Točno sedam godina prošlo je otkako nas je napustio jedan od najvećih sportaša na ovim prostorima, legendarni Mate Parlov. Ne navršivši 60 godina na ovaj dan u Puli je preminuo čovjek kojeg ćemo pamtiti po sjajnim aperkatima i direktima, ali i po izjavi koja najbolje pokazuje o kakvom ljudstvu se radilo. “Kako ja mogu biti nacionalist ako sam svjetski prvak? Mnogi to ne razumiju. Nisu bili ni prvaci države, a često niti sami sebe nisu uspjeli pobijediti. Svijet se divio mojim rezultatima, i svi su me svugdje prihvatali kao svoga, bijeli i crni, svejedno. Upoznao sam svijet, i ne mogu biti ništa doli kozmopolit”, izdiktirao je u pero četiri godine prije smrti Lupiginom suradniku Igoru Lasiću.

Hladna statistika reći će kako je Mate Parlov osvajao zlatnu olimpijsku medalju, naslov europskog prvaka u poluteškoj kategoriji, a potom i naslov svjetskog prvaka u poluteškoj kategoriji po WBC-u. U profesionalnoj karijeri zabilježio je 24 pobjede, tri poraza i dvije neriješene borbe, dok je kao amater postigao nevjerojatan skor – 310 mečeva i samo 13 poraza. Pretrpio je tek jedan nokaut i taj ga je događaj, kasnije će reći, natjerao da počne razmišljati, opametio ga i napravio od njega pravog borca. 

„To je bio najveći moj uspjeh. Odgovor na pitanje kako primiti udarac i suspregnuti bijes, ne pojuriti odmah na protivnika, strpiti se, pričekati pravi moment“, rekao je jednom prilikom Parlov koji je još za života proglašen najboljim hrvatskim sportašem 20. stoljeća. Nakon što je dobio ovu laskavu titulu, skromno je izjavio da je on ne zaslužuje.

Želio je biti običan čovjek (FOTO: Glasistre.hr)

U profesionalni boks ušao je sasvim slučajno. Legenda kaže kako mu je jedan menadžer nudio da uđe u svijet profesionalnog boksa, a Parlov mu je odgovorio da hoće kad mu donese sto milijuna lira. Kad su lire stigle, više nije bilo natrag i pristao je. Novcima od prve profesionalne pobjede počastio se Mercedesom. Od boksa se oprostio 1984. godine, povukavši se u anonimnost, nakon što je te godine bio izbornik jugoslavenske reprezentacije na olimpijadi u Los Angelesu. Želio je biti običan čovjek.

Mnogi će ga, uključujući i autora ovih redaka, pamtiti kao vrlo ugodnog vlasnika kafića u samom središtu Pule, u koju se kao desetogodišnjak doselio iz Imotskog. Nakon što bi donio narudžbu, s gostima bi sjeo za stol i neobavezno ćaskao. Sportske teme nisu bile na njegovom repertoaru. Čak je i boks prestao pratiti. Zato je uživao u poeziji, zbog čega su ga mediji nazivali „pjesnikom u rukavicama“. Impresionirala ga je i često ju je naglas recitirao, osobito Tina Ujevića. 

Kao podsjetnik na ovog istinskog velikana donosimo vam snimku njegovog vjerojatno najvažnijeg meča, borbu za olimpijsko zlato iz Münchena 1972. godine, kada je „stradao“ favorizirani Kubanac, Gilberto Carillo.

Lupiga.Com

Naslovna fotografija: delcampe.com