Kada nekome čestitate rođendan obično se spomene ona dobra stara uzrečica koju baštinimo iz naše narodne stečevine "živio/la ti meni sto godina, a ja ti na sprovodu bio/la". Uoči svoga stotog rođendana naš medijski najeksponiraniji pjesnik Dragutin Tadijanović objavljuje knjigu "Rabske pjesme" s istim životnim žarom kao da objavljuje svoju prvu zbirku

"Rabske pjesme", kako im samo ime govori nastajale su na otoku Rabu, i to od 1954. pa do 1987. godine kada je Dragutin Tadijanović tamo ljetovao sa suprugom, sada već pokojnom Jelom. U izdanju riječke kuće Adamić pjesme su posložene kronološkim redom kako su i nastajale te je svaka od njih potkrijepljena bilješkom gdje je i kada točno nastala. Sam Tadija je osobno nadgledao priređivanje knjige pregledavajući svaku riječ, svako slovo, a knjigu je predstavio književnik Slobodan Novak (Pristajanje).

Čini se da smo svjedoci jedinstvenog slučaja kakav se do sada nije dogodio i sumnjam da će se ikada dogoditi da netko u svojoj stotoj godini objavljuje knjigu čijem je predstavljanju i sam nazočan. Vjerujem kako se svi mi na sam spomen imena dotičnog pjesnika retrospektivno vratimo u školske klupe i sa sjetom se prisjetimo nekih od njegovih stihova, pjesama, ili se barem to trudimo napraviti.

Tadijanović je rođen 4. studenog 1905. godine u selu Rastušju (nedaleko Slavonskog Broda) i u njegovim se pjesmama, onim metaforama uvijek krije Rastušje, djetinjstvo, i obitelj. Prilikom posjeta pape Ivana Pavla II. ovaj starac je poljubio ruku Svetog oca pritom darujući mu primjerak pjesme "Dugo u noć, u zimsku bijelu noć" njegovu uz "Prsten" najpoznatiju pjesmu.

"Dugo u noć, u zimsku gluhu noć
Moja mati bijelo platno tka.

Njen pognut lik i prosjede njene kose
Odavno je već zališe suzama" …

I što još reći o Tadiji kojemu svi možemo dignuti kapu i koji unatoč godinama još uvijek polako, ali sigurnim hodom, kroči kroz život. On još uvijek ima snage za pisanje i prevođenje pjesama, a njegov autogram sadrži sva slova njegova imena i prezimena, čak njih 19 …