Andersenova bajka počinje ovako: "Bio jednom neki zao duh, hud do zla boga, pravi đavo. Jednog dana bijaše osobito dobre volje, jer je načinio neobično ogledalo: sve dobro i lijepo, što se u njem ogledalo, rasplinjavalo se i gubilo, a sve, što ne valja i što je ružno, isticalo se i još ružnije bivalo..." E sad, pripovijeda dalje Andersen, to zloguko ogledalo se razbilo i njegove krhotine još uvijek lebde, tu negdje oko nas, a ako nas pogode, zariju nam se u oko ili srce i zlo tada uskoro prevlada dobro u nama pa i sami postajemo poput njegova hudog tvorca - zli, sebični, gramzljivi, surovi, bezdušni, stvorenja bez osjećaja, srca i duše.

Ovogodišnje, 47. izdanje PIF-a, Međunarodnog festivala kazališta lutaka koje je održano u Zagrebu od 15. do 20. rujna, okupilo je lutkare, lutke, animatore, glumce i kazališne trupe iz Španjolske, Velike Britanije, Izraela, Poljske, Bugarske, Slovenije, Ruske Federacije, Sjedinjenih Američkih Država i, naravno, Hrvatske, a uvijek rado viđeni gosti stigli su iz Osijeka - studenti kazališnog odsjeka tamošnje Umjetničke akademije.

Smisao i temeljnu ideju PIF-a obrazložila je urednica umjetničkog programa, Livija Kroflin: "PIF voli lutku, njeguje je i poštuje. Inzistira na lutkovnosti predstave i nadasve cijeni animaciju. Animacija je ono što lutkarsku predstavu čini lutkarskom. A bez anime animacija je nemoguća. Valja dušu imati i znati je udahnuti. Jer lutka je lutka je lutka... U kombinaciji sa svojim čovjekom - nenadmašna." Neumorni Zijah A. Sokolović rekao bi:" Glumac je glumac je glumac. U kombinaciji s likom što ga tumači - nenadmašan."

A tu nenadmašnost, tu superiornost umijeća animacije, tu začudnost u postupku oživljavanja neke naizgled "mrtve" tvari, "okamenjenog" oblika u kome, skriven, zapravo "kipti" život i samo čeka svog tvorca, stvaratelja, lutkara i animatora da mu "udahne" život, da ga pokrene i probudi iz tog prividnog mrtvila mogli smo zapaziti već na samom početku festivala. Za Stephena Mottrama, britanskog lutkara kojeg smo već imali prilike vidjeti u Zagrebu, kako to uočava i Livija Kroflin: "lutke su sofisticirane marionete pokretane spletom konaca, nastale na temelju njegovog pomnog proučavanja ljudskih pokreta i ljudske naravi, a nisu kopija čovjeka, nego elegantna, graciozna, fino izrađena i savršeno animirana samosvojna bića, koja se odlikuju smislom za neočekivane obrate i neodoljivim humorom, ponekad i crnim..."

"U trennu" - pokazna vježba svega onoga što marioneta, vođena vještim lutkarom može predočiti na pozornici (FOTO: pif.hr)

Njegov autorski projekt "U trenu" izuzetno je precizna, upravo pokazna vježba svega onoga što marioneta, vođena iskusnim i vještim lutkarom može predočiti na pozornici. Lepeza je to minijaturnih etida koju otvara pet atletičara ogoljenih tijela: jedan diže utege, drugi vježba na trapezu, treći vozi bicikl, četvrti je u parteru, sve se vidi kristalno jasno, ništa tu nije skriveno pod krinkom, njihovi pokreti i vježbe ono je što ih određuje, a opet sve djeluje nekako nestvarno i nevjerojatno. Mottram će potom animirati neku sramežljivu i zagonetnu pticu, iz nje će se izleći dva mala ptića i oni će uz pomoć lutkara, ta on je sada njihova majka, krenuti u život. Nakon toga će podijem prozujati neki divovski komarac, golem i zastrašujuć, na scenu će se zatim popeti začudni mađioničar i očaravati nas cirkuskim trikovima iz šešira da bi se najzad pod svjetlima reflektora pojavilo neko neobično biće što ga čini samo glava, ruke, ustvari rukavice i noge, odnosno cipele, i ta maštovita kreatura - lutka počinje se u bezbrojnim varijacijama kretati i obrtati pred nama. Ona pleše neki svoj, autohtoni ples života koji je potvrđuje i legitimira kao samosvojno živo biće. Vrhunsko majstorstvo koje zorno predočuje kako se to može nečemu neživom udahnuti duša i oživjeti ga - barem na trenutak, uz pomoć kazališne iluzije.  

Lutkino prirodno stanište je svijet bajke, majstor u njihovom pripovijedanju je slavni Danac Hans Christian Andersen (1805. – 1875.) i to se moglo vidjeti i na 47. PIF-u. Njegova "Snježna kraljica", do danas oživljena nebrojeno puta u kazalištu i na filmu, na zagrebački festival lutkarske umjetnosti stigla je čak u dva izdanja - poljskom i hrvatskom. Andersenova bajka počinje ovako: "Bio jednom neki zao duh, hud do zla boga, pravi đavo. Jednog dana bijaše osobito dobre volje, jer je načinio neobično ogledalo: sve dobro i lijepo, što se u njem ogledalo, rasplinjavalo se i gubilo, a sve, što ne  valja i što je ružno, isticalo se i još ružnije bivalo..."

"Snježna kraljica" - nebrojeno puta oživljena (FOTO: pif.hr)

E sad, pripovijeda dalje Andersen, to zloguko ogledalo se razbilo i njegove krhotine još uvijek lebde, tu negdje oko nas, a ako nas pogode, zariju nam se u oko ili srce i zlo tada uskoro prevlada dobro u nama pa i sami postajemo poput njegova hudog tvorca - zli, sebični, gramzljivi, surovi, bezdušni, stvorenja bez osjećaja, srca i duše. O tom preobražaju ljudskog bića, o tome kako je lako prekoračiti tu nepostojanu i gotovo nevidljivu granicu između dobra i zla govori veliki bajkopisac, a Teatr Maska iz poljskog grada Reszowa postavio je ovaj komad u prilagodbi i režiji Olega Žiugžde.

Medjunarodni stručni žiri 47. PIF-a (Ivica Ozabalova - Slovačka, Jelena Sitar - Slovenija i Sanja Nikčević – Hrvatska) dodijelio je ovoj predstavi nagradu Tibor Sekelj za najhumaniju poruku na festivalu. Mali Kay i Gerda, s kojima smo zajedno, ne tako davno, u djetinjstvu koje prečesto olako zaboravljamo, strepili i bdjeli nad njihovim sudbinama, pohodili su PIF u još jednom uprizorenju - "Snježna kraljica" postavljena je i u Gradskom kazalištu lutaka u Rijeci, autorica dramatizacije je Vedrana Balen Spinčić, lutke, maske i scenografiju kreirala je Luči Vidanović a predstavu je režirao Serđo Dlačić. Osnovna potka riječke "Snježne kraljice" glasi: dječja su srca moćna, puno moćnija od srca odraslih, što nedvojbeno također spada u Andersenovu literarnu zaostavštinu, u nasljeđe njegovog neizmjernog i raskošnog pripovjedačkog talenta, što se moglo osjetiti i u trećoj predstavi ovogodišnjeg PIF-a rađenoj po njegovom bajkovitom predlošku. "Djevojčicu sa šibicama" odigrala je Lutkarska scena "Ivana Brlić Mažuranić" iz Zagreba u adaptaciji i režiji Ivane Peroš.    

Ljubavne zgode i nezgode također su okružje u kojem se lutka osjeća prirodno i udomaćeno, ona često prolazi svjetovima velikih ljubavi, sretnih ili nesretnih završetaka. Poljsko kazalište Teatr W Klodzku, u adaptaciji i režiji Michala Tramera zaputilo se stoga u sam osvit francuskog srednjovjekovlja, i na pozornicu, s lutkama što izgledom i pokretom odišu japanskom petikom, postavilo kultni ljubavni roman temeljen na keltskoj priči o mladom Tristanu i prelijepoj Izoldi. Tragičnu je to povijest o nesretnim ljubavnicima, o izdaji, ali i o strastima pred kojima smo i danas nemoćni.

"Saga" - predstava koja dokazuje da lutkarska umjetnost i danas može biti "iznimno politički angažirana i poticati svoju publiku na kritičko mišljenje" (FOTO: pif.hr)

Među pak predstavama namijenjenim najmlađoj publici, a takve su ove godine bile najbrojnije, nagradu za režiju dobiva Matija Solce za igrokaz "Mali daždevnjak prelazi cestu" građen na poeziji Srečka Kosovela u izvedbi Lutkovnog gledališča iz Ljubljane. No, da lutka može savršeno funkcionirati i u svijetu današnjice, da može besprijekorno prekoračiti iz svijeta bajke u živo meso stvarnosti, da nas itekako može osvijestiti i izvanredno upečatljivo i nepatvorenim lutkarskim jezikom predočiti taj okrutni svijet kapitala u kojem živimo i u kojemu ništa drugo osim novca nije i ne može biti važno, u kojem je taj poriv za sticanjem i posjedovanjem osnovni moto i cilj postojanja, pokazala je fascinantna predstava "Saga" u koprodukciji neprofitnog vizualnog kazališta Wakka Wakka iz New Yorka i norveškog Međunarodnog centra produkcije za lutkarska i vizualna kazališta Nordland Visual Theatre.

Predstava se, znači, zove "Saga", a njeni autori u punom smislu riječi, jer oni potpisuju dizajn kostima, maski i lutaka, kao i njihovu izradu, potom scenografiju i, naravno, režiju, su Kirjan Waage i Gwendolyn Warnock. Zbivanje nas vodi direktno na Island, u trenutku izbijanja najveće ekonomske krize - država je u bankrotu, spasa više nema. Život glavnog lika, po svemu sličnog nama ili bilo kome u našem susjedstvu, Gunnara Oddmunsona, ruši se i raspada, puca po svim šavovima. Iz nekadašnjeg blagostanja, života potpomognutog silnim kreditima i posudbama, on i njegova obitelj survani su u propast, u ambis zaduženosti i neimaštine: banke mu plijene sve što ima, kuću, automobil, imanje, praktično ga izbacuju na cestu, bez ičega što je nekada, gotovo jučer, posjedovao.

Priča o usponu i padu malog čovjeka (FOTO: pif.hr)

Prisustvujemo fantazmagoričnim prizorima - premijer Islanda objavljuje bankrot, Gunnar pokušava pomoću odvjetnika spasiti što se da, pozornicom u ludom ritmu, poput nekog nadrealnog filma ili pobješnjelih strip-sličica, prolaze epizode iz njegova života, prve ljubavi, prva seksualna iskustva, prva razočarenja i raspadi veze, sve se ruši i raspada, njegov život više nije njegov, ništa više nije isto i nikada neće biti isto. Ta, i na ovim prostorima i širom svijeta tako dobro poznata priča o usponu i padu malog čovjeka u "Sagi" poprima obrise nekog nadstvarnog, mitskog, gotovo onostranog događaja pred kojim smo, kao ljudi, nemoćni. Fantastična maska i animacija, čudovišna bića što prohode scenom, odličan tekst, gotovo dokumentaran, koji samo slijedi ono što se na Islandu, nedavno, stvarno dogodilo, pa čak i erupcija vulkana što ometa zračni promet, sve je to tu, u isti mah, ali u savršenom redoslijedu i pomno odabrano.

Situacije u kojima se, ne svojom krivnjom, pronalaze zavedena lica te tragikomične epopeje, te lutke koje su životnije od nas samih, sve nas to uvodi u svijet koji obitavamo, lako ga prepoznajemo, gotovo fizički ga možemo osjetiti i doživjeti paralelno s doživljajem svijeta Gunnara Oddmunsona.Njegov bol i bijes, očaj i vapaj za osvetom jednak je našem, ali maštovitost i vrhunsko umijeće vladanja lutkom koje ispoljavaju norveški umjetnici trupe Wakka Wakka podiže sve to na razinu istinskog umjetničkog čina. Ta fina isprepletenost onoga što nam se svakodnevno događa ili bi nam se moglo dogoditi s fantastičnim svjetovima i bićima islandskih saga, ti prizori i scene dostojni jednog Gogolja ili Kafke ili von Kleista, ono je što "Sagu" stavlja u sam vrh 47. PIF-a. Stoga nije ni čudo da je ponijela Grand Prix festivala, nagradu "Milan Čečuk", uz obrazloženje Međunarodnog stručnog žirija: "Predstava je to koja dokazuje da lutkarska umjetnost i danas može biti iznimno politički angažirana i poticati svoju publiku na kritičko mišljenje, a sve to uz izvrsne pojedinačne kreacije u glumi, animaciji, oblikovanju svjetla i režiji..."

Lupiga.Com

Naslovna fotografija: pif.hr