Opći izbori u BiH, koji će se održati 12. oktobra ove godine, rezultirat će trijumfom svih relevantnih političkih opcija! Nijedna važna stranka, čak i ako je bila dio neuspješne vlasti, neće biti kažnjena oduzimanjem velikog broja glasova, izuzimajući možda SDP BiH, čiji bi glasači u velikoj mjeri mogli dati glas Demokratskoj fronti, novoj stranci bivšeg SDP-ovca Željka Komšića. SDA koju je nakon prerane smrti umjerenog predsjednika te političke organizacije Sulejmana Tihića preuzeo Bakir Izetbegović, politički ambivalentni sin bivšeg lidera SDA Alije Izetbegovića, HDZ Dragana Čovića i SNSD Milorada Dodika, tri ključne etnonacionalne stranke u BiH, ponovno će biti honorirani glasovima svojih discipliniranih birača.

Ova ocjena na pojavnoj ravni interpretacije čini se pretvrdom i ishitrenom, ali ne treba smetnuti s uma da su i SDA i HDZ uspješno proizveli višegodišnji spin kako su opozicija (!?), mada su na različitim nivoima vlasti ove hiperbirokratizirane države, uredno participirali u raspodjeli fotelja. HDZ BiH mantrao je o ugroženosti hrvatskog naroda u BiH, najviše iz razloga što nisu bili dio federalne izvršne vlasti, ali rukovodstvu te stranke nije smetalo da predsjednik državne vlade bude ugledni član HDZ-a Vjekoslav Bevanda koji je, valjda, tom svojom funkcijom potvrđivao očiglednost rasprostranjene naracije hrvatske samoviktimizacije - da, mi smo ugroženi. 

Zbog konfrontirajuće političke ambijentalnosti koju je četiri godine opterećivala pobjeda Željka Komšića na prethodnim izborima za člana Predsjedništva BiH a koja je demonizirana jer nije izabran premoćnim glasovima birača hrvatske nacionalnosti, što je u plemenskoj, tribalističkoj zajednici grijeh svih grijehova, dobro je što će nakon ovih izbora član Predsjedništva BiH iz reda Hrvata biti političar kojemu nije moguće priskrbiti epitet političkog nehrvatstva. 

(FOTO: Lupiga.Com)

Bilo ko da trijumfuje - Čović, Raguž ili Budimir, bilo bi krajnje degutantno osporavati izbornog pobjednika kao nedovoljnog Hrvata, mada se ne bi trebali iznenaditi ako se eventualna pobjeda Martina Raguža pokuša diskreditirati reduciranjem njegovog političkog hrvatstva što bi, koliko komično, bilo i tragično. Zašto? Zato što je Raguž kao predsjednik HDZ-a 1990 unio jednu novu dimenziju političke kulture u naš nacionalizmom zatrovan politički prostor, nudeći ruku pomirenja i suradnje sa krucijalnom idejom da se stavi tačka na iracionalne konfrontacije, podvuče crta i krene u susret budućnosti u kojoj je cijela BiH domovina sviju nas na isti način. To što će pored Hrvata, gospodin Raguž dobiti i značajan broj glasova svih drugih građana, može samo da raduje pa bi njegova pobjeda te dobar rezultat stranke koju predvodi bili najpozitivnija činjenica ovih izbora. No, vjerovatnoća da se to desi nije velika, budući da predsjednik HDZ-a BiH sa svojom moćnom stranačkom mašinerijom i podrškom značajnih političkih krugova iz Hrvatske, računa na pobjedu. Toj istoj pobjedi nada se i lider SDA Bakir Izetbegović. 

Njihov trijumf još jednom bi potvrdio da je BiH pretpolitička zajednica u kojoj program stranaka, vjerodostojnost političke reprezentacije i odgovoran odnos prema građanima ništa ne znače. Naime, ova dvojica političara odbili su da učestvuju u predizbornim TV sučeljavanjima sa drugim kandidatima čime su poslali poruku autentičnog prezira prema građanstvu, a građanstvo će vrlo moguće upravo honorirati taj tribalistički, preddemokratski, nadmeni prezir. Ako se baš to desi (naravno ova ocjena odnosila bi se i na druge kandidate da su pokazali takvu vrstu arogancije i obesmišljavanja javnosti), onda su šanse za preobražaj naše agonalne zbilje ništavne.  

(FOTO: Lupiga.Com) 

Eventualni trijumf dvojice ljudi koji odbijaju učestvovati u javnim debatama bit će potvrda dominacije zatvorenog društva nad otvorenim društvom deliberativne demokratije, još jedan trijumf pećinske, etnoautističke svijesti, krunska potvrda kolosalnog deficita demokratske političke kulture. No, da ne presuđujemo prividu: možda nas iznenadi stanovništvo BiH, možda 12. 10. 2014. birači kazne najgore forme nacionalizma i artificijelnog odvajanja ljudi po etničkim linijama koje su normirane u Dejtonu, ali očigledno da nacionalistička imaginacija principa krvi i tla nije još dovedena do kraja pa će od rezultata ovih izbora ovisiti – hoće li nova četverogodišnja energija biti potrošena na još jedan krug dogovorene doktrine neprijateljstva između nacionalističkih elita kako se ništa ne bi promijenilo, a pod firmom zahtjeva za promjenama i reformama. 

Nekako nas ne bi trebalo iznenaditi upravo to lukavstvo uma koje je na najpragmatičniji način kao politički kredo uveo Milorad Dodik: stalno insistirajući na Dejtonskom ugovoru kao svetom slovu, on gotovo svaki dan krši Dejtonski sporazum, počevši od notorne negacije Bosne i Hercegovine kao države, što je još jednom bjelodano potvrdio u nedavnom intervjuu Darku Hudelistu za Jutarnji list. Bez obzira na opetovane stavove međunarodne zajednice da su entiteti u BiH tek unutrašnje pokrajine sa unaprijed ugrađenim deficitom državnosti koji onemogućava državotvornu emancipaciju bilo kog entiteta kao državotvorno praznih pojmova, trijumf SNSD-a i Milorada Dodika, ako se desi, uvodi BiH upravo u stanje koje sam prethodno objasnio sintagmom o dogovorenom neprijateljstvu.

To bi se neznatno moglo promijeniti ako bi vlast u RS-u formirala koalicija predvođena SDS-om. Zvuči nevjerovatno da je ta nacionalistička stranka, ponajgori izdanak političkog bivstvovanja u BiH uopće, transferirala svoj nacionalistički i zločinački kapital Dodiku i njegovoj lažnoj socijaldemokratskoj družini, pa oslobođena najcrnjeg simboličkog balasta, želi sa drugim strankama desnog centra u RS-u ali i sa strankama desnog centra u Federaciji, zbiljski učestvovati u reformama koje će Bosnu i Hercegovinu približiti ako ne euroatlantskim, onda bar evropskim integracijama. 

(FOTO: Lupiga.Com)

To je naravno na tragu pragmatične zapadne politike srbijanskog premijera Aleksandra Vučića, jer SDS prati poteze vladajućeg Beograda kao neku vrstu svog političkog putokaza, pa iako znamo da su i SNS i SDS samo sakrili svoj nacionalizam kao primarni ideološki nukleus, vrijedi cijeniti i ono što vidimo, bez obzira što je probuđeno eurepejstvo srpskih nacionalista ontološka laž, laž kao istina bića. No, u politici je pragmatizam mjerilo stvari pa tu preobrazbu srpskog nacionalizma treba cijeniti kao gestu koja će nas, moguće je, ipak odvesti u boljem pravcu od ovoga koji imamo sa laktaškim poricateljem genocida.

U RS-u je moguća i kohabitacija – da Dodik bude predsjednik entiteta, a stranke okupljene oko SDS-a parlamentarna većina koja formira Vladu. Tom mogućem dualizmu treba pridodati i važnost treće varijable – hoće li Dodikova kandidatkinja Željka Cvijanović biti član Predsjedništva BiH ili će to biti Mladen Ivanić, iskusni i tolerantni zajednički kandidat SDS-a, PDP-a i drugih manjih stranaka. Iznimno je važno ko će biti pobjednik na srpskoj strani bh. trougla i to ponajviše iz razloga načina vođenja politike. 

Iako je svim srpskim strankama iz RS-a sveti cilj Republika Srpska, pri čemu sve zaboravljaju da je RS entitet sva tri konstitutivna naroda, a nadati se uskoro i entitet svih manjina, važan je izabrani metod političkog djelovanja. Ivanić, Bosić, Tadić i drugi lideri srpskog bloka za promjene obećavaju politiku kao umjetnost mogućeg, a Dodik zagovara nemogućnost (npr. secesiju) kao čistu mogućnost, čime se u političko polje uvijek iznova vraća konflikt koji ne vodi rješavanju već vječitom vraćanju istog. To isto je sluđena BiH, bez razvoja, bez ekonomske supstance, bez međusobnog povjerenja sa geopolitičkim vektorom oslonjenim na Rusiju na način koji od BiH želi napraviti novu Jaltu, što imajući u vidu sterilnost zapadne politike prema Bosni, ne treba odbaciti kao nadmenu geopolitičku simplifikaciju. 

(FOTO: Lupiga.Com)

Zakovanu monoetničku poziciju Republike Srpske u pitanje bi, u određenoj mjeri, mogla dovesti koalicija bošnjačkih i hrvatskih stranaka (SDA, Stranka za Bosnu i Hercegovinu, SBB, HSP, DF, Posavska stranka, Stranka dijaspore, SDU…) koje će na izborima u RS-u nastupiti pod zajedničkim koalicijskim imenom Domovina. Prava je šteta što se ovoj koaliciji nisu pridružili SDP BiH, HDZ 1990 i HDZ BiH čime bi bili stvoreni najbolji mogući uvjeti od kraja rata do danas za transformaciju entiteta RS u ono što po Ustavu jeste – zajednica tri ravnopravna i konstitutivna naroda čime bi dominirajuća pozicija RS-a u dejtonskoj državi bila značajno relativizirana. Ovako su dosezi koalicije Domovina, iako se radi o potencijalno najvažnijoj koaliciji u BiH u posljednjih nekoliko godina, ipak limitirani, a sama koalicija izložena mogućim bočnim udarima.

Ako na ovu sumornu analitiku naslonimo i normativnu strukturu dejtonskog političkog sistema koji svojom zakovanom, neupravljivom, arhaičnofeudalnom koncepcijom krvi i tla blokira bilo kakav smisleni društveni razvoj, dapače, potiče daljnji razvoj segregacijskih etnoteritorijalnih koncepata, rezultati izbora teško da mogu biti takvi da dovedu do bitne promjene, one koja će konačno uvesti BiH u red uzornih, sređenih demokratskih političkih zajednica. 

Naravno, ostaje minimalna nada da će februarske i majske demonstracije u BiH kao glas pobunjenog i prezrenog građanstva bar u inicijalnoj formi uticati na izmjenu očekivane postizborne slike. Tu prije svega valja računati na Našu stranku, političku organizaciju liberalnosocijalne orijentacije koja je unijela neke nove obrasce političke kulture u BiH, ali njihov glas, za sada, se u relevantnom kapacitetu još ne čuje, mada je moguće da će na ovim izborima, bar kada je riječ o Sarajevu, ova stranka polučiti najbolji rezultat od osnivanja što bi bila jako dobra vijest za Bosnu i Hercegovinu, s nadom da će vjerodostojnost koju pokazuju zadržati i postepeno širiti svoj utjecaj i na druge dijelove BiH. 

Za BiH bilo bi od velike koristi i kada bi dvije stranke ljevice (SDP i DF) nadišli povrijeđene sujete lidera i smogli snage djelovati sinergijski, sa zajedničkim političkim principima koje bi sve veći broj građana, na različitim bh. stranama prihvatao kao svoje. Kada bi se na toj lijevoj strani političkog spektra našlo mjesta i za Našu stranku, postojao bi barem privid multietničke egzistencije, jer bez tog privida suetnički logos bosanskohercegovačke države u potpunosti će prekriti njen multietnički logos u kojem ipak egzistira klica nadajućeg građanstva.

(FOTO: Lupiga.Com)

U kratkom panoramskom pregledu predizbornog galimatijasa, ne trebamo zaboraviti ni na SBB, stranku Fahrudina Radončića, čiji utopijskogroteskni naslov Stranka za bolju budućnost više upućuje na celuloidnu traku nego na stvarnost. Ipak, stvarni vlasnik medijskog koncerna Avaz, mogao bi uvjerljivom prozapadnom retorikom privući značajan broj glasača, naročito što olako nudi obećanja ubrzanog ekonomskog razvoja, ali i profitira na spinu da su njegova stranka i on sam jedini (o)stali uz narod koji je neosjetljiva SDA – SDP vlast pretvorila u parije i socijalne slučajeve. 

Iako igra na kartu Washingtona i Bruxellesa i šalje ohrabrujuće poruke da je BiH mjesto u uređenom svijetu euroatlantskih demokracija, njegova dosadašnja medijska i poslovna historija puna je tamnih mjesta koja govore i o drugačijoj ideološkoj poziciji, što potvrđuje rasprostranjen stav da SBB ustvari i nema ideološki razrađen profil, već da prije djeluje na osnovu političke intuicije svoga lidera. Moguće je očekivati da ova stranka ostvari bolji rezultat nego na prethodnim općim izborima na kojima se pojavila prvi put.

Ovu predizbornu analizu poentirat ćemo novom socijalnom činjenicom naše postdejtonske zbilje. Prvi put na izbore u ovu nedjelju izaći će djeca Dejtona, oni koji su rođeni u dejtonskom šizofrenijumu, kojima je činjenica podijeljene zemlje možda čak i čista normalnost. Djeca Dejtona mogla bi značajno utjecati na rezultat izbora. Mogu li, već dobrano modelirani u nacionalističkim laboratorijima, prevazići segregacijske norme dejtonske klinike i glasati za Drugoga?

Lupiga.Com

Naslovna fotografija: Lupiga.Com