Pohvale Novom listu + mala doza nostalgije
Nedavno sam "špotao" ''Novi list'' jer su nedjeljni kulturni prilog "Mediteran" srezali s 12 na 8 stranica. Međutim, to i dalje ostaje hrvatski dnevni list koji najviše prostora posvećuje kulturi, a smanjeni obim sadržaja u "Mediteranu" nadoknađuju obiljem tekstova o kulturi u prilogu "Pogled" što izlazi u njihovom subotnjem izdanju.
Pa eto, primjerice, nedavno smo u prilici čitati sve redom vrlo kvalitetne i ozbiljne, ali i opširne tekstove koji uvelike nadmašuju količinu tekstova koje drugi dnevnici tijekom cijelog tjedna posvećuju kulturi: uvijek izvrsnu, duhovitu i ironijom protkanu kolumnu Đermana Senjanovića Ćiće, intervju s Dušanom Kojićem Kojom, frontmenom "Discipline kitschme", tekst Alda Paquole o filmskim uprizorenjima Adolfa Hitlera, tekst Dragana Rubeše o predstojećem ciklusu suvremenog češkog filma u riječkom art kinu, tekst Hrvoja Krešića o Jacquesu Derridai, intervju s blogerom Markom Rakarom, tekst Nikole Petkovića o filozofu Alainu Badiouu, a tu su i dva teksta Nenada Rizvanovića kod kojih ću se malo zadržati.
Hvalevrijedna je nakana dugim ulomcima iz tih knjiga (na čak dvije stranice) predstavljati knjiške naslove koji uskoro izlaze, što svake subote u ''Novom listu'' čini Nenad Rizvanović, ali upada u oči činjenica da se prečesto radi o izdanjima Naklade Ljevak, izdavačke kuće u kojoj je upravo Rizvanović urednik. Ovoga puta radi se o ulomcima iz knjige "POPizam" Andyja Warhola i Pata Hacketta koja uskoro izlazi u izdanju, pogađate, Naklade Ljevak. (Mala digresija: primjećujem da je knjigu preveo Josip Visković, što me silno raduje i vraća u sjećanje njegove fenomenalne tekstove iz "Nomada", u kojemu je uz Ozrena Milata bio daleko najkvalitetniji autor, te bih uistinu jako volio kad bi se njih dvojica ponovo prihvatili pera - zašto ne, upravo u Novom listu? - jer smatram da je njihovo odustajanje od pisanja o temama iz kulture velik gubitak za naše novinarstvo.)
Današnji Novi list donosi i redovitu kolumnu Nenada Rizvanovića ''Riječ tjedna'' u kojoj on ovoga puta piše o Branimiru Džoniju Štuliću. Radi se o izvrsnom tekstu, vrlo informativnom i sadržajnom i s meni vrlo dragim završetkom koji glasi: Branimir Džoni Štulić je nakon Miroslava Krleže najutjecajniji hrvatski umjetnik 20.stoljeća. Međutim, moram ispraviti početnu Rizvanovićevu rečenicu u kojoj tvrdi da su Branimir Đoni Štulić i Azra zadnji put u Hrvatskoj svirali 1987.godine jer ona nije točna. Imao sam, naime, sreću i zadovoljstvo prisustvovati koncertu Azre u zagrebačkom SKUC-u (dvorana "Pauk", ako se ne varam) u petak 30. ožujka 1990. godine, a sjećam se da se radilo o dvodnevnom nastupu te da je Azra svirala i dan kasnije.
A u sjećanju mi je i plakat na ulazu u dvoranu koji je najavljivao dva koncerta EKV-a u istoj dvorani, tjedan dana kasnije, na kojima, nažalost nisam bio prisutan. Ali sam zato uživao u koncertu EKV-a na opatijskoj ljetnoj pozornici u, čini mi se, srpnju iste godine. Ili je to ipak bila 1989., nisam više siguran. Predgrupa im je bio tada puno manje poznati Damir Urban (s tada još pokojom dlakom na glavi, ali i nezaobilaznom maramom) i njegovi Lauferi. Eh, da se nakratko vratit' u to doba, i na te koncerte ... Ali potom i hitro nazad, preskočivši mrak koji je uslijedio...
UPDATE:
Svaka čast Rizvanoviću, ali na ovome linku naći ćete puno bolji tekst posvećen Džoniju!
