Što znači odrastati u danas mitskoj multietničkoj sredini, što je nekada Sarajevo bilo, a sada više nije, moći ćete, među ostalim, spoznati u nastavku serije dirljivih priča, ponajvećeg književnika što ga je Bosna i Hercegovina dala - Abdulaha Sidrana. Osim toga moći ćete prepoznati što stoji u pozadini filmskih klasika poput Sjećaš li se Dolly Bell ili Otac na službenom putu, za koje je Sidran pisao scenarije. Čak i da ništa od toga u ovoj priči nema, lakoća s kojom Sidran piše, hipnotizirajuća je i predstavlja čisti užitak u doba kada je čitanje svega što premašuje sadržaj SMS poruke, teški napor

Toplinu svoga doma Avdo je tih godina nalazio svugdje samo ne na ledenom propuhu dviju lesonitnih soba u baraci broj 42, na Kovačima, iznad Baščaršije, u koje je brižna vlast smjestila šestočlanu porodicu njegovog oca, golootočkog uznika i političkog rekonvalescenta Mehmeda Sidrana, po isteku njegove trogodišnje zvorničke konfinacije. Osam godina je Avdo odbijao prihvatiti da se zove stanovanjem to njihovo regularno pišanje kroz prozor, zimska smrzavanja pod zajedničkim jorganom, obavezne proljetnje zubobolje i jesenje uhobolje, ljetnja trijebljenja stjenica, buba-švaba i buba-rusa, i rijetka mjesečna pranja i kupanja u zasranom kolektivnom klozetu na suprotnom kraju barake. Ono se, to stanovanje, u službenom javnom jeziku nazivalo privremenim smještajem, ali se lako dala prepoznati njegova prijeteća beskonačnost i on je brzo, već po okončanju osnovne škole i polasku u gimnaziju, svojim domom počeo smatrati ulicu, a aktere njenog živog, uzavrelog života – svojom porodicom. Bila je golema ta porodica, i nikoga nije  izostavljala ni zanemarivala: od drugara u školi i u igri, bez iznimke, do vlasnika vulkanizerske radnje u Patkama, Hame Vejzagića, koji je velikodušno dopuštao da se dežurni uličari griju u njegovoj radnji, da pomažu u demontaži kamionskih guma, te blagodareći tome steknu pravo da od njegovog pomoćnika, plavookog majstora Mevludina zvanog Melko, zaišću i dobiju cigaretu (debeli, zlatnožuti Vardar), od svih njih pa do babe-Tomanije, što sa drvenog tronošca na klupi kraj ulične česme promatra čudesni sarajevski svijet, a njima, dok igraju nogomet, smeta i ona i njen minijaturni seljački tronožac ! Vidi babe Tomanije, juče šljegla s Romanije! propiskivali su dječaci, ukoso i izmijenjenim glasovima, a baba se činila gluha, i svojim sitnim spečenim prstima nastavljala motati crnožute duhanske vlati u pola pedlja cigaret-papira. Mota li mota ! Nit šta vidi, nit šta čuje ! Ni jedan joj filozof nije ravan !

Jeste, to je bio njegov dom, to je bila njegova porodica i – neka oprosti majka Behija ! – on druge porodice i drugoga doma kao da nije ni imao. Ali je žudnja za toplinom vlastitoga doma u njemu tinjala neprekidno, i kada toga nije bio svjestan, možda naročito onda kad ničega nije bio svjestan. Po sarajevskim budžacima, skladištima i otpadima skupljao je petice, one najdeblje daske, dvije takve je čak i ukrao u susjednoj dvorišnoj šupi porodice Toskić, i u svojoj, prostranijoj i višoj, iznad naslaganih gomila ćumura i drva, instalirao čvrst plafon, strop, i s njegove gornje strane dobio prostran i suh, prvoklasan – tavan. Žičanom mrežom podijelio ga na dva dijela: jedan, za golubove, drugi, za sebe. Bila je to njegova – baza. U ondašnjem sarajevskom govoru, ta riječ iz militarnog jezičkog registra izgovarala se šapatom i imala svoje precizno značenje: tajno skrovište. Njegovo baš i nije bilo tajno, u njemu se nije moglo ni uspraviti, ali se moglo sjediti, ležati i čitati i pušiti i spavati, biti izdvojen i sam – a njemu je to – za početak! za početak ! – bilo dovoljno. Ljeti-neljeti, kad god je mogao, noćivao je u bazi i u muklom zujanju sarajevskih noći osluškivao kako mu Život umilnim glasom na uho pjevuši uspavanke pune svakojakih obećanja. S osmjehom na licu, tonuo je u židak i slatkast san. Mnogo godina kasnije, pomoću knjiga, i na rabošu vlastite kože, razumjeće da mladost i nije ništa drugo nego doba u kojem Život čovjeku daje obećanja – koja ne misli ispuniti !

Plemenita kuća Martina Kneževića

U svojoj zbunjenoj duši Avdo je ipak slutio da ulica i skrovište mogu nadomjestiti, ali nikako odmijeniti toplinu porodičnog doma. Zato se radostan prepuštao čestim i dugotrajnim boravcima u tuđim domovima, u porodicama svojih uličnih i školskih drugova. Koliko je samo čvaraka pojeo na drugom spratu zgrade u Gundulićevoj ulici broj osam, u stanu Martina Kneževića, oca njegovog gimnazijskog druga Božidara Kneževića Kneška !  Kneškova majka Jozefina bijaše umalo pa i njegova mater, sestra Marija njegova sestra, a čika-Martin, s istim tankim brkom pod nozdrvama, baš ko da je bio njegov rođeni otac Meho Sidran ! Za ovu priliku –  trijezan. Nije Avdo u tim trenucima horvao po religijskom sadržaju svoje duše, ali su rituali porodičnih ručaka u domu Kneževića činili da se, za trpezom, sa kompletom escajga pred sobom, osjećao pomalo i katolikom. Zašto da ne ? Čika-Martin mu je, jedne predbožićne večeri, dozvolio da sa ormara skine veliku, crnoukoričenu Bibliju, i bilo je to prvi put u njegovom životu da u rukama drži svetu Knjigu ! Otvorio je nasumice, pročitao nekoliko stihova iz Psalama, pa se začudio: otkud ljubavna poezija u vjerskoj knjizi ? Sklopio knjigu u krilu i ponovo pogledao koricu: je li moguće da je neka greška ?  Nije moguće. Nema greške. Biblija. Poezija Staroga zavjeta ! Pa Knjiga Propovjednikova ! Hej, čovječe ! Njemu će njen ritam i melodija munjevito ući u sluh i ostati unutra zanavijek ! Zato će u svome književnome poslu izgraditi pravilo po kojemu se nikad, ama baš nikad neće laćati pera da zapiše pjesmicu i stih, ako njega, taj ritam, i nju, njegovu melodiju, nije prethodno u sebi ulovio i jasno čuo ! Dobro. Ne pričamo sad o tome.

Avdo je ustvari u domu Kneževica bio jedan od.

Jedan od pet-šest Kneškovih školskih i nogometnih drugara koje su Kneškovi divni roditelji primali s ljubavlju i pažnjom, baš kao vlastitu djecu: Živorad Marinković Žika, oficirsko dijete sa Grbavice,  odlikaš, Mihailo Petrović Mišel, stidljivi ljepotan, dribler, s usađenim prezirom prema školi i štrebanju, mašinski tehničar i ljevonožni nogometaš Muzafer Pašic Paja sa Mejtaša, gimnazijalci i budući piloti Vladimir Spasić Spasa, Miodrag Marić Bata…i mali Abdulah Avdo Sidran zvani Zrno…

Sa Brankicom, u domu šjor – Ivana Veršića

Da, Avdo je, s gimnazijskim nadimkom Zrno, u domu Kneževića bio jedan od, ali je u domu šjor-Ivana Veršića, sarajevskog trgovca i vlasnika radnje za kemijsko bojenje i čišćenje, u Saračima, bio – jedan i jedini ! Tamo ga je odvodila drugarica iz razredne klupe, Brankica Veršić, Ivanova kći. Kazivalo se: neka djeca zajedno uče, ali je u tome druženju i prijateljstvu sve bilo važnije od učenja. Brankica je bila sportašica, rukometaš-prvotimac Mlade Bosne, i upravo je vodila svoj ljubavni rat sa sarajevskim fudbalerom i jugoslavenskim reprezentativnim centarforom Josipom Bukalom – sve nešto: povuci-potegni, sadsehoće-sadseneće – te joj je Avdo, barem u početku drugovanja, bio rame za plakanje, uho spremno da sasluša … Kasnije su, kad je Avdu spopalo da piše poeziju, diskutovali o njegovim sastavima i ponekad zajedno iščitavali najnovije knjige savremenih jugoslavenskih pjesnika. Uvriježilo se i to da njih dvoje, a ne mama Ana, niti služavka Marica, izvode Baku, maminu mamu, na večernju misu, u marindvorsku crkvu Svetog Josipa. Tu, u crkvenom polumraku, Avdu su – ošamućenog silovitim, sveprožimajućim djelovanjem muzike orgulja – obuzimale kvarne misli i sve je teže odolijevao napasti da svome tijelu privuče Brankicino okruglo dupence, pa kud puklo da puklo ! Čudio se, i nikad se nije prestao čuditi nad činjenicom da u takvu erotsku napast nije dolazio baš nikad tokom višesatnih druženja u njenim djevojačkim sobama, a u crkvi, uz orgulje – svaki put, i to tako da nije znao šta da radi sa sobom, kud da se djene, i šta da čini sa svojim – vulkanom u gaćama !  Svašta !

Ovdje je bila soba Brune Veršića

Svoj stan u Ferhadiji, sa tri visoke sobe i uskim balkonom što gleda na najfrekventniju gradsku pješačku ulicu – baš kao da je sa te promatračke pozicije svoje sarajevske pejsaže u ulju na platnu radio maestro Mario Mukilić ! – Veršici su tih godina zamijenili za veći i svjetliji stan na Marindvoru, u Zmaj-Jovinoj ulici, iza leđa crkve Sv. Josipa. Avdo je upamtio oba i – mada se ne sjeća s kime je maločas razgovarao telefonom, ni šta je jutros doručkovao, ni da li je uopće doručkovao – mogao bi i danas, nakon četrdeset i više godina, rekonstriurati raspored prostorija u njima i u svakom uprijeti prstom u prava vrata, pa kazati: ovdje je bila Brunina soba ! Bruno je bio Brankičin stariji brat, Avdo ga je znao nekoliko godina prije nego što ga je prvi put vidio, a miloštu s kojom su ga Veršići u svome domu pazili i njegovali razumijevao kao – preostalu od one za Bruna, kao nježnost i milošt koje šjor-Ivan i gospođa Ana nisu stigli potrošiti na sinu, pa je, eto, radosno uručuju ovom malom, simpatičnom drugu svoje kćerke, dok neskriveno tuguju za prvorođencem koji u Zagrebu već sedmu-osmu godinu studira na nepoznatom fakultetu i obilato rasipa porodični novac a da nije maknuo od druge godine i dva položena opća ispita iz pradavnog prvog semestra. Ženske, piće, karte, pa opet ženske – nema šta sve nije, tih godina, Zagreb nudio mladom i imućnom čovjeku, i nema čemu se Bruno nije podao, pritisnuvši, kako to narod slikovito kaže – gas do daske ! Tata Ivan je stvar podnosio stoički, ne pomišljajući da ukine ili smanji Brunove mjesečne novčane porcije. Neka se izjurca, mlad čovik, mora se mladost negdi izjurcat ! Nakon šest godina, dao je sinu rok. Poslije, dva ga puta produžavao, po godinu i godinu i po, prije nego što je rekao Sad basta i sinu u Zagreb poslao komandu da se odmah vrati kući. Basta. U Sarajevu, smjestio ga u radnju, da pomaže Munibu, koji pomaže njemu, kod prijema i isporuke robe. Bruno lijep, crna, gusta kosa, pune usne, svjetlucaju iza njih bijeli zubi, malčice mu kose oči: rodio se za rad sa ženskim mušterijama. A muških gotovo da i nema.

Ali – nešta krupno nije bilo u redu sa tim čovjekom. Tim Brunom Veršićem. Ako su zagrebačke godine iz njega i istresle svaki suvišak mladalačkih mahnitosti, sigurno je i da su veršićkoj mekoti njegove duše dodale i neoprostiv višak naivnosti i neopreza: samo što je počeo rat, druge sedmice aprila 1992. godine, u stanu na Marindvoru, bila mu se na televizoru pokvarila slika, pa se popeo na krov da popravi antenu. – Kako je raskalašni zagrebački student mogao znati da na cijelome svijetu nema snajperiste koji bi propustio takvu metu ? Kako je ženskar i kartaroš, tatin sin, smotani Bruno Veršić mogao znati da za snajperistu nema veće radosti, da je istinski san snova svakog snajperiste na svijetu: upucati kolegu iz protivničkog tabora ? Tijelo mu se skotrljalo niz krov i muklo trupilo na asfalt Zmaj-Jovine ulice. Nije bilo potrebe da se radi obdukcija, a neko je iz prosekture donio tvrdnju koja se nije dala provjeriti: da su Brunu Veršića upucala tri snajpera odjednom.

Abdulah Sidran

 

Sidrana čitajte i na ovim linkovima:

OTKUP SIROVE KOŽE: U njegovoj duši nikad nije prestao posmrtni plač

OTKUP SIROVE KOŽE: Godina u kojoj je zapečaćena sudbina braće Sidran

OTKUP SIROVE KOŽE: Tri pisma o sudbini, prijateljstvu i praštanju

Lupiga.Com