskim zastupnicima, ili onima kojima pobjegne neka srpska riječ, iako je takvih obično najviše bilo, a i sada je, među HDZ-ovcima). Tada ovakva galama nije dolazila u obzir iz jednostavnog razloga što je Tuđman kontrolirao televiziju s gotovo kajzerovskom neupitnošću, kao što je uostalom na isti način kontrolirao i sve ostalo, tako da se s pravom kaže – nije priznavao institucije demokratske države.

A Sanader? On, naravno, priznaje te institucije, u čemu bi se jedan ovjenčani reformator razlikovao od svog autokratskog prethodnika ako ne po tome, i pisac spomenute studije neće napraviti dobar posao ako ne podvuče tu razliku. Ali, pogriješit će, bogami, još i više ako mu promakne ono što ovih dana upravo gledamo, a to je da premijer istodobno koristi te institucije kao privatne igračke kojima si ugađa i po cijenu da razvali sve oko sebe (to se lijepo vidi na primjeru razvaljivanja poreznog sistema uvođenjem, pa odmah zatim i poništenjem, PDV-a HRT-u). Dakle, isto kao što je Sabor zloupotrijebljen kako bi se utjeralo strah u kosti, pa je na dva dana preuređen u balkansku krčmu, i porezi se mogu prekrojiti da izgledaju kao hajdučka drumarina (ako mi se ne sviđaš, pet dukata, ako da, može i bez toga).

I što sada s našom usporedbom? Dobiva li to Hrvatska novog kajzera, ali ovaj put umivenijeg i premazanijeg, a što je najvažnije i prihvaćenijeg u svijetu, s kojim je prgavi Tuđman imao tako puno okapanja? Tezu o novom kajzeru treba, istina, uzeti sa zrnom soli, pa priznati, recimo, da je prije nekoliko mjeseci i Mato Arlović prijetio HTV-u na gotovo istovrstan način, spominjući mogućnost da se TV-pretplata podijeli intervencijom Sabora između javne i komercijalnih televizija (što je bila prizemna politizacija inače relevantnog pitanja koliko je HTV ovakvim, turbo-komercijaliziranim programom, zaslužio status javne TV).
Dakle, ima u ovoj zemlji još lutkara koji bi se poigrali njenim medijskim i drugim institucijama, tj. pretvorili ih u marionete stranačkih i privatnih interesa. Ali, Sanader je sadašnjom ulogom prvog čovjeka u državi u poziciji da može povlačiti daleko najviše lutkarskog konca, i, što je najvažnije, on to stvarno radi na način koji je usporediv s Tuđmanom.
Nema, doduše, njegove ustavne ovlasti, ali ima monolitniju stranku, očišćenu u vrhu od desničarskih farabuta, što mu omogućava da vlada njome željeznom rukom, a na ruku mu idu i neke druge okolnosti, prvenstveno puno manji pritisak međunarodne zajednice.

Doduše, sadašnji nasrtaji na televiziju zapeli su odmah za oko ljudima iz OESS-a i Evropske komisije u Hrvatskoj i uputili su nekoliko mrgodnih prigovora, što u bliskoj budućnosti može biti i ozbiljno gurnuto pod nos Hrvatskoj. Ali, barem zasad to ne igra veću ulogu, jer se Evropa i SAD pripremaju za veliko pospremanje u BiH i u SiCG, a tu je hapšenje Gotovine – očito zamišljeno da utre put hapšenju Karadžića i Mladića – neusporedivo važnije od HTV-a. Ako hoćete, to se može i grublje reći: nakon hapšenja Gotovine, Sanaderova vlada kupila je indulgenciju za sve ostalo, i pod tim zaštitnim kišobranom moći će barem neko vrijeme – nesmetano brljati. I zbilja, uvelike se i brlja.

Ponekad su to relativno bezazleni trikovi, kao što je ova afera oko povećanih putnih naknada za saborske zastupnike, koju je HDZ izvukao iz šešira da odvuče pozornost s Gotovinina odlaska u Haag. Ali, ima tu i puno gorih stvari, kao toleriranje sada već redovitih nasrtaja na srpske povratnike, pa je jasno da se te napade doživljava kao ispušne ventile za još nabujale šovinističke strasti. U širem smislu, tu treba svrstati i Đapićevo provaljivanje imena svjedoka protiv Glavaša, na što hrvatska "pravna država" reagira tako nezainteresirano da si je oduzela pravo i beknuti oduzme li joj Haag suđenje Norcu i Ademiju. Ali i bez toga jasno je da je uvođenjem dva posve različita kriterija za klasični i etnički motivirani kriminal (ministra Kirina nismo još čuli kako sikće da će "odrati kožu" ubojicama srpske starčadi) ova zemlja došla na vrlo rahlo tlo.

To na najgori način kompletira sliku o Sanaderovoj vladi kao onoj koja proračunato sije vjetar na jednom kraju države da bi smirila, ili barem skrenula pozornost, s bure na drugom kraju.
Dakle, stabilnost se pokušava ostvariti namjernim izazivanjem nestabilnosti, red neredom, što cijeloj državi daje izgled, kako smo ga svojedobno nazvali, "motora s unutrašnjim sagorijevanjem". Država sama sebe straga proždire kako bi sprijeda izgledalo da je s njom sve u najboljem redu.
Zato kada premijer nasrne, kako je ovih dana napravio, i na Ustavni sud (u prijašnjem respektabilnom sastavu) samo zato da na njega prevali odgovornost za svinjariju koju je napravio s obeštećenjem folksdojčera, zbilja je vrijeme da se podvuku neke crte.

Ako Sanaderu treba tolerirati što je svojedobno radi dolaska na vlast gotovo zapalio hrvatsku državu na splitskoj Rivi, jer je to u krajnjoj liniji dovelo do obrata u odnosima s Haagom, dakle isplatilo se, to ne znači da se sada na isti način smije i održavati na vlasti. Od hrvatskih građana često se očekivalo da budu budale, ali ipak bi bilo previše tražiti i da svjesno pristanu da ih vodi palikuća. Doduše, ako malo bolje pogledaš, nismo daleko od toga. Ankete pokazuju dramatični pad popularnosti HDZ-a i Sanadera, očito zato što se hapšenje Gotovine doživljava kao teški nacionalni neuspjeh. Ne primjećuje se da se netko uzbuđuje što su Sanader i njegova stranka, da bi to izbjegli, spremni žrtvovati medijske i manjinske slobode, razoriti porezni sistem, zadati novi udarac pravosuđu... Ukratko, spržiti sve oko sebe.

Marinko Čulić (Feral Tribune 23. prosinac 2005. godine)