Pisac Faruk Šehić počastio nas je još jednim odlomkom svog dnevnika. Za one koji o njemu znaju malo ili ništa evo navoda iz Wikipedije: "Književna kritika smatra ga jednim od najdarovitijih mlađih pisaca na području bivše Jugoslavije i predvodnikom tzv. pregažene generacije. Njegove knjige uživaju kultni status kod čitateljske publike." Slažemo se u svemu, osim u opasci da ovaj pisac spada u "pregaženu generaciju". Faruka je nemoguće pregaziti, jer on je sarajevski Duh sa sjekirom. Zaboravite Jergovića i slične folirante, Šehić je real deal.

 

Faruk Šehić

30.05.2010.

Velika količina vlage je u zraku. Nalazim se u drugom dijelu grada, 7-8 tramvajskih stanica od moje matične stanice. Tramvaj koristim samo kada moram. Komercijalni autobus je spejs šatl naspram sarajevskih tramvaja, ali je tramvaj za mene besplatan, a komercijala se plaća. Marka i šezdeset feninga. Besplatan je jer se švercam. Kada me revizor pita za kartu, samo mirno izgovorim: „Nemam kartu,“ i strpljivo gledam kroz prozor.
„Nije moguće da nemaš para,“ govori mi revizor odlazeći prema izlaznim vratima, pomalo zagledajući moj Junghans i sunčane naočale. To je najbolja taktika za švercanje sarajevskim tramvajima. A i zašto bih plaćao vožnju usijanom gvozdenom razdrndanom cijevi, gdje je uvijek gužva, gdje ima bezbroj lopova, luđaka, manijaka, i svih, do sada, neklasifikovanih vrsta ljudi koji žive jedino u Sarajevu. To su hobiti, trogloditi, pijavice, puževi, paprati sa nogama i rukama, razne vrste ektoplazmi, pokretna krv koja se može micati kao ameba.

Hobiti žive na vrhovima bh. planina. Niski su rastom i imaju simpatične glavuše sa širokim licima na kojima se ističu oštre jagodice između kojih može stati bilijar stol za bh. patuljke. Hobiti su dobroćudni, zapravo su to Iliri, oni su stariji od Slavena, i zato su se zadržali samo na vrhovima planina, na zabačenim gorjima gdje čak ni sumanuti Slaveni nisu mogli preživjeti. Dobri ljudi se uvijek negdje kriju, takav je slučaj bio i sa našim ilirskim Hobitima. Vremenom su i Hobiti popizdili i postali zajebani i zli. Niko više nije nevin. Budale su zavladale gradom i svijetom.

Vlaga ide na ruku svim onim koji se, koliko već sutra, spremaju za masovna ubistva. Kada će filovati mljevenim mesom tekstove crnih hronika. Kada će aktivirati sve te motike, sjekire, noževe, rogulje, šrafcigere i vatreno oružje iz rata. Treba duši dati oduška. Treba se opustiti u crnoj noći, u želatinoznoj tekućini koja te pritišće odasvud kao da si u tetrapaku punom katrana. Treba smanjiti pritisak. Pustiti krv, osloboditi zrak iz dušnika. Udahnuti supstancu mraka. Zaspati. Smiren i čist. Nanovo rođen šiknuti iz vrela Bosne. Ja sam posve nevin.

Sa gornjih spratova zgrade padaju glasovi djevojaka i mladića sretno izgubljenih u subotnjoj noći. Ima tu jedna siva vrana dolazi svako jutro na moju kockastu terasu. Pretura po pravougaonim saksijama što vise sa samog ruba ograde. Kljunom sondira zemlju tražeći gliste, hrskave insekte prepune sokova. Poslije je čujem kako grakti u nevidljivoj krošnji. Mi se savršeno razumijemo. Pogotovo noću kada sve utihne, i samo blagi huk prekookeanskih tramvaja predstavlja ravnomjerno disanje grada.

31.05.2010.

Oblaci nad Sarajevom u ovom predvečernjem trenutku, u 16:31 sati, su kao masivni, tmurni, narogušeni ratnici koji idu na ratište, sa teškim naoružanjem, oklopnim vozilima, konjima i pozadinskom kloparajućom skalamerijom. Njihov hod je stihijski, nezaustavljiv, rijeka čelika, olova, mišića i konjskih zaprega. Oblaci jure na nepoznati front. Nošeni mašinom vjetra, jugom. Imam uči sa minareta, jedan minaret svijetli desno od mene, negdje iznad Mjedenice. Sada se simultano javljaju mnogi imami sa drugih džamija. Neko je u pola molitve,  a neki su tek počeli sa molitvom. Njihovi glasovi se uzdižu iznad automobilske vreve, odozgo ih pritišću ljuti oblaci. Tekuće olovo sa tragovima prljave bijeline.

Noć će biti spasenje. Jugo je mašina za mučenje ljudi. I životinja. Biljkama je svakako svejedno. Oblaci kao iskusni ratnici, pritisnuti težinom opreme gaze horizont. Sad je skoro noć, 16:40. Negdje daleko je Armagedon. Gore iznad moje glave je obrnuti okean, Sivo more. Oblaci marširaju. Jugo je stroj za mučenje ljudi. Ja sam staložen. Ali još uvijek gledam u nebo. Siva boja okeana postaje modra, pa crna. Borba se nastavlja, iznad atmosfere, u bezvazdušnom prostoru. Jedan beogradski grafit kaže: „Niko nije nevin, svi su zaslužili da umru.“

1.06.2010.

O sjebani! O depresivni! Takve vas najviše volim. Kad je pun mjesec i kad ne spavate. Kad se monsunski oblaci navuku nad gradom, i kada Miljacka postane modro-crna, jer se u njoj, prljavoj, ogledaju teretni oblaci. Kada ste nervozni i kada lutate tražeći flašu ledenog piva i nekoliko rečenica razgovora sa nepoznatim za šankom. Kada vam ni joga, ni fitness, ni plivanje, ni nogomet ne mogu pomoći da iz sebe izbacite ono što je neizbacivo. Ne možeš ispljunuti svoju dušu. Kada ulicama fijuče topli pustinjski vjetar raznoseći posvuda žute i crvene čestice pijeska, kad puše fen i ptice se šćućure u granama čekajući noć i bolje dane.

O sjebani! O depresivni! O neurotični! Braćo, sestre, drugovi, ljubavnici, pa čak i neprijatelji. Znam kako vam je. Suosjećam za vas, jer sam savršeno svjestan od kakvog su materijala napravljeni naši živci. Od titanijuma sa planete mašte, ona je od prašine i vrelog gasa, okružena višestrukim prstenovima raznih boja. O vi koji mislite da se utjeha može naći u seksu, čudno da je već nisu pronašli stari Rimljani ili porno glumci u rudarskim uniformama. Sve je dobro dok osjećaš kožu na sebi. Orgazam ne mora biti spas, ali je dobar, bolji od očaja i flaše ledenog piva.
O sjebani! O depresivni! O neurotični! O melanholični! Vi preko kojih je prešla sjena malog ludila, vi koji ste uvijek umorni od svojih i tuđih života, uskoro će kiša početi padati na vaša leđa. Toliko čekana katarza će doći u kišnim kapima. Ko se jednom napije vode sa nebesa, u Raj će se ponovo vratiti.

Faruk Šehić

Lupiga.Com