Panagiotis Sotiris, profesor socijalne i piolitičke filozofije, vodit će vas kroz uspon i pad Zlatne zore, neofašističke organizacije s dugom povijesti nasilja. Nakon nedavnog ubojstvo repera Pavlosa Fisasa počela su uhićenja vodstva stranke koja je od nezamjetne organizacije s dolaskom krize ostvarila ozbiljne izborne rezultate. Zlatna zora, objasnit će Sotiris u tekstu koji donosimo u suradnji s hrvatskim izdanjem izvanrednog mjesečnika Le Monde diplomatique, nikada nije krila svoje neonacističke ideje vodilje, a u svom se statutu članovi stranke definiraju kao "grčki nacionalsocijalisti" koji "Hitlerovu Njemačku" vide kao "najslavniji primjer". Novi broj LMD-a donosi još zanimljivih tema, pa vam toplo preporučamo njegovu kupnju.

U noći 18. rujna 2013., u radničkom naselju Keracini blizu Pireja, član lokalnog ogranka Zlatne zore ubio je Pavlosa Fisasa, tridesetčetverogodišnjeg repera. To nije bilo prvo ubojstvo koje su počinili članovi ili simpatizeri Zlatne zore: ova neofašistička organizacija ima dugu povijest nasilnih napada, uključujući i hladnokrvna ubojstva imigranata. Također, Zlatna zora je oduvijek ciljala ljevičarske aktiviste. U lipnju 1998., grupa članova Zlatne zore napala je trojicu ljevičarskih aktivista i umalo ubila jednoga od njih. Antonios Androcopulos, tadašnji zamjenik predsjednika organizacije Nikosa Mihaloljakosa, osuđen je zbog ovog napada. Samo nekoliko dana prije ubojstva Fisasa, grupa članova Zlatne zore napala je i ozbiljno ozlijedila grupu simpatizera Komunističke partije.

Međutim, tek je nakon impresivnog uspjeha na izborima 2012. godine grčko društvo u potpunosti uvidjelo nasilnost ove političke organizacije. Nakon Fisasovog ubojstva pokrenut je proces pravne istrage protiv Zlatne zore kao kriminalne organizacije, a vodstvo organizacije je uhićeno. Uspon ove stranke posljedica je tektonskih pomaka u odnosima političke reprezentacije koji su uništili grčki stranački sustav uspostavljen nakon pada vojne hunte 1974., kao i rastuće krize hegemonije koja nije bila samo poticaj rastu snage ljevice, već i ove specifične verzije ekstremne desnice.

Neonacisti u parlamentu

Suprotno drugim ekstremno desnim formacijama u Europi, koje se unatoč svojim povijesnim vezama s neofašizmom obično predstavljaju kao konzervativno desni pokreti koji prihvaćaju institucionalni aranžman liberalne demokracije, Zlatna zora je od početka otvoreno neonacistička i neofašistička stranka. Njezini programski tekstovi pozivaju na društvo u kojemu se vlada u autoritarno-aristokratskom maniru (odatle mnoge reference na antičku Grčku i posebno Spartu) i koje je utemeljeno na principima rasne čistoće. Antisemitizam je dio ideološke jezgre Zlatne zore. U originalnom statutu napisanom 1980., članovi Zlatne zore se definiraju kao "grčki nacionalsocijalisti" koji "Hitlerovu Njemačku" vide kao "najslavniji primjer". Više puta su hvalili ličnosti iz nacističkog perioda, uključujući i samog Hitlera, a slike istaknutih nacističkih heroja redovito se pojavljuju na naslovnicama publikacija ove organizacije. Održavaju i političke veze s neonacističkim grupama u Europi i Južnoj Africi.

Zlatna zora je od početka otvoreno neonacistička i neofašistička stranka (FOTO: inprecor.gr)

Organizacijski, Zlatna zora slijedi paravojnu hijerarhiju, a njezina politička estetika podsjeća na klasične fašističke i nacističke rituale. Odbacuju demokraciju u svim njezinim oblicima, uključujući i vladavinu većine, i zagovaraju otvoreno aristokratski koncept "narodne države" s "vođom" na vrhu kao jedini oblik države koji može utjeloviti sudbinu Nacije. Za Zlatnu zoru demokracija predstavlja demagogiju i sredstvo manipulacije Grčkom od strane "plutokrata", stranih banaka i pripadnika drugih naroda i vjera.

Iako se tijekom dvijetisućitih pokušavaju predstavljati ne kao nacisti ili fašisti, nego samo kao "grčki nacionalisti" kojima je "nacija-rasa osnova uvjerenja", jezgra nacističke ideologije ostaje prisutna. Zlatna zora zaziva grčku "naciju-rasu", koja bi trebala biti "izvorni sljednik Grka klasičnog doba", kao osnovu "nacionalne države" i inzistira na tome da "poštuje samo onaj koncept Države koji ima nacionalnu supstancu i sadržaj te služi Narodnoj zajednici". Njihov stav o imigraciji otvoreno je rasistički. Zahtijevaju hitno hapšenje i masovnu deportaciju nedokumentiranih migranata, ali i onih koje nazivaju imigrantima koji su "protuzakonito stekli dokumente". U praksi, napadaju većinu migranata koji žive u Grčkoj, uz tvrdnje kako svi oni kradu poslove grčkim radnicima. Za migrante uvijek koriste pogrdan termin lathrometanastes, koji se sastoji od korijena koji u grčkom znači "krivotvoren" ili "ilegalan". Fizički napadi na migrante dio su svakodnevnih aktivnosti lokalnih ogranaka Zlatne zore.

Njihove stavove o rodnim pitanjima obilježava protivljenje feminizmu i idejama rodne ravnopravnosti, a obitelj i majčinstvo smatraju dužnostima žene. Otvoreno zagovaraju nacionalsocijalističko tumačenje uloge žene i redovito na svojoj internetskoj stranici za žene objavljuju prijevode izvornih tekstova Nacionalsocijalističke radničke partije Njemačke iz tridesetih o mjestu žene u društvu. Njihovi javni nastupi puni su mačizma i uključuju parade atletskih muškaraca i uniforme koje su kombinacija militarizma i čiste muževnosti.

Korijeni Zlatne zore

Zlatna zora je najnoviji izdanak tradicije grčke ekstremne desnice, čija ideologija ima duboke korijene u grčkom društvu. Podjelu na ljevicu i desnicu u Grčkoj definirali su građanski rat (1946. – 1949.) i autoritarni režim uspostavljen u tom ratu uz potporu Sjedinjenih Država. Osnovni aspekti ideologije grčke ekstremne desnice su antikomunizam, nacionalizam, militarizam, autoritarnost, osjećaj divljenja prema policiji i nepoštovanja prema demokratskom procesu, uz konzervativizam koji se često sažima na trostruke vrijednosti "domovine, vjere i obitelji", što je formula koja je redovito ponavljana za vrijeme vojne hunte (1967. – 1974.). Ova autoritarna, nacionalistička i antidemokratska ideološka struja uvijek je bila dio ideologije grčke desnice (uključujući i desni centar) i sastavni dio stanja duha među snagama reda, u vojsci i policiji. Početna jezgra Zlatne zore, uključujući i vođu Nikosa Mihaloljakosa, dolazi iz "najradikalnije" i najnasilnije struje ekstremne desnice. Ta struja nije pokušala ponovno se uključiti u neki oblik mainstream politike nakon pada vojne hunte 1974., već je ostala lojalna sjećanju na diktaturu, te nakratko uključena i u terorističke napade. Mihaloljakos je sam bio optužen za sudjelovanje u bombaškom napadu 1970. godine.

Hitlerovu Njemačku" vide kao "najslavniji primjer", a slike istaknutih nacističkih heroja redovito se pojavljuju na naslovnicama publikacija ove organizacije (ILUSTRACIJA: 2.bp.blogspot.com)

Tijekom dvijetisućitih, Zlatna zora je nastojala konsolidirati svoju poziciju uglavnom se posvećujući rasističkim ispadima i napadima na imigrante (osobito nedokumentirane) i izbjeglice. Tijekom druge polovice desetljeća, s prvim znakovima krize, pokušali su se fokusirati na neke četvrti Atene. Tamo su težili osnivati "građanske odbore" i predstavljati se kao "gnjevni građani" koji zahtijevaju rješenja svojih problema. Nastojali su krivnju prebaciti na povećanu imigraciju, unatoč činjenici da su stvarni problemi u centru Atene proizlazili iz krize i promijenjenih ekonomskih i socijalnih okolnosti, a ne iz imigracije. Ti "građanski odbori" surađivali su s lokalnom policijom koja je odbijala intervenirati u slučajevima rasističkih napada i žmirila na neke ilegalne aktivnosti Zlatne zore.

Nakon eksplozije ekonomske krize, Zlatna zora se nastojala prikazati kao stranka suprotstavljena "mjerama štednje" i politikama Europske unije i Međunarodnog monetarnog fonda. Međutim, suzdržala se od zauzimanja jasnih pozicija u pogledu grčkog sudjelovanja u eurozoni, tvrdeći kako bi takav potez mogao biti pregovarački ulog samo jednog "istinski nacionalnog vodstva". U tekstovima Zlatne zore kriza se prikazuje kao zavjera protiv Grka kojoj je cilj dovesti do "biološkog istrebljenja" i "genocida". Tvrdi se kako je "Nacija" ugrožena globalnom zavjerom, koju orkestriraju strane sile, strani bankari i "cionizam", pri čemu porast ilegalne imigracije ima za cilj ugroziti navodnu rasnu čistoću nacije.

No ti stavovi dolaze u kombinaciji s pažljivo odmjerenom podrškom interesima kapitala. U parlamentu Zlatna je zora zagovarala mjere za podizanje poduzetničke inicijative i podržala većinu vladinih mjera koje pogoduju kapitalu. U medijima su se pojavile informacije da Zlatnu zoru financiraju velike grčke korporacije, posebno brodovlasnici i kooperanti brodogradilišta. Istovremeno, unatoč očitim povijesnim vezama Zlatne zore s okultnim tradicijama (njihovo ime podsjeća na istoimenu britansku okultnu sektu), nastojali su u svoju ideologiju uključiti i druge elemente ideologije grčkog konzervativizma, kao što je obrana grčkog pravoslavlja. Organizirali su nasilne prosvjede protiv predstave Corpus Christi Terrencea McNallyja. Tijekom tih prosvjeda parlamentarni zastupnik Ilias Antonaros snimljen je kako izvikuje rasističke i homofobne uvrede redatelju i glumcima, demonstrirajući tako kombinaciju rasizma, homofobije, antiintelektualizma i vjerskog konzervativizma koja je postala zaštitni znak Zlatne zore.

Riječ je o naglasku na verbalnoj i fizičkoj agresiji, kombiniranoj s korištenjem otvoreno seksističko-militarističke estetike, kojoj možemo svjedočiti na paradama atletskih muškaraca u vojnim uniformama (FOTO: ethnos.gr)

U sklopu svojih nastojanja da se predstavi kao narodna stranka koja se protivi mjerama štednje, Zlatna zora je stavila jak naglasak na prakse socijalne solidarnosti, ali "samo za Grke". To uključuje razglašene donacije hrane "za Grke", navodnu pomoć koju pružaju u "zaštiti kvartova" i kontroverzni pokušaj stvaranja banke grčke krvi u kojoj bi svi donatori i primatelji donacija bili rasno čisti, po uzoru na nacističku opsesiju čistoćom krvi. Mnogo su uložili i u pokušaje infiltracije klubova nogometnih navijača kako bi nogomet koristili za širenje svojih političkih poruka, a stadione kao mjesta za regrutaciju. To uključuje i zloglasni "Blue Army", klub navijača reprezentacije, u kojemu Zlatna zora ima utjecaja i koji je već izvodio napade na imigrante.

Socijalna i politička kriza i uspon neofašizma

No ono što je doista katapultiralo Zlatnu zoru, u smislu izbornih rezultata i političkog utjecaja, socijalna je i politička kriza. Ona je uslijedila nakon eksplozije krize grčkog javnog duga, kao izraza krize eurozone, i pokušaja da se Grčku pretvori u pokusno područje neoliberalnog socijalnog inženjeringa. To je dovelo do stavljanja grčke ekonomije pod nadzor takozvane Trojke (EU, MMF i Europska centralna banka) i – u zamjenu za zajmove spašavanja – nametanja serije ekstremnih paketa bolnih rezova (uvjeti su izraženi u "Memorandumima razumijevanja" koji su pratili svaki paket spašavanja) kao dijela nužnog procesa "unutrašnje devalvacije". Sve to imalo je poguban učinak po grčko društvo. Nezaposlenost je u lipnju ove godine dosegla 27,6 posto, a nezaposlenost mladih 55 posto. Ekonomija se survala u produženu recesiju (s kumulativnom kontrakcijom ekonomije koju se procjenjuje na -23,5 posto za period od 2008. do 2013.), realne plaće rezane su više od 25 posto, radnička prava ozbiljno su smanjena, a i pokazatelji javnog zdravlja počeli su se pogoršavati. Uz to, ovakve mjere uspostavljane su uz potpuno nepoštivanje parlamentarnog procesa i dovele su do erozije narodne suverenosti, što je proizvelo otvorenu političku krizu i pukotine u tradicionalnim predstavničkim odnosima. Glavne stranke nisu uspjele ponuditi uvjerljive narative društvu, osim neoliberalnog cinizma i "kolektivne krivnje" sažete u rečenici Teodorosa Pagalosa, ministra iz redova PASOK-a, kako smo se "svi mi gostili za istim stolom".

Katalizator duboke političke krize bio je niz masovnih prosvjeda, nereda i drugih oblika konflikata koji su gotovo zadobili karakter pobune. Ti prosvjedi nisu samo pojačali političku krizu, nego i stvorili materijalne uvjete za duboke promjene u odnosima političke reprezentacije, tako što vladajuća stranka više nije mogla vladati, dok su velike mase građana odbile da se njima nadalje vlada na isti stari način. Tako je stvorena situacija bliska onome što je Antonio Gramsci nazvao "organskom krizom" ili "krizom hegemonije". Ovo može objasniti upečatljiv pomak ulijevo u izbornim rezultatima, koji demonstrira uspon Sirize (Koalicije radikalne ljevice).

No dobar rezultat Sirize i ljevice općenito nije jedini pomak u političkom polju. Otvorena kriza sistemskih stranaka, poglavito PASOK-a, ali i Nove demokracije, dovela je i do toga da Zlatna zora dobije više od šest posto glasova, prvi put uđe u parlament i tako izađe s margine i dospije u centar političke pažnje. Čini se kako je za Zlatnu zoru takva konjunktura duboke socijalne i političke krize otvorila mogućnost da se predstavi kao populistička stranka, suprotstavljena memorandumu i establišmentu. Nije napustila jezgru svog rasističkog i neofašističkog diskursa, ali je nastojala privući ljude razočarane političkim establišmentom, pogotovo one sklone tradiciji grčke desnice.

 Nikos Michaloliakos karijeru počeo kao plaćeni doušnik grčke obavještajne službe (FOTO: rtl.be)

Zlatna zora je dosta uložila u taj pokušaj privlačenja, osobito kroz upotrebu populističkog diskursa protiv memoranduma i protiv mjera štednje, optuživanje političara za nacionalnu izdaju i zahtjeve za nacionalnom suverenošću. Treba također reći kako njihova privlačnost ne proizlazi samo iz diskursa kojim se služe, nego i agresivnog nastupa. Riječ je o naglasku na verbalnoj i fizičkoj agresiji (primjerice fizički napad zastupnika Zlatne zore na dvoje ljevičarskih zastupnika tijekom televizijske emisije uživo), kombiniranoj s korištenjem otvoreno seksističko-militarističke estetike, kojoj možemo svjedočiti na paradama atletskih muškaraca u vojnim uniformama. Situacija je pogoršana ciničnim izborom dijela masovnih medija da ih promoviraju. Ova mješavina seksizma, rasizma i drskosti bliska je određenim aspektima spontane ideologije nekih dijelova podčinjenih klasa, pogotovo onih koji nisu sudjelovali u kolektivnim praksama borbe i solidarnosti. Na općenitijoj razini, treba primijetiti da socijalna kriza, a posebno određeni oblici individualnog očaja, koji je naročito rasprostranjen među onima koji ne sudjeluju u kolektivnim borbama, stvaraju plodno tlo za neofašističku ideologiju.

Istovremeno su i autoritarni i rasistički zaokret mainstream politike i masovnih medija te prevladavajuća retorika "zakona i reda" pogodovali usponu Zlatne zore. Glavne stranke i vlade koje provode mjere štednje i same potiču nepoštivanje parlamentarne procedure i pretjeranu upotrebu sile, uz uništavanje zakonske zaštite osnovnih prava, kao što je kolektivno pregovaranje, ali i donošenje protuimigrantskih zakona. Glavne stranke prihvatile su otvoreno rasističke i ksenofobne politike. Tijekom 2011., PASOK i Nova demokracija pokušali su demonizirati herojski štrajk glađu 300 imigranata. Sljedeće godine je ministar zdravlja iz redova PASOK-a cinično prozvao HIV pozitivne seksualne radnice kao uzrok epidemije HIV-a, koju su zapravo uzrokovali drastični rezovi u sustavu zdravstva koje je on sam provodio.

Autoritarni zaokret odražava generalni trend, posebno unutar EU-a gdje su ograničena suverenost i demokracija postali norma, tako što se važne odluke donose bez bilo kakva oblika demokratske kontrole, nametanjem uvjeta ograničene suverenosti onim zemljama za koje se procijeni da nisu sposobne ispuniti normu neoliberalne "ekonomske ispravnosti". U tom smislu, Zlatna zora ne samo da nije antisistemska snaga, nego je zapravo samo ekstremna i pervertirana verzija upravo ključnog aspekta suvremene sistemske politike.

Pad Zlatne zore

Kombinacija različitih motiva potaknula je grčku vladu da se okrene protiv Zlatne zore. Za početak, ta je stranka ostala u svojoj osnovi otvoreno neonacistička i antisemitska antiparlamentarna stranka, za koju je bilo izgledno da će ostvarivati sve bolje izborne rezultate. Kao takva je predstavljala opasnost za Novu demokraciju, koja je htjela zaustaviti eroziju svog glasačkog tijela prema Zlatnoj zori, ali i opasnost za politički sustav u cjelini. Tome treba dodati i nervozu međunarodnih organizacija, posebno Europske unije, koja nije bila osobito oduševljena idejom da neonacistička stranka bude važan igrač u grčkoj politici. Konačno, masovni prosvjedni pokret nakon ubojstava Pavlosa Fisasa i rašireni zahtjevi za pravdom natjerali su vladu da poduzme nešto kako bi izbjegla optužbe za zataškavanje. Mnoge uske veze između Zlatne zore i sigurnosnog aparata države (Mihaloljakos je i sam karijeru počeo kao plaćeni doušnik grčke obavještajne službe) olakšale su skupljanje dokaza protiv njih.

Masovni prosvjedni pokret nakon ubojstava Pavlosa Fisasa i rašireni zahtjevi za pravdom natjerali su vladu da poduzme nešto kako bi izbjegla optužbe za zataškavanje (FOTO: xenonobserver.com)

Međutim, grčka vlada pokušava koristiti uhićenja i kazneni progon vodstva Zlatne zore kako bi istu represiju primijenila i protiv pokreta na ljevici. Preko tzv. teorije dvaju ekstrema, prema kojoj demokraciju ugrožavaju i ekstremna desnica i ekstremna ljevica, pokušava se napasti ljevicu i prosvjedne pokrete u momentu kada se socijalna kriza produbljuje i kada se otvaraju mogućnosti za masovne pokrete i socijalnu eksploziju. Premijer Antonis Samaras javno je najavio kako se neće obračunati samo sa Zlatnom zorom, nego i s "drugim ekstremom" koji je "protiv EU-a i NATO-a", što je jasna referenca na ljevicu. Stanovnici Halkidikija koji vode herojsku borbu protiv eksploatacije zlata koja prijeti ekološkom katastrofom za njihov kraj, optuženi su za "kriminalno udruživanje", što je ista optužba koja je upućena i vodstvu Zlatne zore. Nedavno su u medije puštene informacije da su policija i tužiteljstvo pronašli veze između organizacija ljevice (Siriza, Komunistička partija, Antarsia) i "kriminalnih aktivnosti" povezanih s masovnim protestima.

Kako odgovoriti na uspon neofašizma?

Iako je Zlatna zora primila ozbiljan udarac, očito je kako neofašizam u trenutnoj konjunkturi ima duboke korijene u grčkom društvu. Sudski procesi ne mogu pružati adekvatan odgovor na politički trend, posebno kada su ujedno odraz političkih kalkulacija Samarasove vlade. Dominantna disciplinarna neoliberalna logika, kako je izražena kroz direktive Trojke i politike stranaka koje podržavaju mjere štednje, samo će zaoštriti trenutnu krizu hegemonije, nudeći materijalnu podlogu neofašističkoj ideologiji. Samo radikalna perspektiva socijalne pravde, solidarnosti i demokracije može ponuditi alternativu i krizi hegemonije i usponu neofašizma.

Uspon Zlatne zore je znak upozorenja, osobito za grčku ljevicu. On je dokaz da bijes, očaj i gubitak legitimiteta mainstream neoliberalnih politika sami po sebi nužno ne vode političkoj radikalizaciji. Uspon fašističkog pokreta u Grčkoj potaknut je očajem i nesigurnošću, posebno kada su ti osjećaji izraženi na fragmentiran i individualiziran način, koji ljude tjera da lažno zajedništvo i lažni radikalizam traže u fašizmu. Ako široki segmenti društva ne povrate povjerenje u promjene kroz borbu i solidarnosti, možemo očekivati nastavak izgradnje fašističkih pokreta. Ako ne možemo demonstrirati da samo sposobni kolektivno osigurati da nijedno kućanstvo ne bude bez struje, nijedna osoba bez dostupne osnovne zdravstvene skrbi i nijedno dijete bez školskog obroka; ako se ne uspijemo oduprijeti aspektima mjera štednje; ako ne uspijemo pokazati kako će samo solidarnost između Grka i imigranata učiniti naša naselja sigurnijima, onda ćemo uvijek ostavljati mjesta za razvoj fašizma.

Pored toga, kroz borbu i solidarnost moramo artikulirati novi kolektivni identitet u grčkom društvu. Gotovo neokolonijalni nadzor koji provodi Trojka, pokušaj pretvaranja Grčke u "specijalnu ekonomsku zonu" za strani kapital, novi oblici "europskog ekonomskog upravljanja" – sve to vodi ograničenju suverenosti koje podržava grčki kapital kako bi se okoristio agresivnim "rezovima". Tradicionalni nacionalistički diskurs o "zavjeri stranaca protiv Nacije" to iskorištava. Kako bismo se tome suprotstavili, ljevica mora ponovno promisliti oblike kolektivnog identiteta za ljude koji žive i rade u Grčkoj, ne u smislu nacionalizma, nego u smislu kolektivnih napora da izgradimo zajedničku budućnost. Moramo pronaći novu formu "suverenog naroda" koji uključuje i Grke i imigrante, zajedno angažirane u demokratskom antikapitalističkom procesu socijalne transformacije. Samo to može fašiste otjerati natrag na margine povijesti...

Panagiotis Sotiris

* Autor predaje socijalnu i političku filozofiju na Egejskom sveučilištu u Mitileni. Član je koordinacijskog odbora Antarsije, Fronte grčke antikapitalističke ljevice

 

S engleskog preveo: Nikola Vukobratović

Lupiga.Com u suradnji s Le Monde diplomatique