Europsko prvenstvo za rukometaše je završilo. Prvaci su Nijemci, srebrni su Slovenci, a brončani Danci. Još jednom je dokazano kako se u našim krajevima susjedi, s bilo koje strane svijeta, jednostavno obožavaju. Ukoliko ste mislili da je nakon "mirnog" hrvatsko-slovenskog polufinala stvar izglađena, grdno ste se prevarili. Buše Slovenci gume, ali buše i naši

Nikada nisam razmišljao gdje ću parkirati svoj automobil dok sam u Ljubljani, ali od sada ću o tom problemu mozgati malo više. Prvenstvo je završilo "moji" su osvojili dvije medalje, jer i Njemačka i Slovenija moje su druge domovine. Sasvim malo je nedostajalo da sve tri medalje osvoje "moji". Naime, možda bih se identificirao i sa Dancima samo da me onaj put na granici nisu tražili prokletu vizu.

 

Vjerujem rijedak je stav kojim sam se ja sada razmahao, budući je mržnja između Hrvata i Slovenaca proteklih dana narasla gotovo do svog maksimuma. Prvo su slovenski granični policajci primijenili rigorozne mjere ulaska u Deželu. Ne, nisu tražili lance i punu zimsku opremu. Poučeni slavnim kranjskim slučajem, tražili su bijesno od svih putnika karte za utakmicu, pri čemu su najviše nastradali putnici namjernici mlađe životne dobi koji s utakmicom nemaju nikakve veze, već su krenuli, recimo u Trst u shoping ili jednostavno kod prijatelja u Novo mesto. Bez karte nema u Sloveniju i točka.

 

Onda su Slovenci (iako je pitanje radi li se o tim našim zapadnim susjedima ili onim istočnim) po Ljubljani napadali sve na što su naišli, a da ima hrvatska obilježja. Simptomatično je to što su nailazili ili na obitelji sa maloljetnom djecom pri čemu su drvenim palicama svoju snagu pokazali ženama i djeci ili na starijim poslovnim ljudima koji su se zadnji puta potukli u trećem osnovne kada im je "onaj mali" ukrao bombone.

 

Stvari se nisu promijenile niti kada je Hrvatska reprezentacija svoje utakmice otišla igrati u Celje. Tamo su mučki stradali mnogi, i mladi i stari. Ne, nisu dobili batine, samo su im iz potaje, dok nitko nije gledao, probušili gume. Pedesetak guma na dvadesetak automobila. Hinjski potez, nema šta. Zamislite se u Sloveniji, mrak je, svi vulkanizeri su zatvoreni, a vi imate, baš kao i sav normalan svijet samo jednu rezervnu gumu.

 

Srećom mržnja nije eskalirala u sukob koji su mnogi očekivali prije, poslije ili za vrijeme polufinalnog dvoboja Hrvatske i Slovenije. Srećom.

 

No, tu stvari nisu završene, o čemu svjedoči i djelo čije sam posljedice vidio danas. Ono djelo koje me potaknulo da napišem ovaj kratki osvrt na Europsko rukometno prvenstvo, odnosno na (ne)dobrosusjedske odnose. Prolazeći danas zagrebačkim kvartom Srednjaci, u Kikićevoj ulici ugledah parkirani automobil ljubljanskih registracija. Ugledavši slovenskog Citroena, automatski sam spustio pogled na njegove gume. Bile su probušene. Sve četiri. Pa eto Lupeži, bili vi naši ili njihovi, gledajte gdje parkirate kad ste u posjeti ovdje ili tamo, svejedno je. Krug se vrti i vrtjet će se!