Čitajući recenziju "Hrvatskih noći" by lijeni Bozzo, nikako nisam mogao ne prisjetiti se genijalnog (sic!) teksta obavljenog u "Glasu koncila" koji se bavi istom tom zbirkom. I dok je bozzo "Hrvatskim noćima" podario četiri pera, "Glas koncila" prozvao ih je antihrvatskom knjigom koja ima zadaću da Hrvatsku "prikaže zločinačkom i nacionalističkom zemljom". Taj tekst ne propustite pročitati pod

I dok Bozzinu recenziju ( (objavljeno jučer, a napisano prije više od godinu dana) možete pročitati na ovih sedam znakova - XOXOXOX - što je kolumnistica "Glasa koncila" probrala iz svih ukoričenih priča i kakvim se potom konstrukcijama pozabavila, možete otkriti u sljedećem tekstu ...

Antihrvatska »majstorska radionica«

Druga knjiga koju možete pročitati, ako se želite još više ispuniti gorčinom, izišla je u izdanju VBZ-a pod naslovom »Hrvatske noći« kao naknadno oživljavanje ugaslih fakovaca. Knjigu su zajednički uradili hrvatski i britanski pisci Borivoj Radaković, Matt Thorne i Tony White. Kako Radaković naglašava, zbornik je nastao nakon dugotrajnih veza između FAK-a i autora iz Velike Britanije pozvanih u Hrvatsku, sa željom stvaranja proze koja odbija postmodernističku ironiju i nacionalizam. Umjetnost je sloboda; kiparstvo, slikarstvo, književnost, film... sve nastaje iz slobode. Nije slučajna izreka »licentia poetica«. Ali slobodom umjetnosti ne možemo nazvati direktno naručene knjige, filmove, kipove, tj. diktirane ni u fašizmu, ni u komunizmu, ni u nacizmu. Rijetko se u takvim uvjetnima stvori istinsko djelo, što potvrđuje i ova knjiga. »Hrvatske noći« su krajnje tendenciozna knjiga, svojevrsna »majstorska radionica« sa zadaćom da Hrvatsku prikaže zločinačkom i nacionalističkom zemljom. Hrvatski pisci su pokušali u svemu biti sljedbenici Engleza koje su sami podučavali. Scenarij za knjigu kao da je pisao Goran Babić, rijetke su suvisle priče poput Jergovićeve, ili priče Zorice Radaković i djelomično Ede Popovića. Nažalost, knjiga je osim zbornika zlonamjernosti i zbornik netolentiranosti.

Da bismo približili poneke od priča, spomenimo pripovijetku »Split« Nialla Grifittsa u kojoj opisuje dolazak u taj grad u Dinamovoj majici s grbom i okruženje mladića kojih se u izmaglici prisjeća: »Čuo je takve glasove i vidio takva lica prije nekoliko godina na TV-u zajedno sa slikama sela u crvenom i proždrljivom plamenu... Sam Englez među ratničkom rasom tim Hrvatima, tim ljudima koji bi zapanjili čak i SS...«

Ben Richards u priči »Oluja« opisuje boravak u Rovinju u vrijeme obljetnice »Oluje« misleći da se sprema vremenska oluja dok sluša konobare kako o tome pričaju, od djevojke saznaje da je to velika ratna pobjeda Hrvata kada su od Srba preuzeli Knin. Trčeći ulicom kako bi se skrio u nekom baru - jer mu prekomjernost zastava s crvenom šahovnicom izaziva mučninu i konobari s križevima oko vrata, stvaraju strah kako će ga silovati i ubiti. Thorny White »Mlaćenjem prazne slame« zaista je odabrao pravi naziv za priču toka svijesti u kojoj su tek neke odrednice: PTSP, Nürnberger, optužnice...

Bora Radaković, inicijator velikog pothvata, tj. sastavljanja zbornika, u priči »Olakšanje« stavlja u temelj ispovijest bolesnog, pijanog i drogiranog branitelja koji na kraju skače kroz prozor svoga stana. Branitelj je prikazan kao sadist koji je zarobljenicima sjekao kapke, vadio oči, mučio ih i opsjednut je mrtvim očima, ta užasna malaparteovska potka i podvala samo je jedna u nizu sličnih. Da knjiga ima literarnih vrijednosti, iskupila bi čak i tendencioznost djela, ali nažalost tih vrijednosti nema.

U još jednoj lošoj priči »Odalečenost« Anna Davis započinje tekst rečenicom: »Hrvatski jezik, piše parlamentarni zastupnik Gareth Parffit u svom dnevniku, rogobatan je i grub. Pojedine riječi veoma su dugačke, a izgovaraju iz brzo, pljuju ih van kao da puca strojnica...« A Davis pojašnjava u novinskom razgovoru kako ne vjeruje da hrvatski jezik tako zvuči, iako joj se to činilo dok je slušala fakovce kako čitaju svoja djela. Hrvatski pisci nisu iznevjerili Engleze, kao što ni Englezi nisu iznevjeri hrvatske upute o čemu trebaju pisati, ubacili su u pojedine priče i lezbijke i homoseksualce, čak i gay pride, neka se osjeti suvremenost Hrvatske.

Sve je strogo politički kontrolirano, ali iz posebnog izvora. Samo su poneki pisci izmakli kontroli. Možda bi brojne kojima je upućena zahvala na kraju knjige trebalo pitati jesu li knjigu pročitali i što se s njom postiže. Među zahvalama ističe se i ona Ministarstvu kulture RH, veleposlaniku u Londonu Jošku Paru i savjetniku za kulturu u engleskom veleposlanstvu Flori Turner, službenim osobama. Vjerujemo da knjigu nisu pročitali.

Đurđica Ivanišević Lieb

Glas Koncila, broj 24 (1616), 12.6.2005.