Sjećanja kažu kako je 80-ih metal bio proizvod strogo namijenjen uskom krugu slušatelja. A onda se pojavila Metallica, pomela konkurenciju, scenu i postavila nove standarde. Sjećanja kažu kako je onda odjebala trash/speed metal i okrenula se novim horizontima. A onda je odjebala metal i postala jednim od najvećih bendova. E, pa oni dolaze u Zagreb. Kada? Ha!

Jednostavno rečeno, Metallica je najbolji i najutjecajniji heavy metal/hard rock bend 80-ih. Od pojavljivanja na sceni prekinuli su predugu tradiciju metal bendova koji su se igrali uloga rock i glam zvijezda. Momci su se ponašali i svirali kao da su upravo došli s ulice. Kao što i jesu. 

1983. se pojalvjuje debitantski Kill em All koji je označio i pokazao nove standarde u upotrebi brzine i glasnoće u trash metalu, ali i nove standarde u kvaliteti te glazbe. Naravno, označio je i rađanje novih zvijezda.

Svakim sljedećim albumom (do jedne granične točke) bend je napredovao, nastavljajući širiti i postavljati nove spomenute granice i standarde. Kvartet zaslužan za (srećom kratkotrajni) preporod žanra činili su James Hetfield na gitari i lead vokalu, Kirk Hammett na gitari, Lars Ulrich na bubnjevima i Cliff Burton na basu.

Sljedeći album Muster of Puppets bio je još bolji. Toliko dobar da ga mogu slušati i nematalci. Pretpostavljam. A onda je uslijedila tragedija. Prilikom povratka s jednog koncerta u prometnoj nesreći poginuo je Cliff Burton, uistinu odličan basist. Ma jedan od najboljih. Zamijenio ga je, prilično dobro, Jason Newsted, koji osim što je dobro svirao, još je i zgodan.

Dvije godine kasnije, Metallica je izdavanjem And Justice For All dokazala kako se itekako uspješno oporavila od tragedije. Iako su već tada tvrdokorni fanovi, oni što izgledaju kao trolovi s predugim rijetkim kosama, grintali kako su se prodali, normalnim slušateljima je u pamćenju ostala impresivna One i jedan stvarno dobar album. Mislim. Ako je Justice bio skretanje s metal puta, sljedeći album Metallica iz 1991. bio je izdaja. Napravljan s producentom Bobom Rockom označio je defintivni oproštaj od metal prošlosti i zauzimanje mjesta jednog od najvećih bendova tog vremena s brojevima jedan na top ljestvicama i američkom prodajom od 7 milijuna. Album je pratila epska dvogodišnja turneja.

Alt rock nastrojen Load iz 1996. je pokazao kako su se momci kreativno potrošili, a popratna promjena imidža i šišanja dugih kosa da su barem društveno sazreli. Tek je njegov nastavak iz 1997. godine Re-Load bio razočaranje. I metal fanaticima i normalnoj raji.

Zatim ide Garage Inc., rariteti b strane iz prošlosti plus novosnimljeni coveri. Onda 1999. dolazi meni prilično nejasan S&M snimljen sa simfonijskim orkestrom. Nakon njega o bendu se više pričalo zbog tužbi protiv Napstera nego zbog glazbe, nakon toga se više pričalo o odlasku Jasona Newsteda 2001. godine nego zbog glazbe, pa se više pričalo o Heftfieldovom liječenju zbog alkoholizma, nego o glazbi, da bi napokon izdali posljednji album St. Anger, koji nisam čuo osim naslovne stvari. Ali, unatoč svemu, Metallica je odličan bend s izvrsnim live nastupima u što ćemo se i uvjeriti 27. lipnja u Zagrebu. Valjda.