Preko 30.000 fotografija Sarajeva snimio je Strašni. Ratne godine proveo je u gradu podno Trebevića i upravo iz tih vremena potječe možda najvrjedniji dio njegova opusa. Tih godina ubijen mu je i otac, zbog krive nacionalnosti, dakako, a njegove ubojice slobodo šetaju gradom. Danas Strašni živi i vrlo uspješno radi u Parizu, a u Sarajevo je nedavno stigao kako bi otvorio izložbu „Željeli smo mir“. Naši prijatelji s Kul.ba tim povodom su porazgovarali s njim. Govorit će o Sarajevu nekad, o odnosu Sarajlija prema „došljama“, a upitan za oca, zaključiti će da je stvar na pravosuđu, uz opasku da nade nema u kantonu koji daje novac za obranu ratnih zločinaca

Na Lupigi prenosimo tek dio ovog razgovora, u kojem je sudjelovao i Jasminko Halilović, autor monografije Sarajeva, u čijoj je izradi sudjelovao i Strašni, dok ostatak možete pronaći na mjestu, na koje i inače trebate češće zaviriti – Kul.ba.

Halilović i Kovačević (FOTO: Kul.ba)

Kul.ba: Milomire, rekli ste da je ova izložba Vaš mali doprinos da Sarajevo danas bude kao Sarajevo nekad? Kakvo je to bilo Sarajevo nekad?

Milomir Kovačević Strašni: Pa to nekadašnje Sarajevo je stvarno bilo „multi“, ali ne multi u ovom nekom današnjem vulgarnom smislu… to koriste samo kao paravan za neke političke ciljeve. Tad se stvarno moglo vidjeti pet ljudi sa nadimcima i nije se niko obazirao na to ko su, koje nacije, religije, kako se zovu, nije se znalo ko je ko. Ljudi su se međusobno vrednovali po svom karakteru, po ljudskim vrijednostima, a ne po tome kome pripadaju. Tako… to je bilo neko Sarajevo. Družili smo se svi i pomagali… eto samo na poslu – fotoreporteri, nekom zafali slika, kaže ‘hej, nisam stigao slikati, hajde pošalji mi jednu svoju’, ili ja kažem ‘nisam stigao na utakmicu, možeš li me pokriti’… nema nikakvih problema, smislimo nešto… komšije su dolazile i pomagale komšijama. Danas toga nema više. To je bila neka ljudska solidarnost, to neko zajedništvo, to je bio taj neki pravi stil života. Toga kao da više nema. Stiglo je dosta ljudi u Sarajevo i treba obrazovati ljude. Recimo ovi koji su duže tu trebaju tretirati ove druge kao građane. Većina ih je došla zbog nevolje, treba im pomoći, naučiti ih da se ponašaju stvarno kao građani. Ne treba biti arogantan prema tim ljudima sa strane. Tako da treba i vremena vjerovatno da se nauče ti običaji, jer grad kao grad ima svoja pravila… Sarajevo kao i svaki drugi grad ima pravila življenja.

Jasminko Halilović: Ma dio problema jeste ta doza arogancije… mislim Mirza Delibašić je Sarajlija, neko drugi nije… tek kad neko nešto napravi, tad je „naš“, a do tad je…

Milomir Kovačević Strašni: Papak…

Jasminko Halilović: Da, papak… treba raditi na nekoj otvorenosti, jer puno kvaliteta dođe ovdje baš sa strane.

Milomir Kovačević Strašni: Ti ljudi žele sačuvati svoj identitet, jasno, ali moraš ipak paziti malo… djeca koja su rođena ovdje poslije će biti ravnopravni građani. Ali promijenilo se ovdje svašta. Kad se ide vani, Sarajevo se kiti kao „mali Jerusalem“, ali koliko je to zaista tako više…

Željeli smo samo mir (FOTO: Milomir Kovačević Strašni)

Kul.ba: Jasminko, kako mlađa generacija vidi Sarajevo danas?  I kako to upoređuje sa pričama koje sluša / čita / gleda o Sarajevu nekad?

Jasminko Halilović: Imam dojam da postoji neko nerazumijevanje između moje i Milomirove generacije. Oni misle da je sve to umrlo potpuno, ali nije. Na taj način se i sad živi ovdje, raja se skuplja u parkovima, cuga, druži se, niko se ne prebrojava. To je savršeno jasno kad je Sarajevo u pitanju. Razlika je u tome što su u njihovo vrijeme te vrijednosti preovladavale, a danas su nametnute neke druge vrijednosti. To je postala kao neka alternativa, kao ekskluzivitet gradske raje. U manjim mjestima je drugačije. Ljudi ne sjede u istim kafanama, i tu se dijele. Pa nije se rakija promijenila, politika je…

Milomir Kovačević Strašni: Jeste, politika je! Činjenica je da prije religija nije bila tako u prvom planu. Danas je dominantnija, ona nosi sve, odlučuje o svemu. To je osnovni problem, zašto ljudi odlaze. Prije je bila bitna duhovnost, tolerancija, a danas se nešto drugo dešava. To pravi još veći jaz između te tri grupe.

Kul.ba: Milomire, pratite li politiku u BiH? Znam da ste apolitičan čovjek, ali znam i da morate imati svoje stavove o današnjem stanju u državi. Kakve su njene perspektive po Vama, kakva je njena budućnost?

Milomir Kovačević Strašni: Mora biti kompromisa. Mi mislimo da svijet od nas počinje, a ne počinje. Svugdje ima problema, ali diplomacija je ta koja mora riješiti. Dobila se zastava, nije ničija, a mora se staviti. Tako ti je to. Rješenje mora biti bez rata, treba definisati kakva je Bosna država i koji je cilj. Ako gradimo BiH kao modernu državu, mora biti tolerancije. Bez toga nema ništa.

Željeli smo samo mir (FOTO: Milomir Kovačević Strašni)

Kul.ba: Jasminko, kako se iz tvoje perspektive čini budućnost BiH? Šta je ono što Sarajevo može doprinijeti na tom putu?

Jasminko Halilović: Iz Sarajeva se mora poći prema ostalima, npr. Širokom Brijegu. Pa ne navijaju oni za Portugal protiv BiH jer vole Portugal. To je odraz njihove nesreće, njihove frustracije. Odakle ta frustracija, to je pitanje za Sarajevo. Koju poruku im Sarajevo šalje? Mi ćemo vam birati predsjednika i likovati što vam se to ne sviđa. U Sarajevu se ratni zločinci sahranjuju uz nekakve počasti. Za to niko ne odgovara. Politika guranja pod tepih. Dvadeset godina nijedna vlast u Sarajevu nema hrabrosti da podigne spomenik žrtvama na Kazanima. Je li Dodik kriv i za to?

Kul.ba: Milomire, danas ste u Parizu, gdje živite i uspješno radite. Da li biste se ikad vratili u BiH? Zašto Sarajevo šuti o tome zbog čega ste otišli iz Sarajeva? O tome se ne govori gotovo niti u jednom intervjuu?

Milomir Kovačević Strašni: Ne smatram ja da sam sad nešto otišao pretjerano… nađite koliko umjetnika može skupiti ovoliko ljudi na izložbi. Prisutan sam na svoj način. Povratak zahtjeva imati nešto ovdje, a ja nemam. Otišao sam nakon tri godine rata i 30.000 fotografija. To je puno za jednog malog čovjeka.

Kul.ba: Otac vam je ubijen u Sarajevu, o tome se ovdje šuti. Zašto se šuti?

Milomir Kovačević Strašni: Ma dobro, pravosuđe je tu za to, oni se bave tim… Ovdje Kanton izdvaja novac za odbranu optuženih za ratne zločine, čemu onda da se nadam? Mi smo otišli, brat, sestra i ja… mislim, kad vam neko uništi dom, nema tu povratka. To je sudbina…

Kul.ba: Jasminko, i dalje si u Sarajevu? Zašto je Sarajevo danas okruženje iz kojeg ljudi sve radije odlaze?

Jasminko Halilović: Bio sam od onih koji su to najglasnije odbacivali, ali nepravda lomi. Nepravda je prisutna na svakom koraku. Nije problem što je država slaba, siromašna, u problemima. Ljudi odavde nisu bježali i u teža vremena. Ne tjera ljude nevolja iz Sarajeva, nego nepravda.

Lupiga.Com via Kul.ba