RADIKALNA NIHILISTIČKA IDEOLOGIJA: Mirjani Kasapović, milostivama i preciozama za dušu

Ivan Cingel

26. kolovoza 2024.

RADIKALNA NIHILISTIČKA IDEOLOGIJA: Mirjani Kasapović, milostivama i preciozama za dušu

Posljednja epizoda popularne pseudoznanstvene šund serije Mirjane Kasapović o postjugoslavenstvu razglaba, naslađujući se tabloidno, kako su "Srbi" opaučili po "viktorijancima". Nećemo ovdje prikazivati dramski zaplet čitave sapunice (to je već napravljeno). No, navedimo barem likove. 

Svi redom spadaju u medijske radnike. "Srbi" su Vesna Knežević iz Beograda, Srđan Radanović i Željko Marković iz Banja Luke, te Olivera Radović, glavna urednica "Privrednikovog" p-portala i drugi hrvatski Srbi koje živcira feralovština u Novostima – a ta feralovština, to su rečeni "viktorijanci". 

Koncentrirao bih se ovom prilikom na jedan subplot epizode. 

Fekalni nihilizam pišanja po vrijednostima

Knežević je "viktorijancima" pronašla da ih obilježava "fekalni rečnik", a identificirala je i "radikalnu nihilističku ideologiju koja se bori protiv nacionalnih država, nacionalnih identiteta, nacionalnih simbola, nacionalnih tradicija". Oni su, kaže, "vesnici bure i jakobinci, oni ruše i razvaljuju, prozivaju i demontiraju". 

Ma daj?! Pa strašno! Naše uši ne vjeruju što čuju; naše usne ranjeno procjeđuju: "Kako, dovraga, smiju!" 

Sa svoje strane Kasapović dodaje packu "zbog sustavnoga izrugivanja i ismijavanja hrvatske države, nacije, povijesti, Domovinskog rata, himne, zastave, grba, tradicije, Katoličke crkve, obitelji… – vrijednosti i institucija do kojih je velikoj većini Hrvata stalo". 

Mirjana Kasapović
Kasapović smeta "sustavno izrugivanje i ismijavanje hrvatske države, nacije, povijesti, Domovinskog rata, himne, zastave, grba, tradicije, Katoličke crkve ..." (SCREENSHOT: Heretica)

I u Radanovićevoj verziji, na koju se pozvala, tu su zastava, himna i tradicija, samo ovaj put srpske, kao i "srpska obilježja", potom SPC i, naravno, srpske žrtve (fusnota: u dolorističkoj bazi velikosrpstva je Pascal Bruckner, u poglavlju "Nevinost krvnika", našao idealtipsko očitovanje fenomena napasti nedužnosti, dok je velikohrvatsku inačicu Viktor – da, taj – nazvao ranoholizmom). 

"Viktorijanci", Radanovićevim izrazom, "pišaju" po Obilježjima-Državi-Naciji-Crkvi-Identitetu-Simbolima-Ratu-Himni-Zastavi-Grbu-Tradiciji-Žrtvama-itd. Radanović, vidimo, nije milostiva poput Knežević, ne ustručava se koristiti barem urinarni rječnik, ako već ne fekalni. Ali je jednaka precioza, jer mu to pišanje po svetinjama smeta, navodi ga kao nešto loše, skandalozno, nešto radikalno nihilistički, što bi se valjda podrazumijevalo kao nedopustivo i predstavljalo dokaz toksičnosti "viktorijanaca".

Kritika nihilističkog uma

Ne radi se tu toliko o krivom korištenju pojma nihilizam, premda je povijest filozofije, otkako naše milostive i precioze nisu pozorno pratile – a bilo je to prije nego su se i rodile – identificirala da se nihilizam krije upravo u crkvama, za primjer primjera. U "Bogu", takoreći. 

"Niste li čuli za onoga mahnitog čovjeka koji je u vedro prijepodne užgao svjetiljku, pohitao na trg i neprekidno vikao: 'Tražim Boga! Tražim Boga!' (...) 'Gdje je Bog?' poviče, 'Ja ću vam reći? Mi smo ga ubili – vi i ja! Svi smo mi njegovi ubojice! (...) Zar ne čujemo tek zvukove grobara koji pokapaju Boga? Zar ne osjećamo ništa osim božanskog raspadanja? – Bogovi se također raspadaju! Bog je mrtav!'"

Friedrich Nietzsche, elem, nije vlastoručno ubio Boga, kako se nepopularno misli, nego ga je samo našao mrtvog, 1882. godine. Dobro, i utvrdio da je nastupilo smrtno stanje – sa skalpelom patologa, ne nožem ubojice. Ako se baš hoće nekoga izdvojiti, Boga je, stoljeće ranije, 1781. godine, ubio Immanuel Kant (pa ga potom jeftinim forama oživljavao). Iako i to samo uvjetno vrijedi, jer preciznije je reći da se urušila milenijska iluzija logocentrizma na kojoj je počivala spekulativna metafizika; "čisti um", čijim je kriticizmom Kant zadao konačni udarac. Pa se napravio da nije, kao i Hegel. Morat će tek Nietzsche reći popu pop, a Bogu mrtav.

Ili, kako je to lijepom metaforom formulirao filozof Mario Kopić: onako kao što "termiti iznutra nagrizu drvenu konstrukciju kuća za odmor, tako da kad vlasnik jače zalupi vratima svog doma, svekolika se ta konstrukcija ruši u prah i pepeo", tako je "Nietzscheu palo u dio da na taj način zalupi vratnice trošnoga metafizičkog doma minulih vremena". 

"Bog" je u ontološkom smislu krajnji izvod jedne filozofske tradicije – Crkva, svejedno katolička ili pravoslavna, na njoj stoji, ne na nikakvom Petru Stijeni. Samo što se pokazalo kako se radi o trošnoj konstrukciji: svekolika umotanost teologije u filozofiju pati od ove nagriženosti Kopićeve. Mislim, stvarno: znanost o konačnom bitku onostranog, noumenalnog, transcendentalnog? A oni su to zaozbiljno ... 

Viktor Ivančić
Viktor Ivančić - "pišač" po Obilježjima-Državi-Naciji-Crkvi-Identitetu-Simbolima-Ratu-Himni-Zastavi-Grbu-Tradiciji-Žrtvama-itd (FOTO: Lupiga.Com/Ladislav Tomičić)

Nietzschea se nepopularnim klišejem voli diskvalificirati kao nihilista, ali to je istina izvrnuta naopačke: kao nihilističko je prozreo kršćanstvo, recimo. On je točka u kojoj je zapadna misao spoznala (raspisat će to poslije Martin Heidegger, Ludwig Wittgenstein, Michel Foucault, Jacques Derrida, Gilles Deleuze ...) nihilističku šupljinu svoje spekulativne metafizike. Da je par milenija visila u praznom. Stijena, ne što se raspukla i odronila, nego se shvatilo da je nije nikad ni bilo. Kuća, ne što bi joj termiti pojeli beton i armaturu, nego su samo prošli kroz zidove od zraka. Jedno veliko ništa, temeljeno na logocentričkoj esencijalizaciji, starom nerazumijevanju načina na koji jezik vodi u muholovku. "Bog" je, vitgenštajnovski rečeno, proizvod esencijalističkog jezika koji ne zna da je pošandrcao. 

Ali dobro. Upravo zato što semantika nije esencijalizam, riječi se koriste na razne načine, u različitim jezičnim "igrama" – i značenje pojma je uvijek isključivo u upotrebi – pa će se i pojam "nihilizam" često koristiti za označiti negaciju svih vrijednosti i moralnih sudova kao takvih. Sve legitimno dok znamo raščivijati nazad ("dekonstruirati" tu upotrebu, rekao bi Derrida). 

Problem je samo što će kombinacija uske i preparirane svijesti pod vrijednostima automatski podrazumijevati fantome poput Države-Nacije-Crkve-Identiteta-Simbola-Rata-Himne-Zastave-Grba-Tradicije. 

Je li – zna se što su to vrijednosti. Ako negiraš te vrijednosti – ti negiraš vrijednosti-točka. Prostak jedan fekalni i nihilist, ateist, anarhist! 

Kritika ciničkog uma

Ono što naše čestite dame i gospoda s obje strane Dunava podrazumijevaju kao isključivo značenje riječi "nihilizam" bi u „Kritici ciničkog uma“ Petera Sloterdijka bilo preciznije imenovano - kao cinizam

"Viktorijanci", međutim, nisu cinici, jer nisu negatori vrijednosti zato da bi negirali vrijednosti (prosvijetljena pokvarenost: znati da ne valja i svejedno to činiti). Oni su tu reprezentativni primjerci onoga što Sloterdijk krsti upravo suprotnim od cinizma: kinici

''Kinik, pri svekolikoj lišenosti respekta, ipak zauzima jedan u jezgri ozbiljan i pošten stav prema istini te, satirički preodjeveno, prema njoj održava patetični odnos.'' Kinik, dakle, itekako uvažava vrijednosti, drži do njih. Samo je pitanje kojih. Odlikuje ga problematiziranje što je uopće vrijednost i što nije. Jest i on ciničan u smislu da nečemu doista odriče poštovanje, negira i ismijava neke vrijednosti (otuda porijeklo riječi cinizam iz antičkog kinizma, po grčkoj riječi za psa) – no radi se o negiranju ili ismijavanju lažnih vrijednosti. 

Feral Tribune
"Viktorijanci", međutim, nisu cinici, jer nisu negatori vrijednosti zato da bi negirali vrijednosti (ILUSTRACIJA: Feral Tribune)

Hoćemo li reći: šupljih, poput one kuće bez nosive konstrukcije? 

Da stvar bude smješnija, milostive su baš ubole s ovim zgražanjem nad "fekalnim rečnikom". I opet im promaklo malo kritike ciničkog uma. "Kinizam je prva replika na atenski gospodski idealizam koja", podvlači Sloterdijk, ne govori nego "živi protiv njega". Diogen kao anti-Platon: tu se ono materijalno, tjelesno, upućuje na trg i "demonstrativno izaziva ono više. Fekalije, urin, sperma! Vegetirati poput psa, ali živjeti, smijati se i voditi brigu o dojmu da iza svega toga ne stoji poremećenost, nego jasna refleksija." 

Sloterdijk upozorava da je u toj "fekalnosti" kudikamo više svjetla uma nego u mnogopoštovanim serioznim idealizmima. "Taj 'prljavi' materijalizam ne odgovara samo na prenategnuti idealizam moći", nego je i "forma argumentiranja". Kiničar "mora izazivati javnost, budući da je ona jedini prostor u kojem se smisaono može pokazati prevladavanje idealističke arogancije". 

Nadam se da se razumije da kad govorimo o Diogenom doslovnom fekalnom izričaju, govorimo o kiničkoj formi argumentiranja, radi prevladavanja idealističke arogancije, kod metaforički fekalnog leksika "viktorijanske" feralovštine.

Ali čemu uopće napadi na idealizam? Nije li ono lijepo i pohvalno biti idealist? 

Kritika idealističkog uma

"Protiv precjenjivanja nagonskog života koje izjeda dušu, a za plemstvo ljudske duše, predajem vatri spise Sigmunda Freuda." 

Vjerujem da nije naročito teško pogoditi autora ove rečenice, ako ništa zbog plamenih jezika u tom jeziku. Tako je! Veliki idealist Joseph Goebbels, u operaciji „Lomača Knjiga“, 10. svibnja 1933. godine.

U finijim društvima, kojima je do plemenitosti duše, ne priča se o analnom, genitalnom i oralnom. "Freudu je pošlo za rukom ono zbog čega bi i sam Diogen problijedio od zavisti: iznio je teoriju koja nas sve, htjeli to ili ne, čini kinicima (ako ne i cinicima)", tumači Sloterdijk, pa nastavlja: "U svakome od nas je postojalo neko prapseto ili prasvinja, pokraj koje je Diogen samo blijeda paslika – samo što se mi, kao dobro odgojeni ljudi, toga ni uz najbolju volju ne možemo sjetiti."

Berlin
"Protiv precjenjivanja nagonskog života koje izjeda dušu, a za plemstvo ljudske duše, predajem vatri spise Sigmunda Freuda." (FOTO: Wikimedia)

Za nekog od onih klečanja na trgu, novinarka Danka Derifaj je razgovarala s klečavcima i svećenikom koji je predvodio misu. Tu pater Božidar Nagy kaže: "Ženske osobe bi trebale misliti da svojom nošnjom i svojim odijevanjem ne izazivaju grijehe kod muškaraca". Pozvao se i na dnevnički zapis blaženog Ivana Merza, popularnog „Orla Kristovog“. Radi se o Merzovom zapisu iz 1915. godine, za vrijeme studija u Beču: "Filozofske analize i razmišljanja o ljubavi".

Sjemeništarac koji ništa ne zna o mehanizmima potiskivanja, jer nije kršćanski ni idealistički čitati Freuda – meditira o ljubavi? To nije moglo dobro završiti. "Kod muslimana je skrivanje žena sjajna uredba. Bit će to da ima svoj duboki razlog... Žena se treba skrivati ako neće da navede na grješnu pomisao. Gledajući uvijek tjelesne forme, zaboravljamo na duševno. Nehotice čovjek uvijek gleda žensku. Poradi toga se moramo probijati, na nju gledati isto kao i na muško; treba dotjerati do toga da pred sobom ne vidim ženu s tijelom, nego nju s njezinim duševnim sposobnostima. Mnogo to stoji truda i borbe, dok se čovjek probije do tako uzvišenog stajališta." 

Oh, tjera se da ga zanima duša žena, ne njihovo tijelo – nije li to dirljivo? Oh, tako je romantično, uzvišeno i idealistički!

Osim toga je pljunuti Goebbelsov ukaz: dolje Tijelo (nagonski život), živjela Duša (njeno plemstvo)! Malo vuče i na ono kad ponosni natražnjak Mate Mijić zamjeri sekularnom društvu što u njemu više ne žive "produhovljeni ljudi", nego "kvazi naprednjaci", koji "teže samo zadovoljavanju vlastitih primitivnih potreba". 

Ništa to nije slučajno. Već do 1900. godine, prvo s čika Darwinom, zatim s čika Freudom, sve se doznalo o tome kako je ljudsko biće ipak životinja, sisavac, primat, animalan stvor kojim upravljaju nagoni. Tabor reakcionarnih "idealista" se usprotivio. Ne, to ne može biti tako! Čovjek nije nastao od majmuna, nego je plemenito biće sačinjeno na sliku i priliku Božju. Gori sad, Freude, kad lažeš! Ali tabor "realista", "cinika", inzistirao je na znanstvenim faktima. Nažalost, to je ipak tako! 

Zaobiđena je potencijalno najzanimljivija fronta diskusije: zašto "nažalost"? Ti što su kontali, "cinično", da je to "nažalost", preuzimajući nekritički tu premisu po kojoj je Duša nešto ljepše i plemenitije od svega onoga životinjskog u nama, bili su neopjevani tikvani ništa manji od ovih što su zastupali tezu da Freud i Darwin lažu i idealistički se zalagali za pobjedu Duše. Ista premisa – isti nivo. 

Nietzscheu Freud nije niti trebao za razumjeti da sama premisa ne štima. "Nekoć je duša s prezirom gledala na tijelo; i tada je prezir bio nešto najviše – ona ga je htjela izmršaviti, poružniti, izgladniti. Mislila je tako da će i tijelu i zemlji moći izmaknuti. O, duša je ta bila sama još mršava, ružna i izgladnjela: i okrutnost je bila naslada toj duši!"

Kritika moralnog uma

Lažnu dilemu taborima cinika i idealista, samo da su znali pitati, demontirao je još Diogen, masturbirajući nasred atenskog trga 3-4 stoljeća „prije Krista“ ("kad bih barem i trljanjem stomaka mogao utažiti glad").

"Kada kinik susretne nekoga tko mu želi prigovoriti da nije životinja, tada Diogen izvadi svoj ud ispod toge: je li to sad životinjsko ili nije? I uopće, što imaš protiv životinja? Kada dođe tkogod tko bi htio poricati čovjekovu životinjsku osnovu, kinik svome protivniku mora dokazati kako je kratak put od ruke do uda."

Ali puni smisao anegdote s javnom onanijom razaznaje se tek u paru s drugom – o tome kako je kad su mu prigovarali što svašta radi na trgu, uključujući da kenja ("poslove kako Demetrine tako i Afroditine") ili doručkuje, odgovorio je: "Pa i gladovao sam na trgu"

Diogen
"Diogen okreće koplje. On doslovno sere na uvrnute norme." (ILUSTRACIJA: Wikimedia)

Prvi među tumačima Diogenovih politika besramnosti i dalje je Peter Sloterdijk: "Sram je najintimniji socijalni okov, koji nas, prije svih konkretnih pravila savjesti, veže uz opće standarde ponašanja. Filozof egzistencije ipak se ne može pomiriti s danim socijalnim dresurama srama. On odvrće proces još jednom od početka: ono zbog čega se čovjek zbiljski treba stidjeti ni u kom slučaju nije utvrđeno društvenim konvencijama, pogotovo kada je društvo samo pod sumnjom da počiva na perverzijama i neumnostima." Zato Diogen, kao politička životinja, "probija politiku stidljivosti. Ona pokazuje da se ljudi u pravilu stide za krive stvari, za svoj physis, za svoje animalne strane, koje su uistinu nedužne, dok neuznemireni ostaju pri svakoj bezumnoj i ružnoj životnoj praksi, svojem mahnitanju za dobitkom, nepravednosti, okrutnosti, taštini, pristranosti i zaslijepljenosti. Diogen okreće koplje. On doslovno sere na uvrnute norme."

Kad smo već kod fekalnog izričaja, jel'!

Ako je Freud nenamjerni neokinik, Diogen nam tu dođe kao proto-Freud. "Psihoanaliza je dala svoj prilog ovom ponovnom otkrivanju time što je iznašla jezik u kojem se može otvoreno govoriti o analnim i genitalnim 'fenomenima'. Baš je to, na pantomimičkoj ravni, prvi pokazao Diogen. Ako je mudrac emancipirano biće, tada on mora u sebi odriješiti unutarnje instance potiskivanja. Stid je glavni činilac socijalnih konformizama, prekidač kojim se upravljanja izvana prebacuju u upravljanja iznutra. Javnom onanijom on je počinio bestidnost kojom se doveo u opoziciju prema političkim dresurama vrline svih sistema. Ona je bila frontalni napad na svekoliku politiku obitelji, jezgru svakog konzervativizma."

Mislim, ako niste vjerovali da taj kratak put od ruke do uda može stvarno voditi do nekakvog uma.

Kritika uklopljenog uma

Činjenica da Diogen svašta obavlja na trgu nije trivijalna upravo time što nije odvojiva od činjenice života u bačvi. Radilo se o cijeni neuvučenosti u hijerarhije, u obećanja komfora koja nudi uključenost u poretke, s pozicijama moći, karijere, u hegemonske idealizme svog okruženja. Diogen nalazi da je tek to ono čime bi se prljao.

Biti idealist znači biti vjernik normativnog idealizma, ispovijedati ono hegemonsko što se od jedinke i traži da ispovijeda: skup vladajućih narativa neke parcijalne zajednice, koji služe okupljanju plemena oko totema. Vrijednosti nekog svjetića, ukratko, pa je s jedne strane rijeke svetinja hrvatska himna, s druge srpska. A možda nam mjerodavan ne treba biti svjetić već svijet? Možda bi nam se valjalo emancipirati od arbitrarnog vrijednosnog imaginarija naše slučajne sredine? 

Kinik stoga nastupa kao "građanin svijeta". Diogenov izraz; upravo on se, u predasima hvatanja za ud, prvi dosjetio sintagme i koncepta: "zastupa ono općenito protiv u najboljem slučaju poluumne kolektivne posebnosti". Unutar vlastite sredine "njegova je uloga neizostavno uloga uznemiritelja; on ostaje ujed savjesti svakog vladajućeg samozadovoljstva i iskušenje za svaku lokalnu uskoću". 

Nasuprot tome, biti idealist, u smislu ispovijedanja propisanih ideala – tek to zapravo znači biti cinik. Oko vladajućih narativa okupljaju se konformističke papige. Cinizam je definiran prihvaćanjem hegemonskog idealizma svoje sredine.

Izvucimo zaključke

Nije sramota biti "fekalnog rječnika". Sramota je biti cinik, tj. idealist.

Upravo su Kasapović & Knežević i precioza Radanović u cijeloj priči cinici. I to baš radikalni. Upravo tim svojim naročitim zalaganjem za idealizme svojih parcijalnih "zamišljenih zajednica" s ove i one strane rijeke: Države-Nacije-Crkve-Identiteta-Simbola-Rata-Himne-Zastave-Grba-Tradicije, pa i Žrtvi upregnutih u vladajuću ideologiju. Fantomske vrijednosti koje im vrijede točno do rijeke, preko granice postajući ništavne. Dakle, ništavne-točka.

Budući da se radi o šupljim konstruktima uvjetovanima ograničenošću partikularnog plemenskog morala, nemam ništa protiv ni da se umjesto cinicima nazovu radikalnim nihilistima, ako im je to draža riječ. Odgovaralo bi istini propovjednika ničega, fetišista praznine.

Lupiga.Com

Naslovna ilustracija: Feral Tribune

Sviđa vam se ono što radimo? Želite više ovakvih tekstova? Možete nas financijski poduprijeti uplatom preko ovog QR koda. Svaka pomoć naših čitatelja uvijek je i više nego dobrodošao vjetar u leđa.