Bilo bi lijepo da ovih dana, a naročito u petak, šestog aprila, niko i nigdje ne kaže kako više „nema onog Sarajeva“ i „da to više nije to“. Ma koliko bio i u pravu. Istina je da nema „onog Sarajeva“. Niti ga može biti. Ubijeno je sa preko jedanaest hiljada Sarajlija, ranjeno sa preko pedeset hiljada njih, smrvljeno sa oko pola miliona granata ispaljenih tokom opsade. Da je na Sarajevo svaki dan padalo tristotinjak čokolada u prosjeku, pa tako od proljeća 1992. do pred kraj 1995., grad ne bi bio isti kao „ono Sarajevo“: makar 250.000 stanovnika – koliko ih je, prema nekim procjenama, dočekalo kraj rata u prijestolnici – imalo bi povišen šećer u krvi

Bilo bi lijepo da ovih dana, a naročito u petak, šestog aprila, niko i nigdje ne kaže kako više „nema onog Sarajeva“ i „da to više nije to“. Ma koliko bio i u pravu.

Istina je da nema „onog Sarajeva“. Niti ga može biti. Ubijeno je sa preko jedanaest hiljada Sarajlija, ranjeno sa preko pedeset hiljada njih, smrvljeno sa oko pola miliona granata ispaljenih tokom opsade. Da je na Sarajevo svaki dan padalo tristotinjak čokolada u prosjeku, pa tako od proljeća 1992. do pred kraj 1995., grad ne bi bio isti kao „ono Sarajevo“: makar 250.000 stanovnika – koliko ih je, prema nekim procjenama, dočekalo kraj rata u prijestolnici – imalo bi povišen šećer u krvi. Da je preko jedanaest hiljada ljudi ostalo bez malog prsta, a pedesetak hiljada dobilo upalu uha, promijenili bi se i oni i sa njima njihovo Sarajevo.

Nad Sarajevom kojeg više nema ne nariču, naravno, oni što bi bili najsretniji da ni ovoga nema. Za „onim Sarajevom“ uzdiše svijet kojem su najvažnije uspomene na pretposljednju deceniju prošlog stoljeća baš sarajevske, makar u gradu bili, sve skupa, malo manje od dva mjeseca. Ima u nekadašnjoj Jugoslaviji, u svakom ozbiljnijem gradu od Ljubljane do Skoplja, neko ko je imao svoje Sarajevo, pa ga je došao tražiti poslije rata, 1997. ili 2007., svejedno je. Ne našavši ga, kući se vratio k'o bez malo duše. Ljudski je to, ali nije pošteno prema Sarajevu ne vidjeti i neko od današnjih. Veliki se grad smjestio uz Miljacku i u njemu nema, niti može biti – jedno Sarajevo. Tako je sada i tako je bilo nekada, samo što su u ona vremena glasni bili oni što ih se danas teško, ako ikako čuje.

„Voljeti Sarajevo je kao voljeti ženu sa slomljenom kičmom. Oporavak je moguć, ali svi znaju da će biti težak i bolan“, napisao je Aleksandar Hemon, najpoznatiji američki pisac iz Sarajeva. Taman je tako: isto lice, iste oči, ista kosa, ma sve, samo... Samo što treba biti teško đubre pa se ne nadati da će, kada kičma zacijeli, žena biti ljepša nego ikada. A to što će poslije ozdravljena nekome draža ostati ona od prije loma, nije do nje već do iznevjerenih očekivanja. Nostalgija je najprije žal za vremenom u kojem se, kako kaže jedan rock pjesnik, život činio kao švedski stol.

I kada im se ne dešavaju nesreće, gradovi se mijenjaju. Nikada nećemo znati kakvo bi bilo današnje Sarajevo da prije dvadeset godina nije počela opsada duga 1335 (jebo te, muka je i izbrojati do hiljadu tristo trideset pet) dana. Rat je kao voda: govna plivaju po površini - zlato pada na dno. Sarajevo je tih 1335 dana bilo na dnu. Govna su bila oko njega. To što je prljavštine ostalo i dolje – pa bacalo ljude u Kazane, tuklo zatvorenike i oslobađalo granape mješovite robe od viskotarifne robe... – jeste strašno, ali nije nešto što se ne može saprati, ako već i nije. Sarajevo, ono bolje Sarajevo, se uostalom suočilo sa najgorim od sebe puno prije i puno više od onih što su ga osudili na smrt.

„Ovdje su za život uvijek trebale naočale, pjesničke, sanjarske, romantične i nostalgične, da bi ga učinile prihvatljivim i smislenim. Bez tih naočala, grad nije mnogo više od radničke četvrti iz devetnaestog stoljeća, more niskih četvrtastih stambenih blokova i sivih stupova pokoje povijesne zgrade. A gotovo pored svake od tih povijesnih zgrada poginuo je neki heroj“, opis je, ne Sarajeva naravno – ono je sve prije nego uvećani radnički kvart iz pretprošlog vijeka – već Dublina. Ima, međutim, nešto u prethodnom citatu što je tako (i) sarajevski. Nisu to zgrade, povijesne i one druge, pored kojih je poginuo neki heroj, najčešće neznani junak ubijanog i neubijenog grada, već naočale kroz koje život izgleda smisleno i prihvatljivo. Skinuti njih znači ne vidjeti niti jedno Sarajevo kako treba. Niti „ono“, niti ovo koje ima hiljadu mana, ali je još živo, a dok je tako ima smisla sanjati: ne da će biti isto kao prije – jer neće – već da može biti bolje.

Kritizirati sve što je u ovom, jedinom koje postoji, Sarajevu naopako – a nema šta nije, od ulaska u tramvaj na pogrešna vrata, preko društvenog uspona onih što svakim izlaskom iz kuća zagađuju okolinu, do bijega njegovih najboljih stanovnika u hermetički zatvorene mikro svjetove  – znači davati šansu (danas možda manjinskom) Sarajevu da podigne nevidljivi i vječni spomenik gradu koji zbog onoga što je preživio, kako kaže već pomenuti Hemon, nikome ne duguje ništa. Osim samom sebi.

Sve dok šansa za oporavak postoji, Sarajevo će, bez obzira na brojke koje ga ne čine takvim, biti veliki grad. Veći i od onih što su u njemu ubili preko jedanaest hiljada ljudi i onih što se danas slamaju da se ništa ne promijeni, znajući da za njih u novom Sarajevu neće biti mjesta, kao što ga nije bilo ni u gradu  kojeg više nema. Dug je spisak takvih, ali nije vrijeme da ih se pominje, da se ne ogade ovi dani u kojima čovjek ne zna čemu bi se prije čudio: onome što se Sarajevu desilo ili tome da Sarajeva, ipak, i pored svega, još ima. Nije, međutim, kratak ni imenik svih onih zbog kojih je, kako kaže Abdulah Sidran, život prekratak za Sarajevo. Onih što čuvaju sjećanja na jedan veliki grad, da se novi, onaj što tek treba biti, ima sa čime mjeriti.

Lupiga.Com via RadioSarajevo