Zašto se Tonino Picula iznenada prometnuo u miljenika novinara i PR-ovaca? On se u toj poziciji našao skoro ni kriv ni dužan. Čovjek rođen 1961. godine koji je u politici već punih 26 godina najednom se proglašava predstavnikom "nove generacije politike u Hrvatskoj". Iako je za hrvatske novinare uvijek bio sinonim za bezbojnog partijskog činovnika, otkako se iz Bruxellesa prilično izravno suprotstavio premijerovom tehniciranju sa zakonom kojim se uređuje europski uhidbeni nalog, Picula je dobio aureolu buntovnika u SDP-u i protivnika predsjednika stranke. A kad je Milanović još odlučio da Piculu na listi za iduće europske izbore spusti na peto mjesto, udahnuo mu je novi politički život.

Tonino Picula solidno je odradio gostovanje u "Nedjeljom u 2". Bio je to njegov klasičan javni nastup, na kakav nas je godinama naviknuo. Pristojan, nekonfliktan, nije iz njega trebalo izvlačiti rečenice, tečno je govorio, a na ruku mu je išao i voditelj Aleksandar Stanković.

Čovjek koji je u svojoj emisiji, prije nekoliko mjeseci, Marinu Lovrić Merzel tretirao kao ratnu zločinku, njezinog stranačkog kolegu Piculu nije niti pokušao pritisnuti nekim nezgodnijim pitanjem. Primjerice, nakon što je Picula ustvrdio da je zaslužio biti prvi na listi Kukuriku koalicije na izborima za Europski parlament, Stankoviću nije palo na pamet podsjetiti ga kako je nositelj na prošlogodišnjim izborima bio upravo on. A tada je SDP-ov blok tijesno izgubio. Pa zašto bi onda sve ostalo nepromijenjeno, zašto bi Picula opet morao zasjesti na čelo europske liste?

I dok je Marinu Lovrić Merzel voditelj izrešetao pitanjima, Piculu nije niti pokušao pritisnuti (FOTO: Arhiva)

No, ponavljamo, bilo je to na retoričkoj razini Piculinih neloših sat vremena na HTV-u. Ali, kao i uvijek, pokazalo se da je sadržaj ozbiljan problem SDP-ovog europskog zastupnika. Osim te poruke predsjedniku stranke Zoranu Milanoviću da ih je, unatoč svemu, baš Picula i ovaj put trebao povesti na izborima 25. svibnja, nije rekao ništa vrijedno spomena. Bila je to jedna blago relaksirajuća emisija, taman za poslije nedjeljnog ručka, kad je malo kome do naprezanja mozga. Uglavnom, Picula je potvrdio reputaciju da je u tom smislu veći račanovac nego što je bio i sam Ivica Račan.

TONINO PICULA ZA LUPIGU: Kako izgleda revolucionarno vrenje na kijevskom Majdanu

Zato je bilo za očekivati da će u skladu s tim biti i medijske recenzije "Nedjeljom u 2". Naročito stoga što je za hrvatske novinare Picula, možda više nego itko drugi, uvijek bio sinonim za bezbojnog partijskog činovnika. Ali, dogodilo se nešto nevjerojatno, mediji su odjednom oduševljeni "sivim mišem socijaldemokracije", kako su Piculi davno nadjenuli nadimak u SDP-u. Naime, on je u toj stranci još od 1988. godine, kad se zaposlio kao stručni suradnik u Centru za idejno teorijski rad. Međutim, unatoč tome, Krešimir Macan, kojeg se u javnosti predstavlja kao stručnjaka za PR, izjavio je da Picula predstavlja "novu generaciju politike u Hrvatskoj"?! Večernji list je, pak, pisao da je Picula demonstrirao "iznenađujuću zrelost". Iako je riječ o čovjeku rođenom 1961. godine. O čemu se tu radi, zašto je toliko izmijenjena percepcija Picule, koji je zapravo "navek isti"?

Prije odgovora na to pitanje, potrebno je ipak malo rekapitulirati karijeru tog predstavnika „nove generacije hrvatskih političara“. Dakle, Picula je praktično odmah nakon završenog studija sociologije došao raditi u Partiju. Ubrzo je stiglo prijelomno vrijeme propasti komunističkog sustava, mnogi su članovi SKH dignuli sidro, ali Picula je ostao u Kockici. Vjerojatno je osim lojalnosti ideji pokazivao i neke kvalitete, pa ga je Račan 1992. godine postavio za šefa svog kabineta, a godinu kasnije Picula je napredovao i postao međunarodni tajnik stranke koja se tada već zvala SDP. Obnašao je tu dužnost do 2000. godine. Kako je u tom razdoblju živio u Velikoj Gorici, Picula je postao i šef tamošnje SDP-ove organizacije. To mu je omogućilo da se pomalo bavi i lokalnom politikom. Tako je 1997. godine izabran za vijećnika u Županijskoj skupštini Zagrebačke županije.

Ministarski mandat za Piculu nije bio izgubljeno vrijeme (FOTO: Lupiga.Com)

Zbog svih tih aktivnosti, Picula je već pronalazio put do medija, ali nikoga nije impresionirao. Jednostavno nije ostavljao dojam političara pred kojim su velike stvari. No, krajem 1999. godine Franjo Tuđman umire, HDZ je obezglavljen, lijevo-liberalna opozicija pobjeđuje na parlamentarnim izborima, a Račan iz ureda na Iblerovom trgu izvlači Piculu i imenuje ga ministrom vanjskih poslova. Bilo je to jedna od čudnijih kadrovskih rješenja vladajuće Šestorke. Ali, vanjsku politiku ionako su primarno vodili Račan i predsjednik Stjepan Mesić, Picula je toj dvojici samo asistirao sa strane. U takvim se okolnostima, naravno, nije mogao razmahati i kao ministar nije ostavio nikakav trag. To, međutim, za Piculu nije bilo izgubljeno vrijeme.

Kako dužnost ministra vanjskih poslova ima ozbiljnu težinu, iskoristio je to za povratak na lokalnu razinu. Picula se 2005. godine sa SDP-om i koalicijskim partnerima natjecao na izborima u Velikoj Gorici i uspio doći na mjesto gradonačelnika. Većinu u gradskoj skupštini zadržao je i nakon izvanrednih izbora godinu kasnije. Paralelno je s tim bio saborski zastupnik, a nastavio je dobro plivati i u SDP-u, gdje ga je još 2004. godine Račan instalirao za predsjednika Glavnog odbora.

Dakle, u trenutku smrti osnivača SDP-a, u travnju 2007. godine, Picula je bio odlično pozicioniran u stranci. Potaknulo ga je to da se kandidira za Račanovog nasljednika. S obzirom na dugovječnost u stranci i činjenicu da nije svađalački tip, imao je solidne šanse za pobjedu. Ali, Piculu je koštalo to što nema karakteristike političkog lidera, kao i njegovi blijedi nastupi pred članstvom. Dobio je najmanje glasova od četiri kandidata. Uvjerljivo je trijumfirao Zoran Milanović, koji se u SDP učlanio tek 1999. godine, a o Centru za idejno teorijski rad znao je samo iz novina i priča. Picula se morao zadovoljiti ulaskom u predsjedništvo stranke. K tome je i 2009. godine poražen na izborima u Velikoj Gorici, jer mu birači nisu oprostili što se preselio u Zagreb, a u njihov grad dolazio samo na posao.

Razlog Piculine neočekivane popularnosti je omrznutost prema Milanoviću u medijima, za koju Milanović sigurno i sam snosi dio odgovornosti (FOTO: Lupiga.Com)

Promjena vlasti 2011. godine nije ga lansirala u Banske dvore, ali mu je Milanović dodijelio prvo mjesto na europskoj listi. Premda se Picula bunio protiv njegove inicijative da SDP-ovi zastupnici u Europskom parlamentu svaki mjesec od svojih visokih plaća u humanitarne svrhe izdvajaju 10.000 kuna, tek otkako se iz Bruxellesa prilično izravno suprotstavio Milanovićevom tehniciranju sa zakonom kojim se uređuje europski uhidbeni nalog, dobio je aureolu buntovnika u SDP-u i protivnika predsjednika stranke. A kad je Milanović još odlučio da Piculu na listi za iduće europske izbore spusti na peto mjesto, udahnuo mu je novi politički život.

I tu stižemo do odgovora na pitanje zašto se Picula prometnuo u miljenika novinara i PR-ovaca. Doduše, možda neki od njih doista ne znaju da je Picula odavno u politici, pa im se čini da je svježe ime, ali glavni razlog njegove neočekivane popularnosti je omrznutost prema Milanoviću u medijima i marketinškim agencijama, za koju on sigurno i sam snosi dio odgovornosti. Zato vape za Milanovićevim nasljednikom, a Picula se tu našao skoro ni kriv ni dužan. Mediji iz istog razloga danas vole i Mirelu Holy i Zlatka Komadinu, iako su nekad tražili da ih Milanović izbaci iz Vlade. „Sivom mišu socijaldemokracije“, dakako, ne treba ništa zamjerati, nije Picula naredio novinarima i PR-ovcima da mu počnu pripisivati nešto čega u njemu nema. On samo radi isto što i svih ovih godina provedenih u Partiji i stranci.

Lupiga.Com

Naslovna fotografija: Arhiva