Nekima duhoviti, a nekima tek obični redikul, bloger koji sebe naziva Sisajed redovitim je posjetiteljima Lupige već dobro znan, jer smo u nekoliko navrata prenosili njegove, nekome sarkastične, a nekom tek isprazne, uratke. Sarkazma, ili onim drugima, ispraznosti, ne manjka ni u njegovom osvrtu na zagrebački koncert "Bijelog Dugmeta" kojeg ćete pronaći na

Migracija tuljana by Sisajed

Jebote, koja se masa seljačina okupila jučer na jednom mjestu. Toliko tuljana nije bilo ni za vrijeme najezde sitne ribe oko Faulklandskog otočja 1966. godine kad je stari tuljan, otac svih tuljana, a nekima i strina, izjavio: «jebote, koliko ribica, zamalo više no što će seljačina biti u Maksimiru na koncertu Bijelog dugmeta».
Razumijem euforiju fosila kojima je mladost bila seljački pankeraj pa su umjesto novovalnih grupa slušali ovaj truba-frula-glas od turpije rock, ali problem je u ovim mladim seronjama kojima ipak u pozadini stoje neke druge melodije, koje proizvodi harmonika i vrlo «duboka» poetika.
Bilo je i razočaranih. Nekima nije bilo jasno zašto koncert traje već dva sata, a pevaljke još nema. Neki su kod kuće držali palčeve u zamrzivaču kako se ne bi rastopili kada započne neko šumadijsko kolo i kad ih zaglave ispod pazuha, međutim nisu dobili priliku i u čudu su stajali gledajući u lišće topola ne bi li im ono objasnilo ta zašto nema narodnjaka, zašto o zašto, tako mi nogometa i turbo-folka.
Bilo je i onih koji su nakon koncerta izlemali svoje žene, jer ih je onako pijane i nabrušene nostalgijom spopala depra zbog krajnosti života i gorke istine da je mladost negdje u pički materini ostala iza njih, a brak je jedan od razloga te nepovratnosti.
I tako dok je usred Maksimira bar na dva sata bilo jasno kolika se primitivna masa može za velike pare okupiti i smrdjeti, u jednom su dvorištu petorica veselih momaka roštiljali, pijuckali pivo i slušali Satana Panonskog.

http://sisa.blog.hr