Evo, napokon smo i to dočekali. Specijalne jedinice međunarodnih snaga u Bosni pokušale su uhvatiti Radovana Karadžića. I to dvaput. Istina, neuspješno, ali pokazali su dobru volju. Dobra volja dakle, nakon 7 godina koliko je proteklo od raspisivanja haaških tjeralica za Karadžićem i Mladićem, i dalje postoji.

To je zaista hvale vrijedno pregnuće s obzirom da se u tih 7 godina ne mogu pohvaliti brojnim akcijama hvatanja najviše pozicioniranih bosansko-srpskih haaških optuženika, makar i neuspješnim. Politička volja postoji, to je evidentno, svijest o važnosti privođenja te dvojice krvnika međunarodnom sudu također, ali dosad je negdje zapinjalo. Izgleda da je i ovaj put negdje zapelo, a za to se potrudio izvjesni francuski časnik međunarodnih snaga u Bosni koji je, piše se, dojavio Karadžiću što mu se sprema.

Pored svih satelita i hi-tech tajnih službi Zapad je dopuštao da mu se Karadžić praktički šeta ispred nosa negdje u Istočnoj Bosni i nije pokazivao pretjerano zanimanje za njega. Možemo nagađati da je njegov slučaj ponovo aktualiziran početkom suđenja Miloševiću, ali pravi razlog je vjerojatno gubitak strpljenja Zapada, a možda čak i neki novi entuzijazam u sklopu globalne borbe protiv terorizma ili najnovije mrštenje američkih sponzora Suda u Haagu u vezi njegovog trajanja. Tu ne bi smjeli zanemariti ni energiju i upornost Carle del Ponte koja se svako malo spusti do ovih krajeva ne bi li podsjetila ovdašnje vlasti na nužnost ispunjavanja davno preuzetih obaveza.

Karadžić se skriva u tvorevini priznatoj pod imenom Republika Srpska, dok je đeneral Mladić navodno usred Beograda pod zaštitom Jugoslavenske vojske, te ga odnedavno čak i Đinđić uzima u zaštitu, govoreći da bi njegovo izručenje u Srbiji izazvalo građanski rat, zbog ovećeg broja bosanskosrpskih izbjeglica u toj zemlji koji se još nisu uključili u srpsku varijantu akcije »Zbogom oružje«. Postavlja se pitanje kako to da je uopće izručio Miloševića jer je vjerojatnije da je on ipak bio popularniji od Mladića u zemlji u kojoj je donedavno bio na vlasti.

Znak ponovnog zanimanja za Karadžića bilo je nastojanje da se prekine dotok novca njegovoj obitelji s obzirom da je njegov brat indirektno bio vlasnik polovine Jugopetrola, srpkog pandana Ine. To je bio prvi korak. Nakon toga su za par dana specijalci upadali u nekakve barake u Čelebićima, selu pokraj Foče, i naravno ništa zanimljivo nisu našli osim velike količine raznorodnog oružja koje je davno trebalo biti predano Sfor-u i uništeno.


Karadžić je izgleda umaknuo za dlaku, postoji priča da je to jutro još stigao popiti kavu s nogu, i nastavio dalje prema rodnoj Crnog Gori da bi se ubrzo ugnijezdio negdje u Srbiji, barem prema tvrdnjama jednog od novijih srpskih dnevnih listova znakovitog imena Nacional, naravno bliskog zdravim nacionalnim snagama. Navodno je čuvan od strane stotinjak odanih i jasno, dobro plaćenih i do zuba naoružanih tjelohranitelja. Dakle, postoji šansa da i on padne u zaštitu Jugoslavenske vojske te tako postane jedan od zaloga za Đinđićevo sprečavanje građanskog rata u Srbiji