Prošlo je točno 20 dana otkako smo objavili posljednju kolumnu genijalnog Borisa Dežulovića, napisanu za banjalučke Nezavisne novine, a svi su izgledi da će to biti i posljednja takva. Naime, nakon što je Dežulović klizećim startom uletio na Republiku Srpsku, Željko Kopanja, vlasnik Nezavisnih i inače vrlo dobar drug Milorada Dodika, raskinuo je suradnju s nezamijenjivim kolumnistom. To što čitatelji Nezavisnih više neće moći uživati u Dežulovićevim uratcima umotali su u priču oko rezanja troškova, a čime se Dežulović zamjerio i što stoji iza svega otkrijte pod

Ovo nipošto nije prvi put da se britki Dežulović susreo s cenzurom. Ne treba čak ni otići daleko u povijest, jer prije samo tri mjeseca kada je za Slobodnu Dalmaciju napisao kolumnu na temu odbjeglog privatizacijskog tajkuna, Miroslava Kutle, doznao je da se radi o temi koja u Europapress holdingu jednostavno nije poželjna. Bolne teme ovog autora zasigurno nisu bile drage niti Željku Kopanji. Iako je Kopanja u široj javnosti stvorio imidž borca za slobodu medija, ponajprije zahvaljujući pisanju o nekim zločinima vojske Republike Srpske i pokušaju atentata koji je 1999. godine preživio, ali u kojem je izgubio obje noge.

Kopanji je, čini se, Dežulović ponajviše služio za pokazivanje i gajenje lažnog imidža o uistinu nezavisnim Nezavisnim novinama. Jer novine u kojima Dežulović ima otvorene ruke ne mogu biti drugačije. Međutim, svakome tko je više od nekoliko puta u ruke uzeo Nezavisne, pogotovo zadnjih godinu, dvije, jasno je koga podržava ta tiskovina. Dakako, radi se o Kopanjinom dobrom drugu Miloradu Dodiku. Glavni badža Republike Srpske ne samo da voli Republiku Srpsku, on Republiku Srpsku živi i stoga, ukoliko se, nakon udara na megalomansku verziju pravosljavlja (Hristovo Užice) oštro nasrne i na majčicu Srpsku, jasno je kako će sve završiti ...

Spornu kolumnu, koja je očito označila kraj suradnje i koju Nezavisne nisu objavile, prvi su objavili naši dragi prijatelji s izvrsnog portala www.e-novine.com. A evo što je to toliko zaboljelo ...

"Obitelj je osnovna ćelija društva, učili smo podjednako i na satovima marksizma i na satovima vjeronauka, sami je to zaglavni kamen, temelj na kojemu počiva svaka ljudska zajednica. I Hitlerov Reich i Titov socijalizam, i kršćanski poredak podjednako kao i šerijatski, i prvobitne zajednice i današnje globalno selo, i feudalizam kao i liberalna demokracija, i izolirana plemena amazonskih šuma i bogate države sjeverne Europe, svako je društvo u povijesti temeljeno na jednostavnoj pretpostavci ljudske reprodukcije, i svako je sagrađeno oko one pećine, zemunice, šatora, kolibe ili luksuznog penthousea na Petoj aveniji, u kojoj se ta pretpostavka, hm, ostvaruje.

Hiljadama, desetinama hiljada godina tako su stajale stvari, i nitko to nikad nije niti pokušao promijeniti. Vidjela je povijest čovječanstva za to vrijeme velike ljude i velike diktatore i velike revolucionare, luđake i vizionare koji su mijenjali svijet, ali nijednome nikada na pamet nije palo osporiti njegovu osnovnu ćeliju. Cijela je historija ljudskog roda ispisana na njenim drevnim zidovima, i cijela je u tu tijesnu ćeliju stala, preživjevši takva sve do 9. januara 2011. godine.

Onda se na Radio-televiziji Republike Srpske pojavio Milorad Dodik.

“Ono što je konstanta je permanentna ljubav ljudi prema Republici Srpskoj, bez nje nema ni porodičnog života. Bez Srpske ostaju prazni prostori, Bosna i Hercegovina nikom ništa ne garantuje“, rekao je predsjednik Dodik u prigodnom intervjuu Vanji Furtuli, povodom Dana Republike Srpske.

Za one kojima se učinilo da je Dodik rekao kako bez Srpske nema porodičnog života, valja ponoviti:

“Ono što je konstanta je permanentna ljubav ljudi prema Republici Srpskoj, bez nje nema ni porodičnog života.”

Džabe su krečili svi antropolozi svijeta, žali Bože papira što su ga ispisali i Morgan i Malinowski i Friedrich Engels: po novome, od 9. januara 2011. nije više obitelj osnovna ćelija društva, već je, eto, društvo osnovna ćelija obitelji. Ili je barem tako u Dodikovoj Republici Srpskoj, prvoj ljudskoj zajednici u cjelokupnoj historiji čovječanstva koja je u osnovnu ćeliju društva strpala ljubav prema državi. Bez nje, države, Republike, nema ni porodičnog života.

- Hoćeš li joj biti vjeran, i u dobru i u zlu? - pitat će pop sutra na nekakvom vjenčanju.

- Jašta ću – odgovorit će mladoženja kiselim smješkom razbijajući nervozu.

- Hoćeš li odgovarati lijepo, sa “hoću” ili “neću”, ili da ja ovo prekidam?

- Hoću.

- I?

- Šta i?

- Hoćeš li joj biti vjeran i u...

- Kažem, hoću.

- Hoćeš li je voljeti dok vas smrt ne rastavi?

- Jašta ću – ponovo će se usiljeno nasmijati mladoženja, pa požuriti: - Zajebavam se, pope. Hoću.

- Hoće li tvoja ljubav biti permanentna, dok vas smrt ne rastavi?

- Hoće.

- Hoće li tvoja permanentna ljubav biti konstanta?

- Hoće.

- Dobro, idemo sad na nevjestu – rutinski će nastaviti pop. - Hoćeš li i nju voljeti kao Republiku Srpsku?

Tako će, eto, ubuduće izgledati obredi vjenčanja u Srpskoj. Jer ono što je konstanta jest permanentna ljubav ljudi prema Republici Srpskoj, bez nje nema ni porodičnog života.

- Tata, mogu li staviti piercing na obrvu? - pitat će sin oca Milorada.

- Ne znam ja - odgovorit će Mile. - Jesi li pitao Republiku Srpsku?

- A jel’ se mene ovde išta pita? - gnjevno će iz kuhinje dobaciti supruga Snježana.

- Šuti tamo! - izgubit će živce glava obitelji. - Ti si mi samo žena, a ono što je konstanta je permanentna ljubav prema Republici Srpskoj, bez nje nema ni porodičnog života.

Nije mi poznato je li predsjednik razmišljao o tome, ali revolucionarno uključivanje Republike Srpske u obiteljski život poprilično će iskomplicirati stvari. Svaka sitnica za koju se do sad pitalo mamu, ići će na referendum. A ni referendumi više neće biti isti, otkako je to postala, je li, obiteljska stvar.

- Jeste li za to da se Republika Srpska izdvoji iz Bosne i Hercegovine kao samostalna i nezavisna država?

- Ne znam... jeste li pitali tatu?

Kako je pak ljudska vrsta opstala do konstituiranja Republike Srpske, kako je porodični život uopće bio moguć bez Srpske, suvremena znanost još uvijek ne zna. Pretpostavlja se da su se ljudske jedinke udruživale u razmjerno krhke mikrozajednice sastavljene od mužjaka, ženke i mladunčadi, neobično dakle nalik suvremenoj porodici, samo bez Republike Srpske kao konstante.

Zato su takve primitivne zajednice bile nestabilne, miješale su se tu i vjere i nacije, pa su se protoobitelji nerijetko razilazile, razdvajale i raspadale. Kriza institucije obitelji dosegla je svoj vrhunac devedesetih godina prošlog stoljeća: zabilježeno je tako da se u svega nekoliko dana jula 1995. godine samo u maloj Srebrenici više hiljada porodica raspalo zbog toga što nije bilo “permanentne ljubavi ljudi prema Republici Srpskoj”.

Otkako je, međutim, ukazom predsjednika Milorada Dodika permanentna ljubav ljudi prema Srpskoj uvedena kao konstanta, u osnovnim ćelijama društva sve probeharalo, porodični život kao u reklamama za osiguravajuća društva, stambene kredite i smrznutu hranu. Kućice u cvijeću, oko kućica se igraju djeca i maleni psići, cika i vriska pred kućicom, cika i vriska bogami i u kućici, na kućici vrata, a na vratima supruga i majka.

- Milorade! - vrisnut će žena ugledavši kauč, na kauču Republiku Srpsku, na Republici Srpskoj svoga muža, a na svome mužu samo vunene čarape.

- Ženo – zamucat će on, nespretno se ogrćući dekicom - mogu da objasnim.

- Mile mi baš objašnjava institut referenduma – javit će se i ona s kauča. - I koncept dvotrećinske većine.

- Reci mi samo jednu stvar – ignorirat će je supruga i majka, pa pogledati muža ravno u oči. - Voliš li je?

- Vidi – sabrat će se Mile. - Ono što je konstanta je permanentna ljubav prema Republici Srpskoj. Bez nje ti, ženo, nema ni porodičnog života."

Boris Dežulović

Kako je izgledao urnebesni Dodikov intervju, pogledajte na ovom linku.

Lupiga.Com/E-novine