„Nisam nikog prevario i zaposlio pa unovčio njegov rad i ostavio ga na cjedilu. Plaću nisam isplaćivao samo sebi. Najbolje bi bilo da zatvorim firmu, dam sam sebi otkaz i odem raditi u inozemstvo. Ne vjerujem da ću više išta pokušavati u ovoj državi“, govori nam 28-godišnji Damjan Pasarić, o kako to gordo zvuči – direktor tvrtke Mikros Aetos j.d.o.o.. I on se našao na „listi srama“ koju je ovih dana objavila Porezna uprava i s čijom objavom razjarena masa napokon može pljunuti u lice zločestim kapitalistima čiji radnici skapavaju od gladi dok se oni voze u limuzinama. No, stvari, vidjet ćete, nisu tako jednostavne. Naime, "lista srama" obično je populističko prodavanje magle.

Dok se u Saboru raspravljalo o novom radnom zakonodavstvu Porezna uprava pustilo je, slučajno ili ne baš u tom trenutku, takozvanu listu srama na kojoj su javno objavili podatke o poslodavcima koji radnicima ne isplaćuju plaće. Zločestim kapitalistima čiji radnici skapavaju od gladi dok se oni voze u limuzinama razjarena masa tako napokon može pljunuti u lice i iskaliti bijes, a Vlada ubrati koji populistički poen. No, situacija s listom nije baš jednostavna i ako o nečemu govori, onda je to nesposobnost onih koji su je sastavili. Naime, na spisku je, osim rečenih menadžera, gotovo svaka deseta tvrtka famozni j.d.o.o. (jednostavno društvo s ograničenom odgovornošću).

Radi se o modelu za poticanje malog i srednjeg poduzetništva osnivanjem poduzeća za deset kuna s po jednim zaposlenim koji je u 99,9 posto slučajeva i vlasnik tvrtke. Lista srama tako vrvi imenima nesretnika koji su u ovoj neuređenoj državi pokušali ne sjediti na burzi već svoja znanja i vještine, unatoč općoj depresiji, okušati na hrvatskom tržištu i zaraditi sebi za plaću, poreze, prireze i ostale namete kojima se hrani politička elita.

S jednim takvim koji je na listi srama završio jer sam sebi nije isplatio plaću razgovarali smo o prilikama na hrvatskom tržištu i hrabrosti koja bi ga mogla skupo koštati. Riječ je o 28-godišnjem Damjanu Pasariću, kako to gordo zvuči - direktoru Mikros Aetos j.d.o.o., tvrtke za izradu web stranica.

"Vrijeđa me da moja firma bude bok uz bok s onima koji svojim radnicima ne isplaćuju plaće mjesecima. Ja nisam nikog prevario i zaposlio pa unovčio njegov rad i ostavio ga na cjedilu." (FOTO: Lupiga.Com)

Kakav je osjećaj naći se na "stupu srama" zbog pokretanja vlastite tvrtke u Hrvatskoj?

- U redu je da mi država šalje ovrhe zato što kasnim s doprinosima za samog sebe i za to postoje zakonski mehanizmi. No, nije u redu i vrijeđa me da moja firma bude bok uz bok sa onima koji svojim radnicima ne isplaćuju plaće mjesecima. Ja nisam nikog prevario i zaposlio pa unovčio njegov rad i ostavio ga na cjedilu. Ja isto gladujem i radim u jako teškim uvjetima svaki dan se boreći kako bih došao do toga da mogu uredno plaćati poreze i doprinose. Svima je valjda jasno da u ovoj situaciji to i nije baš lako kada počinješ posao nakon dugotrajne nezaposlenosti, a cijelo tržište je zablokirano u nelikvidnosti i tisuće ljudi kopa po smeću da bi nešto uopće pojeli taj dan. Kao i ja. Uostalom, ne vidim kako će ova lista pomoći da ja platim te doprinose kad tek sad neće nitko poslovati sa mnom i samo će me otjerati u još veću propast. Kap koja je prelila čašu je upravo to. Radim praktički besplatno već godinu i pol dana. Ne želim vam ni pričati kako preživljavam, ali možete zamisliti. Dakle radim svaki dan da bih negdje našao klijenta, da bih napravio neku web stranicu i kako bih zaradio da ustvari platim ovrhe od Porezne i ostale dugove. I da sada krenem zarađivati neke veće novce na projektima prošlo bi dosta vremena prije nego što bih ja osobno dobio i lipu. Podsjećam vas da samo građani imaju pravo na 2/3 zaštite primanja od ovrhe, ali tvrtka to nema. Dakle, sve što firma zaradi ovrha uzima i račun je i dalje blokiran. A izlaza nema. Stečaj košta. Ako sebi dam otkaz onda mi država zaračunava poduzetničku plaću na koju su doprinosi još veći, oko 4.000 kuna. Dakle, osuđen sam na dug samim time što sam pokušao otvoriti tvrtku i nešto napraviti. Jedini zaključak koji se nameće je taj da očito nije problem što jadni radnici ne dobivaju plaće nego je problem što se kasni s uplatama doprinosa.

Kako je tekao Vaš radni put prije nego ste se odlučili na otvaranje vlastite tvrtke?

- Praktički se sam brinem za sebe od sedmog razreda osnovne škole. Puno su mi pomogli prijatelji bez kojih ne bi ni preživio. Od sedmog razreda sam živio bez struje i bez pomoći obitelji. Majka je nezaposlena, otac je umirovljeni branitelj PTSP-ovac koji je tada imao velikih problema s alkoholom i ništa kući nije funkcioniralo. Nakon jedne velike svađe otišao je ostavivši majka i mene bez hrane i struje. Nekako sam završio osnovnu školu i upisao se u „Teslu“ i za majstora graditelja u glazbenoj školi Pavla Markovca. Dakle, dvije srednje škole. Ali zbog neimaštine, bez novaca za knjige, bez struje, od neuhranjenosti, nisam izdržao do kraja prvog razreda srednje škole. Iz Tesle sam se ispisao, a iz glazbene su me izbacili jer nisam plaćao. Tada sam još bio maloljetnik i nikada niti jedna državna institucija nije reagirala makar su mnogi profesori, policija i socijalne službe mnogo puta vidjeli kako živim. I danas imam velike posljedice zbog toga. Zamjeram državi što me nije zaštitila kao dijete. I zaboravite na priče o povlaštenoj djeci branitelja. Ja nisam imao nikakvu povlasticu i država me ostavila da krepam.

(PRE)ŽIVJETI U HRVATSKOJ: Dosta mi je svega, želim otići što dalje odavde!

DNEVNIK HRVATSKOG USELJENIKA NA KARIBE: Dosta mi je Hrvatske, otišao sam potražiti život na Martinik

Nekako sam kasnije našao posao u arheologiji i to je bilo jako dobro. Radio sam u Autocadu i s bazama podataka te brzo napredovao. Obavljao sam ogromne količine posla i napravio neke od prvih foto-realističnih 3D modela u Hrvatskoj, prvenstveno Opatičku 2 i utvrdu Zrin. Oko 2009. godine kada je arheologija počela propadati dobio sam otkaz i onda sam opet životario. Dugo sam planirao započeti vlastiti posao, ali jednostavno nisam imao sredstva. Sada kada gledam, glup sam jer sam mogao raditi kao honorarac, ali nisam to tada shvaćao. Bio sam uvjeren da moram otvoriti firmu kako bih legalno radio. Onda su mi na burzi ponudili te poticaje i došao je taj famozni j.d.o.o.. Nabavio sam novce i otvorio firmu, poticaji za plaće su sjeli i brzo se otopili. Da ljudi ne bi mislili da su to neki veliki novci, realno vam od tih poticaja ostane oko 1000 kuna mjesečno, šest mjeseci, i to je sve što imate za život. Većinu toga jednostavno uplatite nazad u državni proračun. Besmisleno. I zadnjih godinu dana se borim i grizem da nađem i naplatim odrađene poslove, ali to je kao što znate skoro nemoguće u ovoj državi.

Zašto baš j.d.o.o?

- Pa kao dugotrajno nezaposlen to mi je bilo jedino dostupno s obzirom da svakako nisam imao 20.000 kuna za d.o.o. Uostalom, to je bio uvjet za poticaje. Jako sam se veselio tome i mislio sam da će to olakšati poslovanje kao što je u Britaniji ili Njemačkoj lagano otvoriti firmu i početi raditi bez puno problema. Nažalost ispada da je j.d.o.o. kompliciraniji i restriktivniji od d.o.o..

"Najpametnije mi jezatvoriti firmu i propasti" (FOTO: Lupiga.Com)

Kako su se u to uklopili državni poticaji?

- Bio sam naravno prijavljen na burzu i dobio sam tu sugestiju od njih. Mislio sam da će mi pomoći da započnem poslovanje jer sam i prije toga svega već planirao otvoriti svoju firmu.
Mnogi mi sada govore „trebao si zatvoriti firmu prije“, ali lako je biti general nakon bitke. Kao prvo, stečaj košta i j.d.o.o. je skoro pa nemoguće zatvoriti. A da sam si dao otkaz ne bih izbjegao plaćanje doprinosa, jer bi mi bili duplo veći po tarifi poduzetničke plaće.

Kakvo je bilo iskustvo otvoriti tvrtku?

- Bilo je jako stresno jer je trebalo u par dana nabaviti oko 2.000 kuna, a nezaposlen si dvije, tri godine i nemaš ni za jesti. Ono što ostaje kao dojam je da kad sam došao na bilo koji šalter susretao sam se sa živčanim djelatnicima koji nemaju vremena za pomoći čovjeku. Jedino ugodno iskustvo imao sam u lokalnoj poreznoj upravi na Trešnjevci.

Je li problem kod neisplate plaće bio nedostatak posla ili nelikvidnost klijenata ili nešto treće?

- I jedno i drugo. Otprilike ovako nekako je išlo. Da bi dobio klijenta, klijent te mora negdje pronaći. Kako ja radim i internet marketing to mi nije bio problem pa sam preko web stranice, Facebooka i tražilica dobio dosta upita. Jako malo ih je bilo ozbiljnih. No, i ovi ozbiljni su ili propali nakon posla, ili im jednostavno nisi ni mogao isporučiti račun za obavljene usluge, jer bi nestali, ili bi posao jednostavno propao prije finalizacije i to nakon puno obavljenog posla. Morate shvatiti da je u poslu web dizajna veliki problem što je jako teško dobiti ugovor prije posla i teško je reći kada je posao obavljen i izdati račun jer klijent često još mijenja i dodaje. Na kraju se skoro uvijek dogodi da radiš i onda shvatiš da nikada nećeš moći ispostaviti račun niti naplatiti to. Zato sam i ugasio svoju web stranicu i ne promoviram se više na području Hrvatske. Ovdje jednostavno nema posla za nas male koliko nas ima. Zato sam počeo raditi na tome da prodajem svoje usluge strancima, ali i tu sam naišao na toliko prepreka da mi je najpametnije zatvoriti firmu i propasti.

Što odgovarate onima koji kažu "trebali ste misliti prije"?

- Kao prvo to je potpuno antipoduzetnički stav. Ljudima bi se trebalo olakšati da započinju poslove naročito ovakve koje mogu raditi uz jedan laptop. A na stranim tržištu ima puno prilika za to. Druga stvar je to da je sada netko arbitrarno rekao dosta i sad se svima nama reže jednako bez kriterija. Nije važno jesmo li tek počeli ili godinama propadamo, dugujemo li radnicima ili ne. To je apsurdno. Država bi trebala prepoznati da je teško početi posao i da rezultati odmah, posebno u ovoj ekonomiji, neće biti blistavi odmah. Trebalo nam je omogućiti malo prostora za disanje. Da se razumijemo ne mislim novce ili poticaje nego jednostavno da nam ne nabijaju tolike daće u startu. Jer je suludo očekivati da će netko u prvih godinu dana ostvariti veliki uspjeh osim ako se ne bavi prijevarom. A ja se time ne bavim. Ovima koji me prozivaju da sam pokrao državu i spremio pare u džep upućujem poziv da dođu živjeti sa mnom jedan dan pa da vide kako je to raditi cijeli dan za ništa, truditi se da nešto napraviš u ekonomiji koja propada, a nemati za kruh.

Što planirate u budućnosti, raditi u Hrvatskoj, pokušati s novom tvrtkom ili otići odavde?

- Mislim da bi mi bilo najbolje da zatvorim firmu, dam sam sebi otkaz i odem u inozemstvo raditi pa sa tim novcima otplatim ovaj dug. Ne vjerujem da ću više išta pokušavati u ovoj državi.

Lupiga.Com