Dok ovih dana naš javni i medijski prostor naizmjence ispunjavaju (novo)otkrivene afere i kampanja onih koji će idućih pet godina obavljati predsjedničku funkciju, nezamjetno i u ovim krajevima bez ikakvih komentara, u Limi protječe još jedna UN konferencija o klimatskim promjenama. No tome nije tako zbog toga što je naša javnost upućena i zna da je ova konferencija već unaprijed dobila atribut pripreme za iduću konferenciju 2015. godine u Parizu, u koju se već sada projiciraju najbitnija očekivanja oko većeg i solidarnijeg globalnog angažmana po pitanju zaštite klime. Nije ni zato što je jedan od najglasnijih klimatskih skeptika u Hrvatskoj, akademik Vladimir Paar, uspio uvjeriti javnost da globalno zagrijavanje ne postoji i da ćemo uskoro ući u ledeno doba.

Tako je jer još uvijek ne uspijevamo shvatiti da utjecaj promjena klime duboko i temeljito potkopava, ruši ili blagim rječnikom, transformira, naš sadašnji sustav proizvodnje i potrošnje. A shodno tome, privrede koje to na vrijeme ne shvate, gube ikakvu mogućnost da opstanu, održe se, a kamoli dalje razvijaju i rastu. Oskudica resursa koja iz godine u godinu raste zbog klimatskih promjena, nepovratno mijenja uvjete globalne proizvodnje i potrošnje, a Hrvatska je u tom lancu negdje daleko pri dnu. No, to i ne mora nužno biti loše. U ovoj je situaciji to možda i prilika.

Utoliko sve priče koje kod nas reklamiraju rast, od golf igrališta i istraživanja nafte u Jadranu, ne samo da dokazuju da nas strani investitori i oni koji ih kod nas predstavljaju uistinu žele do kraja operušati te ostaviti na razini periferije ovisne o neodrživim tehnologijama i fosilnim gorivima, dapače, idu korak dalje i pokazuju svu kratkovidnost naših nepripremljenih politika koje zaštitu klime ne prepoznaju kao javni interes. A nedostatkom prikladnih politika, kao i često dosad, radimo protiv samih sebe. Unatoč tome što u ovom trenutku imamo dobre pretpostavke i prirodni potencijal da se odvežemo od takvih kvazi-razvojnih paradigmi i stvorimo pritisak koji će pokrenuti energetsku revoluciju u zemlji, mi stagniramo i tapkamo u mjestu radi submisivnosti spram stranih investicija, vlastite slabosti spram restriktivnih politika i toleriranju javnih poduzeća koja kroz klijentelizam održavaju "business as usual". Tu visoku cijenu plaćaju sadašnje generacije, a plaćat će ga, već je očito i one koje nadolaze. 

No tome unatoč, budimo realni, trenutno smanjenje cijena goriva vratit će smiješak na mnoga lica u našoj posrnuloj privredi i spasiti koju kunu na ispražnjenim računima u praznično doba. Prosječni će hrvatski građanin nastaviti misliti da se klimatske promjene događaju nekom drugom, da su one u suprotnosti s izravnim ekonomskim interesima njegove svakodnevice i da bar do svoje penzije energetska sigurnost ovisi o nafti, ugljenu i plinu. Misliti će tako jer je nekad davno odvojio privredu od prirode. O odvajanju financija od privrede da i ne govorimo. Možda će ga, kao ove godine, u tom svjetonazoru nakratko poljuljati kakva razornija suša ili poplava, ali ako njom nije direktno pogođen na to će brzo odmahnuti rukom. Istina, Hrvatska je daleko na mapi u smislu doprinosa ukupnim stakleničkim plinovima, ali to je ne lišava odgovornosti da stvori uvjete za budućnost novim generacijama. Ako i nije naša industrija (odnosno ono malo što je od nje ostalo) ona koja čini ogromnu štetu eko sustavu onda je to naša nesposobnost da vitalne sektore i politike uskladimo s našim eko sustavima i promjenama koje u njima nastaju. 

Nismo u stanju stati kad je dovoljno (FOTO: Wikimedia)

Klimatske promjene otvaraju vrata u novu privredu, samo ako to na vrijeme shvatimo. Ta nova privreda prepoznaje granice planeta i cirkularnosti resursa i prepoznaje suradnju sa prirodom i suradnju među ljudima kao okosnicu daljnjeg opstanka. Ona prepoznaje da dijeliti ima veću vrijednost nego prisvajati. U prepoznavanju toga leži prilika da se naši životi prilagode novim granicama i novim okvirima, ne nužno onima koje smo očekivali, ali onima unutar kojih je moguće postići prosperitet.

Svoju privredu stoga već od ovog trenutka treba činiti što slobodnijom od ovisnosti od fosilnih goriva i usidriti ga u principu 'dovoljnosti'. Tu dovoljnost, koju često upoznajemo u kriznim situacijama, treba iznova naći i otkriti. Politika dovoljnosti je nešto što nam u zemlji i u regiji nedostaje. Na nivou državnih planova i javnih politika uvijek želimo još, želimo više i želimo dosta – a nismo u stanju stati kad je dovoljno. Dovoljno u ovom trenutku znači manje tržišta, manje brzine, manje vlasništva i manje udaljenosti (u lancu proizvodnje). 

S druge strane raste broj onih kojima dovoljno označava prosperitet, označava nešto što su ili izgubili ili htjeli postići, a sada žive u uvjetima neimaštine, rastuće nezaposlenosti i konstantnog propadanja. A to je danas većina. Za logiku većine dovoljno može postati pokretačka snaga novog pokreta. 

S tim principima u svom sustavu Hrvatska bi mogla lako naći svoje mjesto na mapi svijeta. Ugledajući se na velike zemlje i slijedeći njihov primjer ona samo nastavlja gubiti vrijeme i sanjati tuđe snove umjesto da mobilizira svoje resurse i pokrene promjenu u kojoj će dovoljno biti više nego dosta. Prilagodba naših života, a pogotovo našeg malog privrednog sustava na klimatske promjene više nije dokono pitanje izbora, životnog stila ili neke javne politike već sredstvo preživljavanja. Dovoljno je sasvim dosta.

Lupiga.Com

Naslovna fotografija: pixabay.com