Dvadeseta je godišnjica najvećeg pojedinačnog zločina koji se dogodio na tlu Europe nakon Drugog svjetskog rata. Usprkos upozorenjima sigurnosnih službi, srpski premijer Aleksandar Vučić došao je onamo i, zahvaljujući šačici nasilnika, zasjenio više od osam hiljada mrtvih glava koje su pale zbog politike što ju je Vučić, sve do nedavnog proeuropskog "reseta", svesrdno podupirao, a nakon provedenog genocida i zakitio slavnom prijetnjom da će sto muslimana biti ubijeno zbog jednog mrtvog Srbina. Patetična presica, koja je uslijedila nakon pokušaja linča Vučića, mučnija je i od neuspjelog pokušaja dijela pomirljivih Bošnjaka prisutnih na dženazi da se pozornost ne usmjerava na današnje nasilje, nego na žrtve sistematski ubijene prije 20 godina. Dugo se nije, kaže potreseno, tako loše osjećao. Nije pritome objasnio kako se osjećao prije točno dvadeset godina. Preusmjerenost medijske pažnje sa današnjeg odavanja počasti žrtvama umobolne velikosrpske politike devedesetih ostavlja dojam - mada je teško vjerovati u ovakav cinizam - da je Vučićev dolazak u Srebrenicu bio odurna provokacija.

Indicije za ovako grub zaključak, ne sastoje se samo od Vučićevog mučeničkog uzdisanja i malaksalog hvatanja za čelo (možda programiranog, možda ne, ali zasigurno pruženog fotoreporterima "na izvol'te"). Sastoje se i od licemjerne poruke Bakiru Izetbegoviću, koja je, potpuno oprečno od Vučićevog deklarativnog poziva na pomirenje i suživot, sadržavala i ove skandalozne riječi:

Klasični argument "država - to sam ja"

"Ja nisam isti kao neki drugi koji su organizovali hajku na Srbiju, hajku na našu zemlju u prethodnim danima. A da smo krivi - valjda zato što smo rekli da je neko počinio zločine nad našim narodom i da se taj neko mirno i slobodno šeta danas, kao što smo to znali i ćutali smo o tome... I o tome smo ćutali pa smo opet bili krivi". Za sljedeću je njegovu izjavu trebala jednaka doza drskosti: "Ne misli valjda neko u Bosni da može da uništi Srbiju ili ne znam šta, ne misli valjda neko, da ima tako lude snove i da take stvari zamišlja".

Nije u Srebrenici, naime, napadnuta Srbija, nacija ili nekakav legitimni predstavnik Republike Srbije. Napadnut je Aleksandar Vučić. Ako je problem u Srbiji kao takvoj i onima koji sanjaju da je unište, kako to da Borisu Tadiću nije falila dlaka s glave kada je odlazio iz Srebrenice? Kukavički skriven iza nacionalističkog stada i poze mirotvorca okrenutog prema budućnosti, Vučić je otišao i korak dalje:

"Oni su uz pokliče Allahu Ekber hteli da ubijaju neke ljude danas".

Bulevar srebreničkog krvnika

Koliko god da su današnji bošnjački nacionalizam i vjerska zadrtost manjine unutar islamske zajednice štetni, prvenstveno za Bošnjake, ova Vučićeva izjava je krajnje uvredljivija. Ne samo zato što je usmjerena isključivo protiv Bošnjaka, već i zbog Vučićevih povika iz devedesetih, kada je bio čovjek ratnog zločinca Vojislava Šešelja i ministar informiranja Slobodana Miloševića; onih koji ne samo da su htjeli već i jesu ubijali ljude. Ne moramo čak ići ni tako daleko u prošlost: samo godinu dana prije Vučićeva (upitna) preobraćenja, ovaj je "naprednjak" po Beogradu lijepio plakate s natpisom "Bulevar Ratka Mladića" i izjavljivao da bi tom tada slobodnom srebreničkom krvniku (autoru izjave "Samo u živo meso, ništa nemoj, samo u živo meso") trebalo pružiti utočište.

Vučić je "siguran da će pametni ljudi izvući pametan zaključak" o ovom napadu, ali nikako da dokuči da je meta kamenja i boca bila itekako u jednini i da zato njegov odlazak u Srebrenicu, na ovaj tužni jubilej što ga prati svjetska javnost, zaudara na predumišljaj. To nadalje, nekadašnji ministar informiranja pod čijom je stražom likvidiran novinar Slavko Ćuruvija, potkrepljuje i degutantnom prodikom reporteru N1 televizije, koji je svojim pitanjem zatražio minimum premijerove pristojnosti, dakle, priznanje da je suodgovoran jer je prekršio sigurnosne protokole.  

"Jesam, prekršio sam, gospodine Radišiću! A da nisam prekršio onda biste mi rekli da sam kukavica i da nisam hteo da odam počast žrtvama. Šta god da sam uradio, uvek bi bilo isto. Postoje ljudi u našoj zemlji - šta god da uradim, uvek će da me napadnu. I da sam izgubio glavu, ja bih bio kriv, gospodine Radišiću, znam. Šta god da se desi, uvek sam kriv", paćenički mu je uzvratio.

Za kraj možda nije na odmet spomenuti da Vučić nije napadnut samo zbog onoga što je bio, napadnut je zbog onoga što jest. Nacionalist, sa čije ruke "ispružene Bošnjacima", i dvadeset godina kasnije kaplje njihova krv, umiveni radikal koji se liže s Miloradom Dodikom, predsjednikom paradržavne tvorevine izniknule iz genocida; nekadašnji ratni huškač, danas razvodnjene, ali ne i ugasle nacionalističke retorike, koji u Beogradu zabranjuje građanske skupove sućuti za žrtve Srebrenice. Sve u svemu, kamuflirani četnik koji Srbiju 2015. godine uništava drugim, suvremenim sredstvima. 

Lupiga.Com

Naslovna fotografija: Screenshot