Jedan tragični događaj i dan kada su ždralovi prekrili nebo nad jednim gradićem, zacementiranim nacionalnom podjelom, dodirne su točke svih petnaestak priča iz romana „Mrtve ribe plivaju na leđima“ Josipa Mlakića. Upravo je taj roman, priznat će nam jednom prilikom sam autor, njegovo najuspjelije djelo, a najbolja priča u romanu, po našem je sudu, „Berlinski zid“. Zahvaljujući autoru, baš nju vam imamo priliku predstaviti na Lupigi. Netko će je čitati kao običnu fikciju, a upućeniji će je ipak shvatiti kao surovu realnost mjesta gdje su komšije još uvijek razdvojene, bilo vidljivom, bilo nekom nevidljivom crtom i „tamo“ još odlaze samo na sahrane

Josip Mlakić (FOTO: Lupiga.Com)

Sjedili su na terasi Behara i pili pivo iz limenki. Behar se prije rata zvao caffe Tropic i imao je nalijepljene palme po staklima. A sada je bio SUR Behar, Samostalna ugostiteljska radnja Behar, a palmi više nije bilo. Pomislio je kako je to lijep naziv za nekakvo udruženje pčelara ili poljoprivrednu zadrugu, ili nešto slično. Za udruženje voćara, na primjer. Ali je bio dozlaboga glup naziv za kafić. Oni su ga i dalje nazivali Tropicom. Promatrali su ždralove. Njih trojica. Krenuli su na sahranu. Čekali su da se dolje, u hrvatskom dijelu grada, stotinjak metara dalje, formira pogrebna povorka pa da se priključe.

- Ne znam – rekao je Čimbur – da ih je ikad bilo ovliko.

- Vako ti je svake godine – rekao je Memo. – Isto da si ih brojo lani, pa znaš!?

- Šta se odmah ljutiš, koji kurac!     

- Ne ljutim. Otkud ti to da se ljutim?!

- Tako je izgledalo.

On je promatrao nebo.

- Jeste li primjetili – rekao je – da dole iđemo samo na sahrane? I oni vamo? I da nas je sve manje.

- Otprilike – rekao je Memo.

- Jeste li razmišljali šta će bit kad više ne bude imo ko kome odlazit na sahrane? Ovi klinci, naši i njihovi, se ne poznaju. Ostala je naša generacija i stariji od nas. Ti će još ić. Mogla bi ovda – rekao je i pokazao ispred sebe – narast trava a da to niko ne primjeti. I zid bi se mogo izidat, onaj berlinski, i da nikome ne smeta.

Ispred njih, poprečno, pružala se ulica koja je dijelila grad na dva dijela. Tom ulicom se za vrijeme rata protezala crta. U gornjem dijelu grada živjeli su Bošnjaci, a u donjem Hrvati.

- Sve je moguće – rekao je Memo. – Danas je sve moguće. A sutra će bit moguće i ono što je danas nemoguće. Pa i taj tvoj zid. I da se zove berlinski. Ili kineski. Ma biće moguće da ispod Savskog mosta teče Vrbas. Zapamtite šta sam vam reko!

- Meni bi smeto – rekao je Čimbur.

- Ne govorim o nama – rekao je on. – Vidite ove ptice što lete. Zamislite da je cjelo jato svijet, a svaka od ovih grupica jedan narod.

- To su ždralovi – rekao je Memo.

Sada su sva trojica gledali u nebo. Ždralovi su letjeli u odvojenim formacijama. Bile su slične, ali nisu postojale dvije identične. Najviše ih je bilo u obliku slova V ili jedinice. 

- I šta onda? – rekao je Memo.

- Tri se grupe odvoje i potuku. Ostali odlaze. Ne osvrću se. Ovi se tuku, tuku, tuku... Jato je već daleko. A onda ga treba stić. Onako izmrcvaren, izranjavan... Nema teorije! 

- Nema – rekao je Čimbur.

- Zašto lete ovako, u obliku slova V ili jedince? – upitao je Memo.

- Zbog otpora zraka – rekao je on. – Formiraju klinove.

- Sjećate li se vi one godine kad smo jedan dan bili u različitim vremenskim zonama. Mi i oni – rekao je Čimbur.

On je često razmišljao o tom događaju. To se dogodilo prije nekoliko godina. U vrijeme jedne od ravnodnevnica, kad se pomjera sat, nije se mogao sjetiti da li u proljeće ili u jesen. Međutim, to je bilo najmanje važno. Barem njemu. Mnogi su insistirali na sličnim stvarima. Nekima je, eto, bilo najvažnije da li se sat pomjerao unatrag ili unaprijed. Ili, ovo, s Profesorom. Ubio se pištoljem za životinje, a ne običnim. Dolje, u hrvatskom dijelu grada nazivali su ga pištoljem za svinje. A kod njih se koristio uglavnom za goveda. I nazivali su ga pištoljem za životinje. Ista stvar, a dva različita naziva. Svi su o tome razgovarali, o tom pištolju. Važnije je bilo to, nego činjenica da se ubio.

U Sarajevu su, te godine, bošnjački političari, tjedan dana prije ravnodnevnice donijeli odluku o pomjeranju sata. Došlo je do neke zabune, ili se radilo o običnom nemaru. Prije ovo drugo. Hrvati to nisu htjeli prihvati. Nisu njihovi političari bili ništa savjesniji od ovih drugih. Moglo je biti i obratno. Oni su ostali u istoj vremenskoj zoni sa Zagrebom. Samo zbog toga. Da su se u Zagrebu prevarili, ne bi razmišljali ni sekunde, napravili bi isto. I tako su se stanovnici grada to nedjeljno jutro probudili u različitim vremenskim zonama. Ova ulica ispod njih je bila razdjelnica. Čudan je to bio osjećaj. Većina stanovnika grada to je promatrala kao dobar vic. On, ne. Njemu je ta nesretna zabuna pokazala koliko su sada udaljeni. Otvorila mu oči. Razmišljao je, tada, o udaljenosti između dvije vremenske zone. Više stotina kilometara, sigurno, a možda i tisuću. Zamišljao je kako je ta ulica široka tisuću kilometara. Ili kao u onoj Makovoj pjesmi: Sto godina široka je. Sjetio se i nekog filma. Mrtvi kroz neke tunele idu prema svijetu živih. U tim tunelima, oko njih, neprestano se odigrava povijest ljudske civilizacije: vide Prometeja kojemu orao kljuca jetru, kako rimski vojnici bičuju Isusa, prolaze pored inkvizicijine lomače... Susretnu Staljina... Sve u nekih stotinu, dvije stotine metara: kompletna ljudska povijest. Taj tunel je bio sličan njihovoj ulici: tisuću kilometara sabijenih u šest metara.

- Je li ono bilo u jesen ili proljeće? – upitao je Memo.

Znao je da će uslijediti sličan razgovor. Uvijek se to događalo čim se spomene taj događaj.

- U proljeće – rekao je Čimbur.

- Ja nešto mislim da je ipak bila jesen – rekao je Memo.

- Proljeće, sto posto! – rekao je Čimbur. – Ti si stvarno čudan čovjek! Pitaš nešto što ne znaš, i kad ti se odgovori, tvrdiš drugčije.

- Bila je jesen.

- Svejedno – rekao je on. – Ko da je to važno.

Zatim su šutjeli. Gledali su kako mrtvački automobil klizi ulicom i kako se iza njega formira ljudska rijeka.

- Šta mu bi! – rekao je Memo.

Mislio je na Profesora, na čiju su sahranu krenuli. Profesor je bio Hrvat.

- Je li tebi to čudno, matere ti! – rekao je on.

- Nije. Nije mi čudno – rekao je Čimbur. – Jedino to... To što kažu da se ubio nekim pištoljem za životinje. To mi je čudno.

- Ništa mi više nije čudno – rekao je on. – Iđemo! -

Ustali su. Memo je na brzinu, stojeći, ispio svoje pivo, zgužvao limenku i ostavio je na stolu, a Čimbur je svoju stavio u džep.

Stali su na rep povorke. Ispred njih su bila dvojica ljudi, Hrvata, koje su poznavali. Jedan od njih je prije rata radio u istoj firmi kao i on. Nije mu se mogao sjetiti imena, iako ga se dobro sjećao. Radio je u računovodstvu i bio je neobično pedantan. Za razliku od drugih. Toga se dobro sjećao. Sve je na njegovom stolu bilo uredno i pod konac. Prvi put je u životu kod njega na stolu vidio limenku od coca-cole. Isjekao joj je poklopac i držao u njoj olovke. Pozdravili su se, razmijenili par rečenica, a onda su se  vratili natrag u svoje vremenske zone. Ta dvojica su koracali  pola metra, najviše metar ispred njih, a kao da su bili udaljeni stotinama kilometara. Takav je imao osjećaj. 

Išli su za povorkom sve do ulaza u groblje i sačekali da svi uđu. Masivni betonski ulaz usisavao je povorku u sebe.

- Ovo je nedavno napravljeno – šapnuo mu je Memo i pokazao na kapiju. – Toga prije nije bilo.

Klimnuo je glavom.

Njih trojica su još jedno vrijeme stajali kod kapije, i onda kada su svi ušli unutar groblja, a zatim su krenuli natrag. On je gledao u nebo. Duže nego inače.

- Šta sam vam reko! – rekao je.

Sada su i Memo i Čimbur pogledali. Čimbur je izvadio limenku iz džepa i ispijao ostatke piva iz nje. Vidio se kraj tamnog traga na nebu. Na repu su se nazirale raspršene točkice.

- Ne razumim – rekao je Memo.

- Kako ne razumite! One tačke na kraju, to smo mi. I jedni i drugi i treći. Vidite da ne mogu pratit ostale.

- Ne mogu – rekao je Memo.

- Stvarno, izgleda da ne mogu. Ko da će svaki čas pasti – rekao je Čimbur.

Zgužvao je, zatim, limenku i bacio je u ruševine neke kuće pored koje su prolazili. Daleko iza vidjele su se dvije točkice. Malo zatim jedna se izgubila.

- Jeste li vidjeli! – rekao je on i pokazivao im prstom. – Jedan je pao. Bio je i sad ga nema.

Zastali su i promatrali. A onda je Memo ugledao staricu. Bila je u crnom. Prešla je cestu i išla prema minskom polju. Zaboravili su na ždralove.   

- Tamo su mine – rekao je.

Napeto su promatrali. Memo je izvadio iz džepa cigarete, usporenim pokretima je izvadio jednu, a zatim ponudio i njih. Zapalila su sva trojica. Nisu se pomjerili sve dok starica nije prešla preko polja i nestala u šiblju na obali rijeke. On je zaboravio na cigaretu. Držao ju je u ruci. Na njoj se stvorio centimetar-dva dug trak pepela. Starica se više nije pojavljivala.

- Jebo te, šta je ovo! – rekao je Čimbur. – Ko da sanjam. U pičku maternu!

Prešli su crtu. Na tu su ulicu još uvijek gledali kao na ratnu crtu. Često su je tako i zvali, crta. Vjetar im je nanosio prašinu u lice. On je zamišljao kako iza njegovih leđa raste zid. Zatim je pomislio kako se u jednom trenutku okrene i ne vidi donji dio grada. Samo visoki zid od crvene cigle. Ili trava: okrene se i vidi visoku travu iznad koje proviruju zidine kuća po kojima su se još uvijek uočavali tragovi metaka.

Svratili su ponovo u Behar, na pivo. Imali su samo dvije vrste piva: Sarajevsko u limenkama i neko uvozno u bocama od dva i pol decilitra koje je bilo tri puta skuplje. Oni su uzeli Sarajevsko. Nije bilo loše. Sjedili su na terasi. Bilo je pohladno. Jedino su oni sjedili na terasi. Vjetar je odnekle nanosio suho lišće koje je šuškalo i igralo im oko nogu. Dugo su sjedili. Već se smrkavalo. Začuo se zvuk crkvenog zvona.

- Ovako zvoni kad neko umre – rekao je Memo.

- U pravu si – rekao je on. – Neko je umro.

- Da nije ona baba naletila na minu – rekao je Čimbur.

- Čuli bi detonaciju – rekao je on. – Sto posto bi je čuli. Cjelo vrjeme smo tu.

- A možda i ne bi – rekao je par trenutaka kasnije. – Ovisi kako puše vjetar.

Šutjeli su i osluškivali zvono. On je sklopio oči i zamišljao kako zid sve više raste.

- Danas sam se htio ubit – rekao je u jednom trenutku.

- Ubit!? Ti!? – rekao je Čimbur.

Šutjeli su i gledali u stol ispred sebe. Sva trojica. Nisu ga pokušavali odgovarati. Bilo mu je drago što je tako. Što god mu rekli, zvučalo bi neiskreno. A i što mu mogu reći? U ovom gradu nema utjehe. Sjetio se naziva nekog filma.

- Nema zemlje za starce – rekao je.

- Šta, nema!? – upitao je Čimbur.

- Tako se zove jedan film. Nema zemlje za starce. A mogo se zvat i Ovdje nema utjehe za starce.

- Nema – rekao je Memo. – Ovdje nema.

Opet je razmišljao o zidu. I dalje je rastao. Prerastao je zidine, krovove kuća... Iza njega ne proviruje ni crkveni toranj, ništa. Donji dio grada ne postoji. Po rubu zida uočava se nešto svjetlosti. Kao da negdje s druge strane gori vatra. A gore, visoko iznad, na nebu, vidi se samo struja ždralova koja teče točno iznad njega. Kao ogromno sječivo koje visi nad njihovim glavama, i koje će u jednom trenutku pasti na zemlju i rasjeći grad na dva dijela. Kao krišku kruha.

Zvono se umirilo. Čuo se zvuk vjetra u krošnji lipe koja je rasla desetak metara dalje. Nekada je tu bio cijeli drvored. Ostala je samo ta jedna.

- Pomislim – rekao je - da je ovo meni zvonilo. Pripremio sam pušku, stavio je u gepek... I kasetu sam posebnu pripremio. Trebo sam već bit mrtav.

- U jebo te! – rekao je Memo.

- Odusto si? – upitao je Čimbur.

- Ne znam – rekao je. – Sinoć mi je ukradeno auto.

- Golf?! – rekao je Memo.

Klimnuo je glavom.

- Dobro je ono auto – rekao je Memo.

Josip Mlakić, Mrtve ribe plivaju na leđima

Lupiga.Com