Od večeras se lakše živi. U hrvatskom dresu čovjek je nekako manje gladan i žedan, može Božić i bez mesa, a zimi mu ne treba ni jakna, ni čizme. Zar nije uostalom novi izbornik rekao kako je cilj olakšati život hrvatskom narodu, tako da do Brazila lakše živi. Bar do Brazila, pa ćemo poslije o uništenim tvornicama, propalim škverovima, ljudima koji završavaju na ulici, studentima koji bauljaju po fakultetima, političarkama u skupim automobilima, pederima i lezbama, ćirilici ... Po prvi put cilj nije strpati premije u džepove, odletjeti do Brazila na još par pijanki i uz treštanje cajki Dom Perignonom natopiti hrvatski dres, nego zaista olakšati patnju narodu. A poslije Brazila će sve biti drugačije. Život će biti samba.

U Močvari je inače neugodno, muljevito i mračno. U njoj se radnici znoje, doživljavaju nervne slomove pred fotoreporterima i kamerama, spominju novinarima mater, što je potpuno prihvatljivo. Podnose velike žrtve koje rijetko normalan čovjek može shvatiti. Nadljudskim naporima spašavaju još ono malo klupskog i nacionalnog nogometnog ponosa, pa poslije svake pobjede ili poraza, ovisno o stanju, doživljavaju infarkte, liju suze radosnice, plaču, pa trgaju dresove. Stoga bi onda onima koji u njoj rade, za podnesenu žrtvu, trebalo u budućnosti osigurati neko suše i sigurnije mjesto. To najbolje zna ministar Željko Jovanović, koji je već nakon prvog zakoraka u to fiktivno, neistraženo područje, dreknuo - " Isušit ćemo Močvaru!"

Poslije toga se ništa značajnije nije dogodilo, ni Močvari ni Jovanoviću. Močvarom se i dalje, daleko od životne zbilje običnog građanina, šuljaju zakonom zaštićene rijetke vrste, neprofitabilne udruge, menadžeri i manekenke, kumovi i dileri, svečane lože, svehrvatski domoljubi. Tu se daleko od navijačkih tribina i Ministarstva znanosti, obrazovanja i sporta igraju neke čudne utakmice. U njima se ne postižu golovi, ne nadmeću se timovi, niti se nadglasavaju navijačke skupine. U toj igri nema lopte, igrači ne nose dresove, a nema ni crvenih kartona.

A nakon Brazila život će biti samba (FOTO: Novilist.hr)

Na sljedećem uglu, tu odmah na glavnoj ulici otvorena je još jedna sportska kladionica. Pored nje jumbo plakat: Klađenje uživo - SuperSport. U zadimljenom prostoru u kojem ima vise listova nego u prosječnoj gradskoj biblioteci, SuperSportaši iza malih ekrana vrte SuperMilijune... Ispred tih ekrana s nevjericom u očima, po tko zna koji put, utapaju posljednje dnevnice i vraćaju se kući bez kruha i mlijeka. Djeca će pojesti jučerašnji sendvič, a supruga će na frizuru tek sljedeći mjesec. Sutra će sigurno biti više sreće, sutra igra Hrvatska, ona nas neće iznevjeriti, tu je kvota sigurna!

Sad imamo novog izbornika, a s njim i nekoliko novih igrača, sad će sve biti u redu. Uostalom rekao je kako je cilj olakšati život hrvatskom narodu, tako da do Brazila lakše živi. Bar do Brazila, pa poslije ćemo o uništenim tvornicama, propalim škverovima, ljudima koji zbog izgubljenog posla završavaju na ulici, studentima koji bauljaju po fakultetima, političarkama u skupim automobilima, pederima i lezbama, ćirilici ... Poslije Brazila će sve biti drugačije. Život će biti samba.

Znači od večeras se lakše živi. U hrvatskom dresu čovjek je nekako manje gladan i žedan, može Božić i bez mesa, a zimi mu ne treba ni jakna, ni čizme. Po prvi put, dakle, cilj nije strpati premije u džepove, odletjeti do Brazila na još par pijanki i uz treštanje cajki Dom Perignonom natopiti hrvatski dres, nego zaista olakšati patnju narodu. U boj, bez premija, u boj za narod svoj!

Prije šest godina narodu su osvjetlili put s Ivom Sanaderom, a sada će to učiniti s Brazilom (FOTO: Lupiga.Com)

Ovaj put je bolji osjećaj, a i ulog je veći nego one davne 2007. godine kad su u kratkoj povijesti sportske Hrvatske reprezentativci hrabro zauzeli položaje u predizbornoj kampanji, ispred nacionalne pameti i osvijetlili narodu put. Tada su to pokušali sa Sanaderom, a sada bi sa Brazilom 2014. godine. U svakom slučaju Brazil je na atraktivnijem položaju od Sanadera.

Možda bi dobar početak bio, odmah, još prije plasmana, uplatiti dio novca u fondove za nezbrinutu djecu. Dalje uložiti u obrazovanje i kulturu, kako igrači ne bi više trpjeli teške uvrede od huligana, podignute desnice i pozdrave "Za Dom - Spremni". Tada bi možda i stadioni bili popunjeniji, a na utakmice bi umjesto u kladionice dolazili i očevi sa suprugama i djecom. Bilo bi mjesta za Zagreb u Splitu, za Rijeku u Osijeku, za Pulu u Dubrovniku, za mir u Vukovaru ... Bilo bi i za sendvič i pivo...

I prije nego što utopite dresove u ovu hrvatsku Bajku, mali podsjetnik - Močvara je skliska, lopta je okrugla, a "Brazil" zemlja daleka!

Lupiga.Com