„Najgore je kad ti se prijetnje šalju preko prijatelja i bliskih ljudi pa te oni upozoravaju da paziš“, kaže u razgovoru za Lupigu novinar Dušan Miljuš, koji je na svojoj koži osjetio kako to izgleda kada se prijetnje ostvare. Miljuš je brutalno pretučen u proljeće 2008. godine, a do današnjeg dana nisu otkriveni napadači, a kamoli njihovi nalogodavci. To je samo jedan od slučajeva napada na novinare, koji su svakodnevno u Hrvatskoj izloženi prijetnjama i govoru mržnje samo zato jer se bave svojim poslom.

Prema podacima koje je nedavno objavila Kuća ljudskih prava, tijekom prošle i ove godine zabilježeno je ukupno 75 slučajeva fizičkih i verbalnih napada, prijetnji i vanjskih pritisaka na novinare. Prema bazi podataka napada na novinare u regiji koju je nedavno pokrenulo Hrvatsko novinarsko društvo (HND) lani i ove godine prijavljeno je ukupno deset napada i prijetnji. Prema podacima koje smo dobili od Ministarstva unutarnjih poslova (MUP) lani im je prijavljeno osam prijetnji od ukupno 14 kaznenih djela ili prekršaja na štetu novinara. Ove godine, do sada, svega je pet prijava prijetnji od ukupno sedam kaznenih djela ili prekršaja protiv novinara. 

Iz Državnog odvjetništva RH (DORH) odgovorili su nam da ne vode posebnu statistiku o prijetnjama novinarima i uputili nas na svoje godišnje izvješće. Tu stoji kako je u 2015. godini primjetan znatan porast kaznenih prijava protiv odraslih osoba zbog kaznenog djela prijetnje. Ukupno nešto više od 4.000 prijava od kojih je DORH polovicu odmah odbacio. U izvještaju je to objašnjeno razlikom između 1. i 2. stavka članka 139. Kaznenog zakona. Stavak 1. tako se odnosi na uznemiravanje i progon ide po privatnoj tužbi, a stavak 2. odnosi se na prijetnje smrću, teškim tjelesnim ozljedama, oružjem ili drugim opasnim sredstvom ili pak uništavanjem društvenog položaja ili materijalnog opstanka. Takve se progoni po prijedlogu, ukoliko se naravno ustanovi da prijetnja kod žrtve izaziva opravdani strah da bi mogla biti i provedena.

Prijetnje anonimnih „HOS-ovaca“ i „Ustaških zmija“ upućene novinarima portala Forum.tm, Sandri Bartolović i Goranu Borkoviću tako su ocijenjene kao uznemiravanje – stavak 1. privatna tužba. Iako je pismo Borkoviću došlo na kućnu adresu.

"Ono što me najviše uznemiruje je to što znaju gdje stanujem, znaju gdje mi živi obitelj" - Goran Borković (FOTO: Lupiga.Com)

„S obzirom da u pismu nepoznati pošiljatelji navode da su im poznate moje antropološke karakteristike, pretpostavljam kako mi zapravo time poručuju da dobro znaju kako izgledam. Ipak, ono što me daleko više uznemiruje je to što znaju gdje stanujem, znaju gdje mi živi obitelj“, rekao nam je Borković. Na prijavu ih je, kažu, ponukalo prijeteće pismo poslano ravnateljici Hine Branki Valentić koja je na svojem Facebook profilu opisala neugodno iskustvo s policajcem u Prvoj policijskoj postaji Zagreb gdje je prijavila prijeteće pismo koje je primila. Ono što je svim tim pismima zajedničko, osim prostačkog vokabulara, jest i pozdrav „Za dom spremni“. Ima li policija saznanja radi li se o istoj skupini ljudi ili pojedincu i jesu li o tome provedene ikakve istražne radnje teze su koje MUP ne može komentirati sve dok traje kriminalističko istraživanje. No, nakon što je u Hrvatskom saboru zatražena stanka i najavljena tematska sjednica povodom ovih prijetnji, Borkovića i Bartolović policija je pozvala na razgovor tražeći dodatne informacije i savjetujući im da prijave i svako novo pismo sličnog sadržaja.

Hoće li kriminalističkog istraživanja biti odlučuje se ponovo temeljem stavka 2. nakon što se ustanovi opravdani strah da ćeš biti ubijen, pretučen, ponižen ili ostati bez posla. Kad je sve agresivnije bujanje mržnje dovelo do diverzije na automobilu predsjednika HND-a Saše Lekovića strah je postao opravdan.

Dragi Hedlu prijetili su da će završiti kao Krunoslav Fehir, na kućnu adresu stigla mu je prijeteća poruka „Pazi na se!!!“ kakvu su dobile i druge osobe povezane sa suđenjem Branimiru Glavašu, preko saborskih zastupnika poručivali su mu da će ga pretvoriti u prah i pepeo, a visoki su mu politički dužnosnici poručivali da se pazi jer je general Slavko Barić, kako su prenijeli Hedlu, tražio nekoga tko bi organizirao Hedlovo ubojstvo. Od svega, Drago Hedl prijavio je samo poruku koju je primio s više uključenih u slučaj Glavaš. I Davora Borasa, tada predsjednika mladeži HDSSB-a, a danas člana najužeg vodstva te stranke, koji mu je prijetio smrću i bio zbog toga uvjetno osuđen na šest mjeseci.

Dušan Miljuš pretučen je u proljeće 2008. godine, iste godine kad je na jesen ubijen vlasnik Nacionala Ivo Pukanić. Napadu na Miljuša prethodio je oglas sestre ubijenog Davora Zečevića objavljen na stranici s osmrtnicama Večernjeg lista krajem 2007. godine.

"Mislim da se očigledno nekoga štitilo jer i na temelju puno manjih indicija DORH obično ide u dizanje optužnice" - Dušan Miljuš (FOTO: Novilist.hr)

„Shvatio sam to kao ozbiljnu prijetnju jer tako kriminalci šalju poruke. Policija me tada kontaktirala, ali ostalo je na tome da će razgovarati s članovima obitelji“, govori Dušan Miljuš koji kaže kako je prijetnji bilo i ranije, ljudi su zvali i prijetili da će doći s oružjem, ali reagirala bi redakcija i prijavila prijetnje.

„Nekoliko mjeseci prije nego što će biti ubijen u srpnju 1998. godine Zlatko Bagarić bio je uhapšen zbog pucnjave u sobi hotela Westin gdje je tada živio. Došao sam tamo s fotoreporterom koji je snimio kako ga odvodi policija. Pred policajcem nam je zaprijetio da će nas ubiti ako vidi tu sliku u novinama. Mi smo fotografiju u Večernjaku objavili, ali i napisali kakvu nam je poruku poslao“, sjeća se Miljuš redakcije koja je nekih devet godina kasnije među svojim osmrtnicama objavila prijetnju kolegi.

Miljuš se slaže s Hedlom da je najbolja zaštita objaviti prijetnje i imati potporu snažne redakcije. Premda je slučaj njegovog premlaćivanja doveo do akcije Šok pokrenute iste godine kako bi se spriječila daljnja eskalacija nasilja među kriminalnim skupinama na području PU Zagrebačke, i to je 2010. godine dovelo do uhićenja Đorđa Vuletića, braće Petra i Gorana Vidakovića te Darka Dakića i drugih pripadnika tzv. zločinačke organizacije osumnjičene da su imali veze s brutalnim premlaćivanjem novinara Dušana Miljuša, on do danas ne zna tko su njegovi napadači.

„Dali su mi spis nakon što je tužiteljstvo zaključilo da nema dovoljno dokaza za podizanje optužnice, i tu sam vidio da je jedan osumnjičeni bio identificiran već nakon dva-tri dana. Ušlo mu se u trag jer je u radni mobitel ubacio karticu svojeg privatnog mobitela i ostavio softverski trag – to je sve otvorilo. Dovoljno je bilo provjeriti promet na toj baznoj stanici u trenutku napada. Plus, susjeda je vidjela jednog od počinitelja bez kacige, a napad se dogodio usred bijela dana. Bila je 95 posto sigurna da je to on, ali tražilo se 100 posto… Mislim da se očigledno nekoga štitilo jer i na temelju puno manjih indicija DORH obično ide u dizanje optužnice. Razgovarao sam s nekim policajcima koje sam sretao prije nego sam postao glasnogovornik u MUP-u i oni su mi rekli kako je policija skoro uhvatila počinitelj, ali se nešto dogodilo. Jedan od njih rekao je da će mi ispričati što se to dogodilo kada jednom ode u mirovinu, ali nisam dalje po tome kopao“, kaže Miljuš, a sve i da su počinitelji poznati, to nije nikakvo jamstvo da će pravda biti zadovoljena.

Glavnog urednika Makarske kronike Anđelka Ercega u restoranu je, pred svjedocima, pretukao bivši sudac Općinskog suda u Makarskoj Predrag Trutin nezadovoljan tekstom objavljenim u Makarskoj kronici. Trutin je kažnjen s 20 dana zatvora uvjetno na godinu dana.

Lani je u Pokupskoj Luki brutalno pretučen novinar Željko Peratović (FOTO: Privatna arhiva/SinišaSunara)

To je bilo 2006. godine. Devet godina kasnije, lani, u Pokupskoj Luki brutalno je pretučen novinar Željko Peratović, stalne prijetnje primao je na kućnu adresu Drago Pilsel, a predsjednik HND-a Saša Leković već je oguglao na sve poruke mržnje i prijetnje koje je primao putem društvenih mreža, pa i javno putem medija. Dok mu nisu prepilili vijke na kotačima što je otkrio na autocesti prema Novom Sadu. Po svemu se čini da se vraćamo u vremena kad je bilo normalno da se novinarima prijeti oružjem što se, recimo dogodilo Marinku Jurasiću ili novinarki Editi Vlahović kojoj je pištoljem prijetio tadašnji potpredsjednik Vlade Borislav Škegro. Antun Masle ranjen je u pucnjavi zbog tekstova koje je pisao o Dubrovačkoj banci, Robertu Zuberu gurnuli su pištolj u usta nakon emisije na temu suđenja za ratne zločine Mirku Norcu na Obiteljskom radiju. Nenad Hlača pretučen je pred redakcijom Karlovačkog lista, Tonija Paštara premlatio je u redakciji Slobodne Dalmacije direktor tvrtke Dalmatinka, na Peratovića je nasrnuo i osuđeni ubojica Munib Suljić, štapom je u središtu Osijeka pretučen Goran Flauder, novinarki Renati Ivanović prijetio je Miljenko Žaja Krojf, a Hrvoju Appeltu Blaž Petrović kojeg je u tekstu povezao sa zločinačkom organizacijom i Hrvojem Petračem. Sve je ovo tek dio od 70 slučajeva napada na novinare zabilježenih u Bijeloj knjizi u razdoblju od 1990. do 2011. godine. Među njima je 50 slučajeva prijavljeno nadležnim organima, jedanaest ih je riješeno, u 28 još uvijek nije otkriven počinitelj, a šest ih je lani još bilo u postupku.

To, naravno, nisu i svi slučajevi jer veliki broj novinara uopće ne želi govoriti o prijetnjama koje prima. 

„Prijetnji je bilo jako puno, uglavnom su stizale preko Facebooka i redakcijskog maila, a neke i u pismima poslanim preko pošte. Prijavio sam samo jednu: onu u povodu promocije knjige Slavka Goldsteina o Jasenovcu na kojoj sam bio jedan od predstavljača. Tada me policija pozvala na razgovor, a nakon toga se nije dogodilo ništa“, kaže Ivica Đikić, donedavni glavni urednik Novosti koji je objavio „Haubicu“ i time izazvao pravu bujicu psovki, prijetnji i uvreda.

„Ja sam oguglao, to je moj pristup. Danas postoji opće uvjerenje o beskorisnosti novinarskog posla i mnogi koji bi bili spremni braniti civilizacijske vrijednosti posustaju pod velikim pritiskom govora mržnje koji vidimo svaki dan. Evo, ni kao 'srednjostrujaš' nisam pošteđen 30 do 50 uvreda dnevno. Onda kad idete tražiti te ljude, vidite da ne postoje, da su to lažni profili. Govor mržnje produciraju stranke i različite interesne skupine, a šire ga njihovi trolovi koje odlikuje elementarna nepismenost“, rekao je Boris Rašeta na tribini nedavno održanoj u Srpskom privrednom društvu na kojoj je Rašeta gostovao uz Helenu Puljiz i Maju Sever.

"Govor mržnje produciraju stranke i različite interesne skupine, a šire ga njihovi trolovi koje odlikuje elementarna nepismenost" - Boris Rašeta (SCREENSHOT: N1)

Maja Sever rekla je da se ne boji prijetnji ali joj smeta što je na internoj mreži kojom se služe zaposlenici HRT-a govor mržnje gotovo uobičajen.

„Ne znam koliko se to uklapa u priču, jer meni je prijetila država sama“, rekla nam je Helena Puljiz koja je u građanskoj parnici protiv države nakon deset godina konačno uspjela dokazati da su je pripadnici tadašnje POA-e, danas SOA-e prijetnjama pokušavali prisiliti na suradnju.

„Prijavila sam policiji jedan slučaj kad je osoba počela zvati moju obitelj i susjede da bi im prijetila za mene. Policija je poduzela što je trebalo. Našli su tu osobu zahvaljujući prometu na telefonu. Radilo se o mentalno nestabilnoj osobi pa nisam dalje poduzimala progon niti bilo što“, kaže Helena Puljiz kad govori o prijetnjama koje prima posljednjih godinu dana. Inače, s prijetnjama je suočena od devedesetih kad su najčešće dolazile od državnih službenika i stranačkih prvaka.

„Mislim da ljudi trebaju prijaviti prijetnje, pogotovu ako dođu na kućnu adresu iako je pisanim prijetnjama teže ući u trag nego telefonskim“, kaže ova novinarka. 

S njom se slaže i Boris Pavelić, novinar Novog lista, iako je svega dva puta policiji prijavio prijetnje koje je primao.

„Jednom prije dosta godina, nije važno više, a drugi put prije koju godinu. Prijavio sam mail potpisan imenom i prezimenom da me treba objesiti na banderu. Policija ga je pozvala na razgovor, od DORH-a sam dobio odgovor da su odbacili prijavu jer da to nije prijetnja, ali čovjek mi se ispričao nakon razgovora u policiji. I nikad mi više nije tako prijetio - premda jest drugima. Zato je moja preporuka - prijavljujte baš svaku prijetnju koju smatrate ozbiljnom“, kaže Pavelić i dodaje kako najveća odgovornost za manjkavu reakciju nadležnih službi nije na policiji već na tužiteljstvu.

Siniša Bogdanić, urednik neprofitnog Radioneta i novinar redakcije Deutsche Welle, uglavnom se šali s prijetnjama koje prima gotovo svakodnevno. On nema loša iskustva s DORH-om. Njegova prijava, jedina s kojom je išao na policiju, riješena je za manje od pola godine presudom u njegovu korist. Bilo je to prije deset godina kad su osobe koje su mu prijetile počele uznemiravati njegovu majku. 

Hrvoje Zovko morao se 2011. godine odlučiti na građanske parnice u kojima je tužio novinara Glasa Slavonije, Ivicu Šolu, Dnevno.hr i Portal Oko gdje već postoje pravomoćne presude u njegovu korist, dok se rješavanje postupka protiv Dnevno.hr još čeka.

„Treba ih tužiti. Meni je najgore bilo da mi dijete u školi sluša da je tata izdajnik, a majci u Imotskom su slali poruke da mi je bolje da joj ne dolazim“, rekao je Zovko na tribini, a haranga na njega počela je nakon objave snimke predsjednika Franje Tuđmana i zapovjednika obrane Vukovara Mile Dedakovića koji su razgovarali o mogućoj evakuaciji civila i djece iz Vukovara.

Čini se tako da prijetnje novinarima nikada nisu prestale stizati. Neki su ih odlučili ignorirati ili se šaliti s njima dok ne postanu prijetnja ili barem neugodne za bliske ljude i obitelj. Drugi se odlučuju za građanske parnice, a onih trećih koji se vode pod stavak 2. gdje tužiteljstvo djeluje po prijedlogu zapravo je jako malo. 

Posljednjim izmjenama i dopunama Kaznenog zakona iz 2015. godine novinari nisu ni među profesijama koje se posebno štite temeljem „obavljanja javne ovlasti“ u kojem slučaju se kazneni postupak pokreće po službenoj dužnosti. Kada bi novinarska profesija bila Kaznenim zakonom zaštićena kao javna djelatnost, kao što je to slučaj u Sjedinjenim Američkim Državama na primjer gdje se svaki napad na novinara tretira kao napad na ustavom zajamčenu slobodu govora, anonimnih bi prijetnji bilo manje jer bi za to postojale i jasne sankcije.

No, u Hrvatskoj ne postoje visoki državni dužnosnici koji bi oštro osudili napade na novinare. Zaključila je to Mirjana Rakić, ravnateljica Vijeća za elektroničke medije koja je bila u publici na tribini o napadima na novinare i govoru mržnje u medijima.

"Naš je javni diskurs katastrofalan" - Mirjana Rakić (FOTO: Hina)

„Dok vrh sustava ne reagira odmah, jer tu počinje lanac osude nekih pojava, mi kao novinari možemo stalno pokušavati, ali dok god vrh ne reagira ne možemo bitno utjecati na tu strašnu klimu – jer naš javni diskurs je katastrofalan“, zaključila je Mirjana Rakić kojoj su pod prozorom ureda urlali uvrede radi privremene zabrane emitiranja programa zagrebačkoj televiziji Z1 – zbog govora mržnje.

„Politika je rodno mjesto te pojave. Mržnje je u društvu daleko manje nego u komentarima i medijima gdje vlada neka 'radost mržnje' koju vidimo svaki dan. Najodgovornija za to je kreativna nemoć bivših lidera dvije najveće političke stranke koji su u nedostatku boljih ideja forsirali ideološke sukobe“, rekao je Boris Rašeta uvjeren kako se zapravo radi o perfidnoj taktici mazanja očiju kako bi se moglo neometano raspolagati javnim resursima. Novinari koji se u ovakvim tržišnim okolnostima još usude otvarati teme i postavljati pitanja samo su smetnja. Egzistencijalno ugroženi teže će odolijevati pritiscima urednika, vlasnika, novih tehnologija. Novinari su danas postali beskorisni, sve se doznaje na internetu i društvenim mrežama. I danas je fora na kakvoj fasadi napisati „Smrt novinarima“ pored „Cigana“ ili „Srbina“ koji se tu već duže spominju. Sutra bi na toj listi mogla biti i kakva druga skupina označena etiketom „mrzitelja svega hrvatskog“.

HND-ova baza podataka napada i prijetnji novinarima u prošloj je godini zabilježila osam slučajeva. 

Hrvoje Šimičević fizički je napadnut dok je u Rijeci čekao autobus za Zagreb nakon tribine „Žene u ratu“ koja je uzburkala nacionalne strasti, a s koje je izvještavao za Lupigu. Ante Tomić napadnut je kao „jugoslavensko govno“ što je epitet kojim ga je počastio jedan od napadača, a otprilike istog sadržaja su i uvrede koje svakodnevno prima Drago Pilsel, na kućnu adresu. Petra Panjkotu napao je nepoznati muškarac netom poslije javljanja s prosvjeda u Banja Luci, Domagoj Margetić imao je zbog prijetnji lani i policijsku pranju koja, slažu se svi novinari, više odmaže nego što pomaže.

Uostalom, pored uvreda, prijetnji i fizičkih napada tu su i perfidniji pritisci koji se mogu uvesti pod stavak 2. Članka 139. Kaznenog zakona kao uništavanje društvenog položaja ili materijalnog opstanka.

Tako svojeg novinara Dražena Ciglenečkog Novi list nije niti obavijestio prije objave u kojoj se redakcija ispričava pripisujući ovom autorskom veteranu početničku grešku koju nije počinio. Tu je i novinarka Tanja Rudež koju smo pitali primaju li i znanstveni novinari prijetnje, samo da bismo doznali kako su akademske metode puno perfidnije.

Tako je anonimna grupa potpisana kao „zabrinuti hrvatski znanstvenici“ pisala Europskom udruženju znanstvenih novinara (EUSJA), Britanskom udruženju znanstvenih pisaca (ABSW) i nizu ostalih organizacija znanstvenih novinara u svijetu kako bi osporili Tanji Rudež titulu najbolje znanstvene novinarke u Europi koju je dobila lani, kao i nominaciju Nenada Jarića Dauenhauera za tu nagradu ove godine. 

Anonimni i zabrinuti hrvatski znanstvenici pismom insinuiraju da je nagradu Tanji Rudež „namjestio“ član ocjenjivačkog suda Mićo Tatalović s kojim se od ranije poznaje, a da je upravo on odgovoran i za nominaciju Jarića Dauenhauera. Nazvali su to „slučajem balkanizacije“ i upozorili da to za posljedicu ima pad ugleda same nagrade u Hrvatskoj. Srećom se ozbiljne znanstvene institucije u svijetu na anonimne prijave ne obaziru. Mi ćemo, međutim, već sutra slušati o tome kako novinari i njihove udruge narušavaju međunarodni ugled Hrvatske objavljujući prijetnje koje primaju. Objava je, rekli su nam svi s kojima smo razgovarali, najbolji način zaštite – jer svi drugi su, izgleda tako, ozbiljno zakazali. 

Da Hrvatska nije usamljena u regiji pokazuju ponovo podaci objavljeni u HND-ovoj bazi, prema kojima najviše prijetnji prijavljuju novinari u centrima Sarajevo, Skopje i Beograd. Ukupno šest centara primilo je od 2010. godine 144 prijave. Prijetnji sigurno ima i puno više, a stvarne razmjere tog fenomena pokušat će prikazati izložba koju priprema regionalna Novinarska mreža, a čiji će izlošci biti materijalni dokazi napada s kojima se susreću novinari na prostoru bivše Jugoslavije. Cijenu, međutim, ne plaćaju samo oni. Najvišu cijenu plaća javnost.

Lupiga.Com

Naslovna fotografija: Pixabay

Ovaj tekst nastao je uz potporu Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija u sklopu projekta "Ustavne vrednote u doba krize".