Već duže od mjesec dana živim izvan Bosne. Udaljen sam od Sarajeva više od dvije hiljade kilometara. Izbjegao sam crno sarajevsko proljeće puno ubistava, nesretnih smrti, tužnih odlazaka poput onog Nisveta Džanke … Dok vam pišem ovaj kratki izvještaj iz slobodarske i prijateljske zemlje Francuske, iz Rue Beaubourg (naški Bobur – što znači lijep grad) u Parizu, razmišljam kakvo je nebo nad Sarajevom. Ovdje je svijetlosivo kao golubije krilo s unutrašnje strane. Još par dana pa nazad u omiljenu bedaru. U rovovsku borbu svakodnevnog života. Moj zavičaj je tamo gdje se rano smrkava. Tamo gdje stanuje naš mrak. Omiljeni mrak

Već duže od mjesec dana živim izvan Bosne. Udaljen sam od Sarajeva više od dvije hiljade kilometara. Izbjegao sam crno sarajevsko proljeće puno ubistava, nesretnih smrti, tužnih odlazaka poput onog Nisveta Džanke. Bio je to čovjek potpuno skroman u svojoj veličini, počev od fizičke do one druge veličine, koja je nevidljiva i neopipljiva. Čini se da neki ljudi imaju veću dušu nego što može stati u jedno tijelo, pa onda hodajući svijetom neštedimice rasipaju svoje bogatstvo, dijeleći ga drugim ljudima. Takav je bio Džanko. Sjećam se njegovih poređenja kao kad je voditeljicu na jednoj svečanosti opisao da liči na pembritin, jer je imala haljinu koja je bila crna i crvena poput kapsule lijeka iz davne prošlosti. Ili kad je pisao recenziju za prvi bh. pornić, pa je slikovito napisao da glavna glumica ima toliko bujne stidne dlake da bi trebalo upotrijebiti let-lampu da se dođe do spolovila. Bio je to čovjek originalan i prirodan. U sjajnom dokumentarcu Informativni razgovori Namika Kabila Džanko na pitanje kome je najviše zavidio u ratu, kaže da je zavidio jedino minobacačlijama, jer su oni bili stotinjak metara iza linije, gdje su mogli biti bezbrižni, za razliku od običnih linijaša. Nekrunisani kralj druge Bosne, one koje se tzv. “urbani” likovi stide, otišao je u legendu, tamo gdje će ga na nebeskoj koridi pozdravljati gromoglasnim aplauzom stotine hiljada prozračnih bića.

Nisvet Džanko - bio je to čovjek originalan i prirodan (FOTO: Depo)

Teško je otići iz Sarajeva. Mislim da je to skoro nemoguća misija. Tridesetdevet dana sam živio u gradiću Saint-Nazaireu, na atlantskoj obali Francuske. Stanovao na desetom spratu zgrade ispod koje je prolazio kanal za brodogradilište. Kad bih čuo zvono nalik na ono školsko izašao bih na balkon da vidim kako se diže ogroman most od asfalta, betona i čelika, koji ima velik uteg na jednom kraju. Kada se most digne, svojim vrhom je u visini moje zgrade od jedanaest spratova. Zatim gledam brod koji prolazi pred mojim očima, na nekih tridesetak metara vazdušne linije. Prolazi tanker Nassau Galaxy, prolazi Arcadia Hellas. Svaki put kad čujem zvono izlazim da pozdravim brod što ulazi u brodogradilište, odakle je jednog kišnog majskog dana porinut veliki kruzer MSC Divina. Na svim njegovim palubama su ljudi bili nakrcani kao sitne tamne mrljice. Živahne mušice / ljudi su mahali masi koja je došla da isprati brod koji se nikad neće vratiti na mjesto gdje je napravljen. Gledao sam kako isplovljava dok ga vuku dva zdepasta remorkera na sredinu rijeke Loare, kilometarski široke, koja se baš tu ulijeva u Atlantik. Slušao sam kako svi brodovi koji prolaze, i oni koji su privezani u luci i brodogradilištu, sirenama pozdravljaju odlazak gigantskog kruzera. Činilo se kao da brodovi pričaju, kao da se dozivaju svojim dubokim i sjetnim sirenama. Orkestar za odlazak.

Svojim vrhom most je u visini moje zgrade od jedanaest spratova (FOTO: Per Wåhlin)

Kada je most u svojoj funkciji, na njegovom metalnom utegu (veličine jedne kuće) piše: kada padne noć onda svjetla započinju svoje priče. Doduše, ovdje treba dugo čekati dok padne noć, jer sunce počinje lagano zalaziti tek u pola deset naveče, a suton pada negdje iza deset. Nebo je plavo još čitav sat vremena, tako da se dolazak noći može proglasiti tamo blizu ponoći kada Sarajevo već spava u mrklom mraku.

Preko dana bih šetao pješčanim plažama u centru grada. Pijesak bi bio mekan i podatan. Školjke, meduze, alge, naplavine okeana – iz dosade bih pravio inventuru obale. Potrebno je dobrih pola sata hoda dok stigneš s jednog kraja na drugi. Taj ritual sam ponavljao svaki dana najmanje jednom. Kad bi bilo lijepo vrijeme izašao bih u šetnju u osam naveče, jer bi tad sunce pržilo kao da je podne. U povratku sa krajnje tačke plaže, sjeo bih na drvenu klupu i posmatrao pučinu. Posmatrao obalu sa koje se voda povukla tristo metara tokom oseke, dok bi talasi riječne i okeanske vode sporo nadirali nazad prema pješčanom žalu. Male jahte i čamci su bili nasukani na suhom. U daljini su prolazili teretni brodovi raznih oblika, od onih što liče na debele šiljate olovke, do tankera sa ogromnim kupolastim rezervoarima – metalnim sisama uperenim prema nebu.

Sarajevo - otići je skoro nemoguća misija (FOTO: Scyscrapercity)

Imao sam svoje kafane gdje bih ispijao razblaženu espresso kafu nalivenu do vrha šoljice, jer je takva mala kafa ovdje. Nekad bih uzeo carslberg od 0,25 dl, leden kao zmija i ukusan kao medeni kolač. Naručivao bih piće na svom nemuštom francuskom i onda posmatrao ljude u kafani i ulične šetače. U omiljenoj kafani L' Hexagone (ime je dobila po geografskom obliku Francuske) gušterao bih na suncu. Jednom me konobar pitao da li se zovem Fuentes, i pokazivao mi kreditne kartice s tim prezimenom. Htio sam mu reći da je Carlos Fuentes umro baš prije dva dana, ali sam misao zadržao u sebi. Znajući da neizgovorene riječi ponekad vrijede više od onih bačenih u vjetar.

Dok vam pišem ovaj kratki izvještaj iz slobodarske i prijateljske zemlje Francuske, iz Rue Beaubourg (naški Bobur – što znači lijep grad) u Parizu, razmišljam kakvo je nebo nad Sarajevom. Ovdje je svijetlosivo kao golubije krilo s unutrašnje strane. Još par dana pa nazad u omiljenu bedaru. U rovovsku borbu svakodnevnog života. Moj zavičaj je tamo gdje se rano smrkava. Tamo gdje stanuje naš mrak. Omiljeni mrak.

Lupiga.Com via BH Dani