POHVALA KUKAVIČLUKU: Bolje grob nego rob?
Prije točno 80 godina započeo je zadnji čin povijesti prve Jugoslavije. Povijesno karakteristično radilo se o smjesi urote (domaće i strane), vojnoga puča i (organizirano/nesputanoga) izljeva narodnoga nezadovoljstva. Državni je udar, barem neposredno, uspio - nepunoljetni kraljević Petar je, pod oficirskim pritiskom, samoga sebe hitno proglasio punoljetnim te postao kraljem (govorom na radiju u kojemu ga je glumio mladi oficir), regent Pavle je time, pod prijetnjom smrću, „otpušten“, kao i ostala dvojica namjesnika - Radenko Stanković i Ivo Perović i ostao tek kraljevim srodnikom, a uskoro britanskim internircem u Keniji. Vlada Cvetković-Maček je, dakako, smijenjena, s time da je Maček, nakon tri dana, opet pozvan na funkciju u pučističkoj vladi, iako je u međuvremenu zagovarao i oružani sukob s pučistima …
No, dvojake su posljedice dalekosežno obilježile (privremeni) uspjeh ovoga zaplotnjačkog pothvata; povijesne i socijalne. Kronologija je dobro poznata - nakon nekoliko dana unutrašnjih (pretežito unutarsrpskih) sukoba rat je zahvatio i Jugoslaviju. Njemačka je jugoslavenske političke prilike ocijenila odveć nestabilnim za svoje potrebe dominacije Evropom, to više što su, obje frakcije (i Simovićeva, pučistička, i ona uklonjena - kneza Pavla i premijera Cvetkovića) bile u osnovi probritanski orijentirane, ali je pučistička frakcija bila u neposrednome dosluhu s britanskom obavještajnom službom (SOE).
Napad na Jugoslaviju za njemačke je vojne aktivnosti predstavljao tek nešto zahtjevnije manevre, no zbog njega je napad na SSSR, izvorno planiran za svibanj 1941. godine, „Barbarossabefehl“ (naredba „Barbarossa“) od 18. prosinca 1940.) odgođen za pet do šest tjedana. S obzirom na ulogu zimskih uvjeta u zaustavljanju njemačkih trupa pred Moskvom, Lenjingradom i Staljingradom, ovi su tjedni vjerojatno imali bitno značenje za ishod rata, pa i poraća (pritom se, naravno, ne radi o eventualnome okupiranju čitava teritorija SSSR-a, što je zasigurno bilo nemoguće, nego o mogućoj teškoj, pa i fatalnoj šteti za Staljinov režim). Beogradski - i jugoslavenski - događaji 27. ožujka 1941. tako su doista poprimili epohalnu važnost.
Već i zbog utjecaja na sovjetski „domovinski rat“ jugoslavenska je KP odmah nakon preuzimanja vlasti započela sebi pripisivati ključnu ulogu u pripravi „dvadesetsedmomartovskih“ zbivanja. No, uloga KP bila zapravo marginalna, a sve je pripremila skupina zrakoplovnih oficira (Simović, Mirković, te braća Knežević), uz podršku nekolicine nacionalističkih intelektualaca i političara (Slobodan Jovanović, Ilija Trifunović-Birčanin). Planiranje udara - pod ne baš konspirativnim nazivom „Konspiracija“ - započelo je mjesecima prije samoga događaja, pa i prije potpisivanja Trojnoga pakta (motivirano prvenstveno sporazumom Cvetković-Maček). U Beogradu je udar i bio pretežito dočekan kao otpor ne samo „paktu s Nemcima“, nego i kao zaustavljanje „komadanja otadžbine“, ali i kao znak demokratizacije režima nakon Šestojanuarske diktature i kasnijih sramežljivih pokušaja njezina liberaliziranja (brojni su politički uhićenici bili pušteni iz zatvora, obećana je sloboda tiska…).
Državni je udar uspio - nepunoljetni kraljević Petar je, pod oficirskim pritiskom, samoga sebe hitno proglasio punoljetnim te postao kraljem (FOTO: Wikimedia)
Izazvalo je to - uz podršku Srpske pravoslavne crkve i niza (uglavnom srpskih partija i organizacija) - niz demonstracija podrške, osim (daleko najvećih) u Beogradu, i u Zagrebu, Cetinju, Podgorici, Splitu, Skopju i Kragujevcu. Parole su bile očekivane u danim okolnostima: „Živela narodna vlada!", „Živela narodna vojska!", „Vojska s narodom!", „Tražimo demokratska narodna prava!", „Amnestija za političke osuđenike!" ... I sve bi to bio tek dio učestaloga demokratizacijskog folklora tadašnje (neokupirane) Evrope da sve te pokliče nije, za desetljeća, prekrila parola svih parola, katastrofalno osnažena ratom koji je uskoro uslijedio: „Bolje rat nego pakt! Bolje grob nego rob!“
Ove parole (koje nisu bile izvikivane samo u Beogradu) povezuju dugim lukom moraliziranja modernu političku akciju (nacionalističke provenijencije, naravno) s dalekom tradicijom „narodnoga junaštva“. Ono, u osnovi, poziva narod/puk na obvezu herojstva. Uloga je (pojedinačnoga) junaka pritom formativne naravi, od njih se doista očekuje da utječu na generacije, ako ništa drugo kao izvor stalnih (a navodno poticajnih) trauma mladih ljudi svjesnih da su im ideali nedostižni. Na sreću, tomu je najčešće tako, jer vrijeme podobno za junake nikako nije i općenito poželjno vrijeme („Jadno vrijeme koje junake treba“, sažeto to formulira Brechtov Galileo). Činjenica da su junaci toliko rijetki, logikom svoje izuzetnosti, navodi prezentere oficijelnih mitova na to da ih, po potrebi, još i izmišljaju. A to, kako se moglo posvuda vidjeti, dovodi s vremenom i do njihova reinterpretiranja, pa i (gdjegdje doslovnoga) detroniziranja.
Svaka politička zajednica kultivira heroje kao sastavinu svojega kolektivnog identiteta, a za neke se i stoljećima bore sa susjedima svojatajući iste povijesne osobe (npr., Nikola Šubić Zrinjski/Zrínyi Miklós). No, velikane se, pokatkada, priznaje i na protivničkoj strani, transnacionalno (npr. Napoleon, Wellington, Rommel, itd.), točnije; priznaje im se pravo na počast (pa i u porazu). Mitsusada Yoshikawa, predsjednik sudskoga vijeća koje je osudilo na smrt vjerojatno najvećega špijuna svih vremena, Richarda Sorgea, kasnije je napisao: „Nikada u životu nisam sreo čovjeka velikoga kao Sorge“. Fascinacija veličinom (i kod neprijatelja) nadilazila je - rijetko, ali nedvojbeno - razlike među sukobljenim stranama, jer heroj je kategorija za sebe, on je (mnogo rjeđe - ona) osoba koja djeluje iz moralnoga luksuza, obvezujući se normama koje za ostale ne važe.
Glasoviti nepolitički konzervativac, Thomas Carlyle u knjizi o herojima (i njihovu obožavanju) jasno je formulirao neke od obrazaca heroiziranja. No, bio je - pod teretom svjetonazora, naravno - uvjeren kako je Napoleon zapravo zadnji povijesni heroj, jer moderno doba za heroje (koji bi pokretali povijesno zbivanje) više metodički ne ostavlja mjesta. Doista nije mogao znati sve modele kasnijega nacionalističkog ili totalitarnog omasovljenog reproduciranja junaštva, još manje da će, mnogo kasnije, philotainer poput Slavoja Žižeka „junake našega doba“ naći u likovima Edwarda Snowdena, Bradleya Manninga i Juliana Assangea. Cinizam spram starih junaka odveo je, međutim, i Žižeka u naivnost. Čak i mimo Carlyleovih uvjerljivih raščlambi, povijesno iskustvo nedvosmisleno poučava: postoji cijena koju valja platiti kako bi se postalo junakom (tradicionalno, najčešće u ljudskim životima, uključujući vlastiti). A to važi najvjerojatnije i za ove, postmoderne, alternativne, cyber-junake. O cijeni (prije toga i o realnome dosegu) njihova junaštva tek će se doznati.
Arhetip heroja (ILUSTRACIJA: Pixabay)
Sve u svemu, groupies okupljani uz heroje u pravilu su ipak nacionalno određeni - barem kada je riječ o vojnim junacima (tek romantizam uvodi nadnacionalnu kategoriju literarnih/kulturnih junaka). Dokle može biti tako, nije jasno ni na jednoj strani; u najmanju ruku sve dok, s jedne strane - u globalno rasprostranjenoj vjersko-patriotskoj (nacionalističkoj) paradigmi - oni koji, na jednoj strani, zastupaju „kulturu života“ istovremeno smatraju „dužnošću svakoga položiti život za domovinu“, pa na koncu ostaje tek („tragična“) statistika žrtava.
S druge strane, ono što je od ljevice u javnome prostoru zaostalo bavi se - kod nas, ali i drugdje - uglavnom antifašističkom melankolijom, dakle mačističkom osnovom lijeve ideologije iz vremena u kojemu se, pod pritiskom „krvavoga spleta“, herojski pogibalo (i ubijalo) za ideale (i time, metodički, opetuje službeni domaći ideologijski stav o „vrijednostima domovinskoga rata“, premda s drukčijim ideologijskim utemeljenjem). Antifašizam je pritom ostao živahan u arhiviranoj ideologiziranoj formi koja dopušta, na primjer, da isti ljudi, s istim uvjerenjem, prosvjeduju i protiv podizanja Tuđmanova spomenika i protiv uklanjanja Titova imena sa zagrebačkoga trga. Takvome stavu, očito, nije do uspomene na žrtve, nego do jednodimenzionalnog posvajanja (objektivno već izgubljene) prošlosti.
Zazivanje groba nasuprot robovanju nije tek stihovni dodatak pozivu na rat (pa makar bio i obrambeni, nametnuti). Po strani od raznorodnih svjetonazorski skiciranih interpretacija, u pozadini ostaje doista bitna antropologijska razina naznačenoga problema. Jednostavno, ne-junačko, stajalište prema kojemu je život po sebi najviša vrijednost, olako će biti otpisano kao kukavičko, pa i nemoralno. I to ne samo u žaru prve reakcije na radikalan politički čin. Ostaje to dugoročnom sastavinom općesvjetske kulture moraliziranja nasilja. Njezin je izvornik u davnoj, posve jasno formuliranoj Aristotelovoj postavci: „Po naravi je robom onaj tko može drugome pripadati i pripada mu i tko samo utoliko sudjeluje u umu ukoliko ga prihvaća od drugoga, a ne posjeduje ga po sebi“ („Politika“ V., 1254a).
Konsekvencija je Aristotelova prijezira posve jasna - živeći kao rob, čovjek pokazuje da za drugo i nije - na sve načine, pa i intelektualno, u modernome smislu pojma (Aristotel svakako ne tvrdi da je rob nesposoban misliti, nego da to ne čini, svikavši na robovsko perzistiranje). Imalo bi to, možda, smisla da je riječ o posljetku vlastita izbora. Međutim, izvod nameće još pogubnije složaje; jedini dokaz da netko nije za roba jest u pokušaju da to prestane biti, no takav se pokušaj, znano je, kažnjava smrću. Stoga je smrt, u punome smislu riječi perverzno, jedini dokaz nečije podobnosti za slobodarski život; stoljećima, tisućljećima kasnije - sve ostalo su nijanse.
Tog 27. ožujka 1941. i taj je dio povijesne prtljage aktualiziran, pa, nekako, ostaje i nadalje aktualnim u „obožavanju junaka“ (rekao bi Carlyle), u odgovarajućem podcjenjivanju kukavica. A ti su, logički, svi oni kojima je, prije svega do života, ne prihvaćajući Mussolinijev dictum (koji je Trump nedavno aktualizirao): „Bolje živjeti dan kao lav, nego stoljeće kao ovca!“. A možda su ipak baš kukavice/ovce pravi junaci, oni kojima je do života neuvjetovanoga nijekanjem (pa i ubijanjem) drugih. Nije loše o tomu razmisliti dok se s oduševljenjem gledaju prizori uzavrelih ulica prije osamdeset godina; svakako je to bolje od tugovanja za junačkim vremenima (bez brige, vratit će se ona, na žalost).
Lupiga.Com
Naslovna fotografija: Wikimedia
@Marijana, Navaljni je bed gaj, u odnosu politike prema Putinu je gud gaj, ali čovjek nije puno boli od Putina, ranije je imao masu fašističkih ispada.