Dok smo mi spavale, naši prijatelji gušili su se u dimu suzavca. Probudila sam se uz poruku da je najbolji prijatelj moje djevojke jučer bio u klubu SuperSuper jedan dio večeri, a drugi dio na hitnoj s dvojicom prijatelja. Jedan od njih je na hitnoj bio jer su mu šake bile razderane i krvave. Rukama je probio prozorsko staklo da dođe do zraka, da mu pluća i lice prestanu gorjeti. Drugi je u strahu, mraku i panici koja je zavladala bio pregažen. Treći, naš prijatelj, igrom slučaja bio je na stepenicama, brzo je pronašao izlaz.

Klub u kojem su bili sinoć je napadnut.

Za mene neobično rano, u 23 sata i 30 minuta, sinoć sam već bila u krevetu. Minutu prije nego je zaspala, pitala me kako to da danas nisam išla van, a odgovor koji je dobila bio je poprilično banalan. Nije mi se išlo, provodilo mi se vrijeme doma, gledalo mi se film i pričalo o tome kakav nam je bio dan. Presvetost i ustavnu definiranost braka kao zajednice između muškarca i žene odlučile smo tu večer destabilizirati iz vlastitog doma. U sobi, koju je ispunjavao miris netom oprane odjeće, za konkretnije akcije poput izlaska vani, nismo imale snage, naime, preko tjedna radimo.

Nakon prve obavijesti o jučerašnjem napadu, stiže mi poruka jedne od najbližih prijateljica. ‘I ja sam bila tamo’, napisala je. Na sekundu, srce mi je stalo, ali piše, mislim se, dobro je. Nastavila je objašnjavati kako je ‘puklo točno pored nje’, zavladala je panika, ona se osjećala kao da joj lice gori, pokušavala je među gomilom ljudi pronaći izlaz. Oko nje ljudi su povraćali, vrištali i bojali se, da će, kao što to gledaju na vijestima, sada netko početi po njima pucati. Ljudi su se – i ona se – doslovce bojali za život.

Ljudi su se – i ona se – doslovce bojali za život (FOTO: Hina)

Na suzavcu koji je jučer bačen otiske prstiju nema samo napadač. Na njemu se nalaze tragovi svih onih koji za tipkovnicama pišu i na svojim portalima objavljuju, svih onih koji svojim homofobnim agitiranjem, uporno i besramno, godinama s pozornica i iz saborskih kluba, proklamiraju i nameću ideju da naši životi, životi lezbi i pedera, nisu jednako vrijedni. Naši su im životi jednako bezvrijedni kao što su im bezvrijedni životi bilo koje druge manjinske skupine u ovom društvu. Svoju poruku mržnje, svoj osjećaj nadmoći, ostvaraju nekad preko jednih, a nekad preko drugih leđa, ali batina je uvijek ista. Ruka koja mlati, usta koja sipaju mržnju, dim koji guši, uvijek dolazi iz istog izvora.

Evolucija otvorenog progona zakamuflirana u poruke za obitelj, za život, za Hrvatsku, nije napredak ni u čemu osim u perfidnosti umova onih koji su ih osmislili.

Prihvaćanje mržnje prema slobodi, dostojanstvu i vrijednosti života drugog ljudskog bića, samo zato što je ljepše zapakirana, ispunjava nam pluća i prostor u kojem postojimo, snažnije i totalnije nego što ikada može učiniti ijedan suzavac, ijedno oružje kojim nas se može napasti.

Jedan od tih koji, kao na tvorničkoj traci, fino i uz osmijeh pakira mržnju postao je prošlog tjedna posebni savjetnik za ljudska prava u Vladi Andreja Plenkovića. To je poruka Vlade ne samo onima čije su se oči sinoć punile suzama zbog dima suzavca, nego i onome koji je je suzavac bacio. To je mjesto u kojem živimo.

Od prvog suzavca koji je bačen na prvom Prajdu 2002. godine do dana današnjeg, lezbama i pederima u ovoj državi ne treba suzavac da nam se u njoj oči pune suzama. Griješe svi oni koji misle da u njima ne prevladava više ponosa i bijesa, više motivirajućeg nego paralizirajućeg straha. Svaki suzavac i udarac čini nas jačima, svaki potpis i odredba protiv naših života tjeraju nas da se za sebe borimo više, glasnije i vidljivije. To je značenje ponosa u Povorci ponosa - ponosni smo što se borimo, što ne odustajemo, što smo svjesni gdje živimo i što ne pristajemo svoja tijela, živote i snove skučiti toliko da stanu u ograničene kalupe njihovih homofobnih očekivanja. Svaka od nas, od trenutka kada spozna svoju moć, ponosna je što samo svojim postojanjem urušava sustav sagrađen na mržnji i neprihvaćanju.

Koliko god se oni trudili - mi nikada nećemo nestati i nikad se nećemo pokoriti, a kad nas pokušaju nagurati u četiri zida golim rukama razbit ćemo prozore, naći izlaze, baš kao što su to jučer činili naši prijatelji, da bismo disali i živjeli. Slobodno.

Mi smo hodajući dokazi, mi smo živući primjeri promjene koju želimo vidjeti. Zato nas se bojite i zato se mi ne bojimo vas.

Lupiga.Com via Novosti

Naslovna fotografija: Hina