Prije desetak godina sam s kolegicom producenticom radio na kastingu za jedan projekt u Srbiji. Iz beogradske produkcijske kuće stigao je dokument s prijedlogom glumaca i statista s pojedinačnim napomenama vezanim za razne stvari koje utječu na sam proces video snimanja, od spremnosti na brijanje brade do strpljenja na setu. Kolegica, odrasla u kulturnom embargu Srbije, bila je zbunjena sintagmom „veštačke grudi“. Pomislila je da je pridjev moralizirajući i da je žena koja je bila na plastičnoj operaciji neka vrsta veštice jer u sebi ima nešto protuprirodno. 

Pridjev „veštačko“ je ušao u insajderski žargon kad god bi se susreli s nečim lažnim ili kao opća uvreda za specifičnu vrstu gluposti i apsurda korporativnog svijeta. Trenutak u kojem nastaju globalne panike često je značajniji, ili barem vrjedniji istraživanja, od same teme panike.

Uz pojavu umjetne inteligencije otkrivamo, tobože po prvi put, da kultura može producirati slike koje samo izgledaju kao umjetnost, tekst koji samo zvuči kao argument – ništa kao zamjenu za nešto. Ovo se pseudootkriće tretira kao totalna ruptura – trenutak u kojem se sve promijenilo. Kako bi ovaj narativ postao priča, potrebna mu je stabilna slika kako je prije loma sve bilo u redu. Ono što zapravo otkrivamo jeste to da imamo problem s prepoznavanjem lažnog. No, ni to nije posve točno – imamo problem s razlikovanjem vrijednog i bezvrijednog. 

"Censored swearing self help core" (ILUSTRACIJA: G.P.)

Zanimljivo pitanje nije što je umjetna inteligencija učinila kulturi ili točnije od kulture; zanimljivo je što je kultura učinila samoj sebi i zašto nam je bio potreban stroj da to primijetimo. Čudno je koliko dugo je produkcija ljudskog slopa prolazila kao kultura, sve dok ga neuronska mreža nije počela producirati brže i za manje novca. Nismo uvrijeđeni kad ona počne štetiti radnicima ili globalnim uvjetima života nego kad nas počne uznemiravati estetski ili intelektualno. Nismo uvrijeđeni premisom simulacije, uvrijeđeni smo tek onda kad simulacija postane vidljiva kao simulacija, a mi kao loši suci. 

Kod ovog argumenta vrijedi na trenutak zastati jer je prigovor koji se upućuje često estetski: AI generiranom pokušaju umjetnosti nešto nedostaje, neka kvaliteta autentičnog izražavanja, ili neki trag ljudskog iskustva koji ga razlikuje od puke bezumne produkcije. Ovaj je prigovor gotovo sigurno točan i gotovo potpuno suvišan jer i suvremenom ljudskom iskustvu nedostaje ljudskog iskustva. 

Klasična kritika kulturne degradacije uvijek je preferirala geografiju; slop i treš žive u određenim zonama, teritoriju algoritamske optimizacije društvenih mreža, celebrity memoara i ghostwritera, trap cajki, reality programa. Obrazovani konzument djeluje izvan njih, u posebnom odnosu prema kulturi i s alatima za kritičko mišljenje kojima razlikuje ukus i neukus. 

"Wind tunnel effect core" (FOTO: G.P.)

U toj priči etiketa craft piva recimo ne može biti slop. Skandinavski minimalizam boutique hotela nije slop. Apple Store, s dimenzijama katedrale i proizvodima raspoređenim na blijedim drvenim stolovima poput relikvija nije slop. To je za ljude koji tobože znaju. No, pogledajmo samo kozmetičke brendove koji su se odmjerenim apliciranjem jednobojne tipografije na praznu podlogu pozicionirali u zonu estetski pismenih, teritorij koji „potvrđuje“ i upotrebnu i simboličku vrijednost: The Ordinary, Dermalogica, Grown Alchemist, Paula's Choice (ali samo „klinička linija“!), Malin+Goetz, Le Labo, Byredo, Comme des Garçons Perfums … Slop. 

***

Francuski filozof Jean Baudrillard o Disneylandu je rekao nešto što se gotovo uvijek pogrešno čita: Disneyland je hiperrealnost jer je ekstremna simulacija nečeg što ne postoji, fantazija koja zamjenjuje realnost. Ova moralizirajuća interpretacija o Disneylandu kao „veštačkom“ bolje bi pristajala jednom drugom francuskom filozofu, Guyu Debordu, koji je vjerovao da smo u određenom trenutku, slično aktualnom argumentu o umjetnoj inteligenciji, doživjeli nekakav nagli slom značenja i da se samo treba vratiti u bolja vremena. Baudrillardov argument je suprotan, bolja vremena su i sama konstrukt. Hiperrealnost znači da je Disneyland stvarniji od stvarnosti, on nije fantazija – on razotkriva stvarnost kao fantaziju.

"Psychologycal horror core" (FOTO: G.P.)

Trumpova vladavina je, na primjer, hiperrealna, ona nije slom američke demokracije, ona razotkriva američku demokraciju kao politički sustav u kojem genocid nije incident nego temeljna vrijednost. Opscenošću razotkriva Obaminu eru kao opsecenost.

Dizajn kreme za lice koji izgleda kao popis sastojaka ili prepjev zaboravljenog americana hita u špici „gritty and captivating“ krimi serije na Netflixu nisu ljudski slop zato što su na neki način fejk, slop su jer funkcioniraju u sustavu znakova stvorenom da organizira iskustvo autentičnosti, nečega što su s pažnjom napravili ljudi kojima je stalo. Razlika između ovog i pseudointelektualne žabokrečine generiranih reelova koji se prodajom nostalgije za djetinjstvom u Jugoslaviji ili erom grungea u Americi pozicioniraju kao „ipak vrijedan“ AI sadržaj – ne postoji. 

Helvetica Neue Black na bijeloj kutiji je toliko precizna simulacija ukusa da u konzumentu stvara, ne iskustvo vrijednosti, već nešto kudikamo zavodljivije – iskustvo prepoznavanja vrijednosti. Ne samo da ne kupujemo ulje za bradu kao proizvod, ne kupujemo ga ni kao nekadašnju vrstu marketinškog simbola (na primjer klasnog statusa), kupujemo poziciju u sistemu znakova koji nas potvrđuje kao subjekte koji znaju razliku.

"Anti-consumerism core" (FOTO: G.P)

Digitalni slop umjetne inteligencije je hiperrealnost jer pokazuje kako stvari doista stoje, na što je kultura u najširem značenju ličila prije njega, ukratko na dublji raspad obrazovanja. Ono bi trebalo davati odgovore na pitanja na koji način neki sadržaj nosi određeno značenje, čijim interesima to značenje služi, što je moralo biti sakriveno da bi se to značenje činilo prirodnim, što kupujemo kada kupujemo stvar koja se predstavlja kao nešto što se ne prodaje – sposobnost prepoznavanja toga da je dramaturška krivulja TED talka produkcijski format, a ne forma promišljanja. Jednostavnije – da je sama autentičnost proizvod koji ima lanac opskrbe.

U javno dostupnom transkriptu razgovora iz prosinca 1972. godine, između tadašnjeg američkog predsjednika Richarda Nixona, savjetnika za nacionalnu sigurnost Henryja Kissingera i njegovog zamjenika Alexandera Haiga, Nixon eksplicitno kaže kako su profesori neprijatelji na što Kissinger odgovara kako mu ne trebaju dodatne upute oko toga. Kao i u slučaju Trumpa, ovo se često komentira kao skandal skandaloznog predsjednika, ali i ovo je hiperrealnost. Kapitalizam kao sustav ne treba Nixonove i Kissingerove tajne operacije za dezintegraciju samog znanja, ne treba čak ni njihovo svjesno prepoznavanje profesora kao neprijatelja. Napad na obrazovne institucije djeluje u nesvjesnom kapitalizma. Znanje je virus kojeg sustav pokušava eliminirati po automatizmu. 

Simulacija je oduvijek bila učinkovita, ali je na razini ljudske brzine proizvodnje uspijevala održati privid da je nešto više od toga. Brzina stroja rastače ovaj privid. Slop je oduvijek tu, stroj ga umnožio. Sposobnost raspoznavanja vrijednog i bezvrijednog uništena je puno prije AI „revolucije“*. Ovo nije slučajnost nego preduvjet – prepoznati to kao uvjet, a ne kao krizu, znači započeti jedinu analizu koja ima smisla.

*Baudrillardov argument, bizarno sličan idejama njegovog neprijatelja Michela Foucaulta, bio bi da umjetna inteligencija razotkriva i obrazovanje kao dio sistema kojeg napada, ali ta priča nadilazi opseg i format ovog teksta.

Lupiga.Com

Naslovna ilustracija: G.P.

Sviđa vam se ono što radimo? Želite više ovakvih tekstova? Možete nas financijski poduprijeti uplatom preko ovog QR koda. Svaka pomoć onih koji nas čitaju, čitateljice i čitatelja poput tebe, uvijek je i više nego dobrodošao vjetar u leđa.