Čovjekov odnos s prirodom jedan je od najvažnijih odnosa u njegovom životu, te posjeduje emotivnu, duhovnu, moralnu i estetsku dimenziju. Koliko je taj odnos bitan možda najviše osjete oni koji su zatvoreni u malim i klaustrofobičnim stanovima, daleko od zelenila, a kojima se prijeti progonom ako se uopće drznu izaći na zrak. Ali ako smo već prikovani za ekrane to ne znači da se trebamo predati medijskom alarmizmu i dopustiti da nas preplavi bujica nebitnih informacija s kratkim rokom trajanja.

Priroda se može osjetiti i kroz ekrane ako je snimljena s ljubavlju i ako nas pozicionira kao njenog sudionika, a ne distanciranog promatrača. Stoga, ovdje neće biti riječi o prirodnim dokumentarcima. Otisnimo se na putovanje fascinantnim, neobičnim, veličanstvenim krajolicima kroz filmove čiji odnos s prirodom je možda ambivalentan, ali nikada bez velikog uvažavanja.

Oni samo dolaze i odlaze

Kadar iz filma Borisa Poljaka "Oni samo dolaze i odlaze" (SCREENSHOT: dokumentarni.net)

Posjetimo prvo blisku nam jadransku obalu. U svom filmu „Oni samo dolaze i odlaze“ snimatelj i režiser Boris Poljak svojom uskom lećom fokusira se na susret dvaju ljudskih vrsta na splitskoj plaži Bačvice, koja djeluje kao jedna od afričkih oaza koju pohode različite živine. Indolentni dalmatinski penzioneri pod najezdom su mladih partijanera, nalik na vragolaste ali benigne makaki majmune koji su se nacvrcali fermentiranog voća, dok u daljini, poput drevnih kitova, morem brste oteščali trajekti Jadrolinije. Mladi partijaneri manje su pioniri novog doba, a više trzaj jedne umorne dekadencije, pa tako sukob dva opijena primata ne djeluje kao da ima za cilj dominaciju, već je bliže ritualnom plesu koji samo želi zadovoljiti formu.

S druge strane, mladić i djevojka koji se nježno ljube i miluju, do pasa u moru, u daleko su većem skladu s baroknom ljepotom Jadranskog mora u suton, nego što je to ružan, siv, invazivan korov dalmatinske konzervativnosti. Poljakov film nema ni trunke sentimentalnosti ili lokalpatriotizma, već zadivljeno promatra kako ljudi iz različitih era supostoje u jednoj geografskoj točki, stvarajući atmosferu zgusnutog vremena. Upravo je u tome i moć njegove opservacije – uočavanje kako priroda utječe na doživljaj vremena. Jadran nema miljenika. I stari i mladi, i domaći i nomadi, i zrikavci i priobalni šansonjeri, svi nestaju u sunčevim zrakama koje se zrcale u moru i raslojavaju kroz borove iglice, da bi se u objektivu kamere ponovo stopile u estuarij svjetla.

Timbuktu 

Plakat filma Timbuktu (ILUSTRACIJA: noizefabrik.com)

Zaputimo se na jug Sahare u grad Timbuktu, još jedne točke dodira dvaju ljudskih vrsta, ali fundamentalno nepomirljivih. Možda grad i nije najbolja karakterizacija ovog naselja u državi Mali, s obzirom na to da njegove nastambe u obliku košnice više djeluju kao prirodni nastavak geometrije pustinjskih oblika nego kao ljudskih ruku djelo. Mirnoj kohabitaciji stanovnika naselja i nomadskih plemena koja žive pod šatorima u slatkoj indolenciji obiteljskog života suprotstavljeni su okupatori Islamske države, čija crna zastava dominira nad pješčanim koloritom. Ali to nisu mrki monstrumi iz zapadnjačke propagande - većina tzv. džihadista prosječni su mladići više zainteresirani za ishod Lige prvaka nego džihada. Ne treba vas plašiti tematika. Istoimeni film Abderrahmanea Sissaka jedan je od najhumanijih i najljepših filmova u proteklih nekoliko godina jer se ne fokusira toliko zvjerstva ISIS-a koliko na administraciju svakodnevnog života, a posebno na lokalne instance otpora tiraniji. Entuzijazam lokalnih mladića koji – kako bi zaobišli prohibicije moralne policije – igraju nogomet bez lopte, podsjeća nas da na svijetu i dalje postoje mjesta koja su itekako dostojna fraze „trijumf ljudskog duha“.

No ono što ovaj film čini modernim remek djelom njegovo je korištenje krajolika kako bi uveo estetsku, a time i moralnu distinkciju u čin ubojstva. Kada sukob lokalnog stočara i ribara - kome je govedo uništilo mrežu, pa pribjegne odmazdi - kulminira smrtnim ishodom, čin nasilja snimljen je bajkovito, u dugom kadru panorame životvornog jezera preko kojeg se presijava sunce u prekrasnoj kontri, otkrivajući nam razmjer ljepote bez koje ostaje nehajni ubojica. S druge strane, izvršenje vjerske kazne - kamenovanje dvije prašnjave glave koje strše iz zemlje bez daha života - s razlogom je snimljeno hladnokrvno i bez emocija. Iza sve halabuke o Alahu i džihadu za islamske fanatike ljudski život potpuno je lišen značenja. On je suh. Prazan. Njihova je vjera hinjena. Njihovi idoli su lažni.

Beau Travail 

Prizor iz filma Beau Travaile redateljice Claire Denis (SCREENSHOT: bfi.org.uk)

Uputimo se na krajnji istok Afrike, na malo grublji teren. Podno crnih granitnih klisura omeđenih morem tirkiznog intenziteta prostire se amfiteatralna nizina usred koje skupina legionara disciplinira svoja čvrsta i vretenasta tijela, lijepa i surova poput osamljenih prostranstva Džibutija. Tri vulkanska otoka čuvaju ih s morske strane dok su na kopnu pod budnim okom ađutanta Galloupa. Galloup, taj egzemplar samodiscipline, živi za naklonost svog nadređenog - Brune Forestiera, čovjeka toliko izdubljenog od vrijednosti da od njega ostaje samo prazna profesionalna ljuštura. Forrestier, uživatelj narkotičkog lišća khata, čovjek bez osobina, savršen legionar. Kada se u četi pojavi mladi Sentain, neiskvaren i širokogrudan, osvaja pozornost Forestiera. Ali što je Sentainova neodoljiva putenost naspram duboke lojalnosti, poštovanja i divljenja koju godinama iskazujem Forestieru, pita se Galloup?

Galloup i Sentain, dva oprečna muškarca - jedan oštar i mekan, drugi hrabar i nježan. Ljubomora. Sabotaža. Korota. Pištolj na golom trbuhu. Pulsirajuća vena. I jedna pirueta za kraj. Mon Dieu, ovaj film ima sve! Od granitnih vjetrometina, preko vojničkog groblja od vapnenca, do grumena kristalizirane soli na obalama Asalskog jezera, defiliraju muškarci izgubljeni u mistici ljubavi, bića toliko krhka da ih na okupu drži samo stroga hijerarhija. Svaki njihov pokret manira je lišena povijesnog konteksta, čista koreografija drevnog, fatalističkog kulta muškosti koji tinja poput žeravice na samom koncu kolonijalne ere.

Tanka crvena linija

Prizor iz filma "Tanka crvena linija" redatelja Terrencea Malicka (SCREENSHOT: filmschoolrejects.com)

Promatrajući bliskost vojnika zatečenih u paklu bitke za Guadalcanal na južnom Pacifiku zapitao sam se je li zaista potreban čitav jedan svjetski rat da bi jedan muškarac drugom nježno stavi ruku na potiljak? U filmu "Tanka crvena linija" Terrencea Malicka beskrajna nježnost i smiraj čeka nas tek onkraj prihvaćanja vlastite smrtnosti. U svijetu u kojem smrt nije presudna čovjek može provesti čitav život promatrajući kako se sunčeve zrake granaju o razno tropsko lišće, kako vjetar mrsi gusti travnati poplun brežuljka u kojem su ukopani japanski branitelji i veličanstvene otoke svjetla koji se presijavaju preko šljemova američkih vojnika zaslijepljenih osvajačkim pohodom. Malickov film je i duboko empatična studija straha na ljudskom licu: zgusnut strah od iskrcavanja na licima golobradih regruta u potpalublju ratnog broda kondenzira se u kapljicama hladnog znoja; mučan strah čovjeka koji se bori sa svojim najelementarnijim instinktom za samoočuvanjem kako bi se izložio pogibelji granate ili metka; strah zapovjednika koji se plaši gubitka autoriteta pa se skriva se iza taktike koju je naučio na vojnoj akademiji, iako ju očigledno ne može primijeniti u danoj situaciji; strah pomiješan s osjećajem bezizlaznosti i poniženja poraženog japanskog vojnika koji gol čuči usred zgarišta i drhti za milošću.

Iz spaljene zemlje izvire mrtvo lice njegovog suborca, poput fotografije od krvi i mesa uokvirene nanosom crnog šljunka, koji nam postavlja jedno važno pitanje: misliš li da će tvoja ljubav prema dobroti umanjiti tvoje patnje? Kakav je ovo rat u srcu prirode, pita se drugi vojnik promatrajući kako se kopno natječe s morem i kako se penjačica agresivno obavija oko drevnog stabla, polako ga gušeći? Jesu li konflikt i ljubav dvije strane istog lica? Do kraja filma nećemo dobiti jasne odgovore, ali to jesu prava pitanja. Svijet u kojem su takva pitanja ključna, u kojem nam služe kao kompas našeg razvoja - to je svijet u kojem želim živjeti. A taj svijet postoji kao mogućnost u svakoj vlati trave, naboru valova i refrakciji svijetla, u prirodi kao čistoj formi izmirenja sukobljenih sila, instinkta i nagona.

Sol zemlje

Plakat za film "Sol zemlje" redatelja Wima Wendersa (ILUSTRACIJA: steemit.com)

Pogledaj: ženu iz Nigera i nevjerojatan kut pod kojim joj dijete naviruje iza haljine, čitavim tijelom obuzeto radoznalošću. Pogledaj: dječaka fotografiranog s leđa, ogoljenog bijedom – u jednoj ruci ruzinava tepsija i štap, u drugoj izgladnjelo kuče, preko ramena dronjak, a pred njim beznadna pustoš – i možda vidiš neslućene horizonte ljudske volje za preživljavanjem. Ovi unesrećeni i izranjavani subjekti slavnog brazilskog fotografa Sebastijana Salgada zadržavaju svoje dostojanstvo jer nisu svedeni na svoju patnju; štoviše, čak i izgladnjeli leševi, tanki poput pruća, u njegovom objektivu djeluju gotovo kristoliko. 

Dokumentarni film „Sol zemlje“ u režiji Wima Wendersa nije samo serija fotografija, već emotivno putovanje jednog umjetnika koji u suradnji s prirodom iznađe uzajamni spas. Salgado je ovozemaljsko otjelovljenje etike „Tanke crvene linije“ - njegov odnos prema prirodi pun je djelotvorne ljubavi u vidu vlastoručnog porađanja mlade šume. Zauzvrat, njegov ljudski i umjetnički duh, duboko povrijeđen svjedočanstvom brojnim ljudskim zvjerstvima, doživljava preporod.

Epitaf / Lekcije o tami

Prizor iz filma "Lekcije o tami" (SCREENSHOT: mubi.com)

Na žalost, dok Salgado sadi, Bolsonaro krči. Onaj koji misli da je priroda žilava i da čovjek može uništiti isključivo samoga sebe neka pogleda „Lekcije o tami“ Wernera Herzoga, film koji bi najbliže mogli opisati kao Danteov "Pakao" adaptiran za eru fosilnih goriva. U poredbi, „Mad Max“ djeluje gotovo pitoreskno - problem je što je Herzogov film dokumentarac. U fokusu je golemi inženjerski i vatrogasni poduhvat – gašenje zapaljenih naftnih bušotina u Kuvajtu nakon završetka Zaljevskog rata. Snimljene iz zraka, buktinje obrubljene modričastim plamenom iz kojih suklja crni gusti dim izgledaju kao planetarne otvorene rane, a spektakl smrtno ranjenog planeta toliko je visceralan da ostavlja bez riječi. Stoga ne čudi što je subjekt jednog od samo dva intervjua u filmu žena kojoj su vojnici sinove mučili do smrti, pa od boli ne uspijeva ispričati što se dogodilo. Uostalom, uništena sposobnost govora i jest njeno svjedočanstvo. 

Herzogov film prije svega je zadivljen razmjerima ljudskog kapaciteta za destrukcijom, zbog čega se u jednom trenutku estetski neodgovorno prepušta operetnoj glorifikaciji mrtvog, mračnog, nepreglednog krajobraza do temelja spaljene zemlje. Ali neka je tako. Treba se suočiti s mogućnošću trijumfa zlih ljudskih gnomova nad prirodom, koji uz pomoć teške mašinerije i masivnih transportnih vozila koja kao da nisu s ovog planeta izgledaju poput zastrašujućih divova. 

Tad prasne sijevanje, glasanje i grmljavine
I jedan potres zemlje tako silovit
da nikad ne bijaše njemu jednakog
otkad je čovjek na zemlji.

I grad veliki razbije se u tri dijela.
I gradovi svih naroda propadoše.
I svi otoci pobjegoše,
a planine iščeznuše.

Lupiga.Com

Naslovna fotografija: Flickr.com