"Ovaj tekst je napisan kao potreba za detaljnijim promišljanjem trenutačne društvene i političke situacije u Hrvatskoj. Ta potreba se čini još urgentnijom uslijed nedostatka ozbiljnih analiza prosvjeda u Hrvatskoj." Ovim riječima svoj tekst najavljuje Sabrina Perić, doktorska kandidatkinja na Odsjeku za socijalnu antropologiju Sveučilišta Harvard. Napominje, također, da se pažnja u inozemnim medijima usmjerava na rastuće lokalne diskurse o “prosvjedima”, “stabilnosti” i “redu” na Balkanu

U proteklih šest dana, građani Hrvatske su protestirali svaki drugi dan u gradovima diljem zemlje, zahtijevajući smjenu trenutne vladajuće koalicije. Premda su prosvjedi inicijalno započeli okupljanjem ratnih veterana, ohrabrenih nastupima nekolicine desničarskih političara i “zvijezda”, sami ratni veterani su se podijelili oko podrške vladajućoj HDZ-ovoj vladi . Naoko trivijalno razmimoilaženje unutar ovog bloka, koji je konzistentno glasao za HDZ, izazvalo je poplavu pitanja usmjerenih ka programima čitavog spektra političkih stranaka u ovoj iznimno maloj, ali isto tako iznimno korumpiranoj balkanskoj državi.

Nakon inicijalnog prosvjeda, braniteljima su se pridružili nezaposleni radnici – kako oni sa, tako i oni bez diploma – zaposleni radnici, poljoprivredinici, ribari, penzioneri, studenti, lijevo orijentirani političari poput Damira Kajina i Dragutina Lesara te veliki broj obespravljenih i opljačkanih građana sa ciljem da protestiraju ne samo protiv poteza vlade, nego uopće protiv načina na koji su se vladajuće strukture i građani međusobno odnosili u godinama od kraja rata, 1995. U znak protesta protiv čitave klase vladajućih elita, prosvjednici su u srijedu navečer zapalili ne samo zastavu vladajućeg HDZ-a nego i glavne opozicione partije, SDP-a.

Mnogi hrvatski političari su ishitreno zaključili da se u ovom slučaju može govoriti o djelovanju “radikalnih” ili “ekstremnih” elemenata među prosvjednicima, dok su se strani komentatori zabrinuli oko desničarskih ili fašističkih implikacija ovih nastupa. I naravno, istina je da hrvatski građani itekako trebaju puno poraditi na vlastitom suočavanju sa nacionalizmom i govorom mržnje. Međutim, paljenja zastava su u ovom slučaju bila ključna iz upravo drugačijih razloga: ona su naime sugerirala novu i posebnu vrstu solidarnosti među prosvjednicima i kao takva nisu imala ništa zajedničkog sa eventualnim savezništvom sa suvremenom hrvatskom politikom. To je prije svega bila klasna solidarnost i prepoznavanje iste kao nečega što nadvisuje druge vrste podjela. Što vise, paljenje zastava nije bilo upućeno samo protiv političkih elita u Hrvatskoj kao takvih, nego protiv činjenice da su u Hrvatskoj političke elite postale sinonim klasnih elita. U Hrvatskoj je već postala uobičajena šala koja ide otprilike ovako: sin kaže majci: “ Mama, kad odrastem, ja ću biti bogat i darovat ću ti puno poklona, putovati ću posvuda, upoznati ću zvijezde, družiti se sa nogometašima i živjeti u dvorcu.” Majka reče na to: “Pa šta ćeš ti onda biti kad odrasteš?” “Političar,” odgovara sin.

Prosvjednici su također naglašavali rastrošni i raskalašeni životni stil mnogih hrvatskih političara. Prošlotjedno otkriće da je Ivo Sanader, bivši premijer Hrvatske, koji trenutno čeka da bude procesuiran zbog afere Hypo banke u Austriji, primio proviziju u visini od 3,5 miliona hrvatskih kuna u pregovorima sa istom bankom, učinilo je puno više nego bilo koja druga afera na konsolidiranju saveza među prosvjednicima. Ti savezi su kreirani putem novinskih web stranica, Facebook-a, Twitter-a, razgovora sa sugrađanima na ulici, kao i telefonskih poziva među članovima obitelji. Unatoč tomu što mediji u Hrvatskoj izvještavaju da prosvjednici nemaju nikakav jasan plan niti cilj, poprilično se jasnom čini klasna orijentacija protesta. Tokom prosvjeda koji su uslijedili nakon inicijalnih prosvjeda ratnih veterana, natpisi i plakati koje su nosili prosvjednici nisu imali ništa drugo do ekonomske statistike, ličnih iskustava, cijene hrane i prezira prema izabranim dužnosnicima.

Zvaničan broj od 350 000 nezaposlenih u Hrvatskoj ne uključuje desetine tisuća zaposlenih koji čekaju ili još nisu primili plaću u proteklih šest mjeseci; ne uključuje desetine tisuća onih koji su plaćeni kombinacijom novca i bonova koje moraju potrošiti u određenoj trgovini i u određenom vremenskom roku; ne uključuje niti činjenicu da mnoge obitelji imaju jedan ili nemaju prihoda uopće; ne odražava činjenicu da mirovine nisu dosta visoke da bi se od njih živjelo, te većina umirovljenika postaje ovisnima o svojoj djeci za financijsku podršku. Ovaj broj također prikriva činjenicu da je priliv mirovinskih čekova i invalidnina prilično neredovan; prikriva rastuću kreditnu krizu u zemlji u kojoj je ostao vrlo mali broj garantora za nevjerovatno veliki broj kreditnih ugovora, koji su tako neodgovorno podijeljeni od stranih banaka.

Početkom prošlog tjedna premijerka Jadranka Kosor susrela se sa predstavnicima velikih tvrtki, uključujući Agrokor i Dukat, da bi se “pobrinula” kako cijene osnovnih živežnih namirnica ne bi rasle. Međutim, ovo uvjeravanje neće predstavljati ništa posebno velikom broju ljudi koji već I nisu u stanju nositi se sa zelenaškom ekonomijom prehrambenih proizvoda (niti će učiniti mnogo za problem pretjerano nabujalog struka kod mnogih hrvatskih političara).

Neki su povezali proteste u Hrvatkoj i rastuće proteste na Bliskom Istoku i u Sjevernoj Africi, ali puno je važnije staviti sve ove proteste i ustanke u veći kontekst ekonomskih programa, međunarodne geopolitike i financija u (barem) zadnjih 20 godina.

Iako su međunarodni mediji jedva dotakli trenutnu situaciju u Hrvatskoj, lokalne novine su preplavljene izjavama vladinih dužnosnika (začudo, najmanji broj izjava dolazi od premijerke Jadranke Kosor, koja je ujedno i najveća meta ovih prosvjeda). Glavni trend ovih izjava je bilo pozivanje na «red» i «umjerenost» i kontinuirano karakteriziranje prosvjednika od strane HDZ-ovih zvaničnika «huliganima» i «onima koji izazivaju probleme.» Početkom prošlog tjedna član HDZ-a i bivši predsjednički kandidat Andrija Hebrang optužio je oporbu da je plaćala prosvjednike po 250 kuna sa ciljem da proteste liše njihovog mirnog karaktera. Predsjednik oporbenog SDP-a, Zoran Milanović neprestano ponavlja kako “ Mi nismo Libija, ne želimo predaju vlasti na ulici.” No, ono što je bilo zajedničko svim ovim izjavama je perfidna i zamaskirana javna prijetnja, promovirana od strane širokog spektra političkih aktera, a koja se sastoji u konstatiranju da će ovi prosvjedi ugroziti prijem Hrvatske u EU. Prekjučer je Milanović ponovno zavikao kako “Pregovore sa EU treba zaključiti, svi znamo koja je dinamika prema tom cilju.”

Zamaskirane prijetnje prijemom u EU su obično išle ruku pod ruku sa nagovještajima još gore ekonomske situacije. Ministar turizma Damir Bajs je upozorio javnost da sa protestima ugrožavaju predstojeću potencijalno obećavajuću turističku sezonu. On je izjavio da «Nema mnogo upita stranih novinara [o situaciji u zemlji] i nadamo se da će tako ostati. Daleko smo od Grčke i situacija nije alarmantna. Nadamo se da će tako i ostati.» Potpredsjednik vlade Domagoj Ivan Milošević u brifingu za novinare je rekao da prosvjedi u kojima dolazi do sukoba s policijom jako loše utječu na investicijsku klimu. A nastavio uvjeravati da uskoro ulazimo i u EU, a sve to, prosvjedi bi mogli usporiti.

Zahtjevi za stabilnost i ekonomskim uspjehom, te odgovori na klasne nedaće već su puno godina bili izjednačavani u Hrvatskoj sa pitanjem prijema u Europsku Uniju. Od početka vlade Ive Sanadera, HDZ (uz oporbu) brutalno je forsirao pristup u EU po svaku cijenu, i istovremeno je to koristio kao odgovor na sve političke, ekonomske i socijalne probleme u Hrvatskoj. Svi vladini dužnosnici pribjegvali su upotrebi jezika reda, napretka, razvoja i, što je najvažnije, umjerenosti u ostvarivanju ovog cilja. Slično, sve dominantne partije Europskog Parlamenta su snažile ovaj jezik njihovim teleološkim narativima o prijemu u EU.

Potpisivanje Daytonskog mirovnog ugovora 1995. moglo bi se okarakterizirati kao kulminacija višegodišnjih intervencija i humanitarizma u regiji, ali jednako tako, i kao početak specifičnih narativa o državnosti. Hrvatska naravno nije jedinstvena u regiji time što je označena kao država u “tržišnoj tranziciji” koja bježi od socijalizma i nastaje raspadom Jugoslavije, te se kao post-konfliktna država u “tranziciji” primiče kosmopolitskom profilu EU članica. Dakako o svim državama bivše Jugoslavije se diskutiralo unutar ideološkog okvira društvene i političke zrelosti europske obitelji s jedne, i balkanskih “problema u razvoju” i njegove periferne pozicije u odnosu na EU, s druge strane. U svojoj izjavi da su prosvjednici “uvrijedili Zagreb svojim divljaštvom,” Ivo Josipović se na nevjerovatan način pridružuje Jadranki Kosor koja je u govoru od prije nekoliko dana prigodom otvaranja skupa Europske pučke stranke (EPP) izjavila sljedeće: “Obavit ćemo svoj posao i ponosno s uzdignutim čelom ući ćemo u Europsku uniju i vratiti se kući, odnosno svom europskom civilizacijskom krugu.” Oboje su pri tom implicitno usporedili trenutno “primitivno” i “nazadno” hrvatsko društvo (koje kao takvo dakle nipošto nije dijelom “europske civilizacije”), gotovo mesijanskim mogućnostima koje nude “kulturni” europski faktori.

Cilj ove kratke digresije nije bila apologija i promoviranje nasilnog ponašanja među prosvjednicima. Naprotiv, demonstracije su do sad bile iznimne upravo zbog svog miroljubivog karaktera. U srijedu su prosvjednici bacali tulipane pred noge zagrebačkim policajcima uzvikujući “mi vas volimo.” Prije svega, ja želim ukazati kako se jezik umjerenosti, reda, progresa i kulture uopće ne poklapa sa onim što su karakterizirali Asli Bali i Aziz Rana u članku “Lažna umjerenost američkih najumjerenijih saveznika” za Foreign Policy in Focus, kao “bilo kakva opipljiva posvećenost trenutnoj moderaciji (promoviranju umjerenosti) shvaćenoj kao unutarnji projekt demokratizacije ili političke otvorenosti.” Otkako je izdata obavijest da će se prosvjedi održavati svakog dana dok vlada ne da ostavku, prosvjedi su dobili upravo na onim kvalitetama koje su do nebesa uzdizane od strane umjerenih pro-zapadnih struja: dosljedno usmjeravanje pažnje prema ljudskim pravima i isticanje prava većine da bira svoje predstavnike.

Ovi događaji u Hrvatskoj i reakcije na njih podvlače ono što su Bali i Rana nazvali “promašenosti” dihotomije red-kaos kao okvira pomoću kojeg bismo trebali razumjeti događaje u Hrvatskoj. Dihotomija red-kaos je bila više nego komplementarna za poigravanje strahom građana da se ne spotaknu o tzv. atavistički konflikt, kao i strahom od toga da Hrvatska možda nikada neće uživati “stabilnost” koja bi bila osigurana ulaskom u geopolitičko igralište obećano od strane NATO i EU. Ali iznad svega, dihotomija kaos-red je bila najvažnija za instaliranje i proizvodnju umjerenih političara u godinama što su usljedile nakon potpisivanja Dayton-a. Uspostavljajući se kao svjetlost umjerenosti, reda, progresa i ”kulture” i kao glasnogovornici EU članstva, umjereni političari efektivno osiguravaju i jačaju svoju vlastitu legitimnost u očima Europskih i ostalih “Zapadnih” sila. Istovremeno, legitimnost ponuđena umjerenim političarima od strane “Zapadnih sila” je diskurzivno onemogućila kritiku od strane populacije koje je obespravljena te značajno i sve više osiromašena. Unatoč njihovoj fasadi demokratizacije i diskursa o “lokalnim obavezama,” ove političke elite su kreirale državu koja je iznimno korumpirana i koja više ne može fiskalno podnositi krađe orkestrirane od strane tih istih političara. Ove elite su također kreirale i državni aparat koji se postavio u klasnu poziciju u kojoj se običan građanin više ne može pronaći i sa kojom se uopće ne može identificirati.

Paljenje EU zastave koje se desilo u srijedu navečer moglo bi se također tumačiti kao čin kojim su se građani suprotstavili legitimitetu naših političara koji su narativizirali proces pristupa EU. Oni naime za većinu hrvatskih građana predstavljaju ekstenziju Europskog legitimiteta u javnoj sferi.

Ono što povezuje slučaj Hrvatske sa ostalim protestima na Bliskom Istoku moglo bi se na najbolji način sumirati ne samo kao tranzicija od “autokracije” ka “demokraciji,” niti kao tranzicija od “socijalizma” ka “kapitalizmu.” Prije bi se moglo reći da je Hrvatska, zajedno sa ostalim državama bivše Jugoslavije, u proteklih 20 godina bila karakterizirana tranzicijom od desetljeća politike i načela nesvrstavanja (naravno, kroz Pokret Nesvrstanih) ka trenutnom “intervencijskom” svjetskom poretku, gdje lokalni lideri vladaju najduže (i sa najviše legitimiteta) ako slijede i promoviraju dominantnu (bilo pro europsku ili pro američku) geopolitičku crtu. Atmosfera umjerenosti i retoričkog talenta kod većine ovih lidera je služila uspješnom prikrivanju nesmiljenog razgrabljivanja nacionalnih rezervi, blaga, prirodnih resursa, industrije i života običnih građana.

U petak se preko 10000 prosvjednika okupilo u Zagrebu i njihov broj će vjerovatno porasti u nedjelju. Njihovi zahtijevi su daleko od “nejasnih” ili “neartikuliranih.” Naprotiv, njihovi zahtijevi su jasni - vladajuća struktura mora odstupiti. Premijerka i njen kabinet ministra moraju dati ostavke. Prijevremeni izbori se moraju održati, a nova era klasne politike te preusmjeravanje političkog fokusa na lokalne situacije mora biti prepoznata kako u Hrvatskoj tako i u široj regiji kao ključ za trajnu stabilnost.

Sabrina Perić (Autorica je doktorski kandidat na Odsjeku za socijalnu antropologiju Sveučilišta Harvard)