LIBERALNE GREŠKE: Što nam kratka povijest srpskog tranzicijskog konteksta govori o hrvatskom?
U nedjelju građani Srbije izlaze na parlamentarne, gradske i pokrajinske izbore. Nedavno je pak na izborima u Nizozemskoj pobijedio Geert Wilders, a u Argentini Javier Milei – obojica ljuti desničari. U Italiji je od lani na vlasti Giorgia Meloni, u Mađarskoj odavno Viktor Orbán, jačaju Marine Le Pen u Francuskoj, AfD u Njemačkoj, Švedski demokrati ... Pa onda čitamo o tome kako "ekstremisti osvajaju zemlju za zemljom", jer po Europi "već neko vrijeme na izborima pobjeđuju ekstremni populisti, odnosno krajnja desnica".
Novinar Indexa za komentar pita Božu Kovačevića i Stevu Đuraškovića.
"Europska politika u većoj mjeri ušla je u stanovito birokratiziranje i pretvorila je institucije EU u instrumente krupnog kapitala", kaže Kovačević. Europska je tzv. ljevica, domeće Đurašković, "između blairizma i zelene politike, načelno još uvijek previše fokusirana na identitetska pitanja, prije svega rodnih i vjerskih prava i drugih manjina, a premalo fokusirana na socijalne politike, kao i na ekonomske politike". Članak zaključuju Kovačevićeve riječi o dičnim strankama ljevice i lijevog centra: "Zanemarili su interese radničke klase, interes rada u odnosu prema kapitalu i zajedno s kršćanskim demokratima i liberalima artikulirale su politiku u interesu kapitala, tvrdeći da nema alternative".
Valjalo bi u tom kontekstu sagledati i problemske osi izbora u Srbiji, napose s obzirom na kritički blok "Druge Srbije", kroz koji je još od ranih devedesetih zadan dominantan opozicijski diskurs – onda kao i danas.
Neprikosnoveni heroj Druge Srbije (IZVOR: istinomer.rs)
Možda je banalno izlagati i valjalo bi termin tretirati kao samorazumljiv, poznatog značenja, ali upitno je koliko je u današnjoj Hrvatskoj općepoznato na što se odnosi, pa ću za svaki slučaj ugrubo nabaciti definiciju. Prva Srbija, to bi bili Slobodan Milošević, SANU, Željko Ražnatović Arkan, četnici, cajke i rakija, dok je Druga Srbija onda definirana kao negativ u odnosu na Prvu – to bi bila liberalna "neželjena elita" Latinke Perović, koja se "ne miri sa zločinom", dosljedno, aktivno i glasno suprotstavljena nacionalizmu, ratu i diktaturi, te Zoran Kostić Cane iz Partibrejkersa koji za sve krivi narodnjake, masnu hranu i alkohol, kao pogonsko gorivo ruralnog stanovništva protiv urbanog.
Biznis zločina i zločin biznisa
Kao što se zna, ratovi na području bivše države vođeni su radi podjele plijena: da bi nova buržoazija koja se pomaljala iz ruševina i leševa zadržala kontrolu nad procesom privatizacije društvenog vlasništva (u globalnim povijesnim uvjetima pokrenutog "kraja povijesti" i nestajanja s pozornice alternative Liberalnoj demokraciji). Pri čemu je Međunarodni monetarni fond (MMF) još tijekom "krize" osamdesetih godina odigrao ključnu ucjenjivačku rolu, uvjetujući svoju financijsku pomoć masovnom privatizacijom te demontažom radničkog samoupravljanja i javnog sektora.
Prvobitna akumulacija kapitala (Marxovim rječnikom) ili akumulacija razvlaštenjem (kako bi rekao David Harvey) teorijski su termini za ono što bismo običnim jezikom imenovali kao pljačku i grabež zajedničkog dobra (tvornica, prostora, itd.) za privatan račun.
Postoji još jedna jako dobra riječ za to. U knjizi „Radnici i seljaci“ Viktor Ivančić transformaciju hrvatske tranzicijske elite opisuje kao "prelazak s biznisa zločina na zločin biznisa". Idealtipski: prije rata šoferi ili monteri, što je pošten posao, za rata su generali, što sistemski nije prolazilo bez krvavih ruku, ali najednom i tajkuni, grade poslovne imperije (Arsen: „kupuju povijest, kupuju mit, njihovi sinovi i kćeri već beru užasni profit“).
Kroz pretvorbu društveno vlasništvo postaje kapital kapitalističke države. A logika privatizacije je u naopakoj ili perverznoj logici poslovanja države kao nad-kapitalista – jer ciljano radi protiv sebe, čak i čisto poslovno gledano. Znani recept: devastirati firme i učiniti ih bagatelnima da bi ih se onda odabranima ("200 obitelji") dijelilo za kunu. Uzrečica o mafiji koja ima svoju državu. Fiskalna politika jake kune i protežiranja uvoza rezultira ciljanim učinkom stezanja remena širokom stanovništvu, s otkazima na sve strane (dijaboličnost svake prvobitne akumulacije je u formaciji ucijenjenog proletarijata i eksplodirale potražnje za poslodavcem upravo preko osiromašenja razvlaštenih); čineći hrvatsku ekonomiju slabijom, nekonkurentnijom, potkopanom dampingom izvana, ali baš time konjunkturnijom za privatizacijske apetite nove buržoazije.
Popularno je danas govoriti o etičnom ili neetičnom ponašanju korporacija; rade li na pošten ili nepošten način; bla-bla. Ivančićev izraz probojan je i osvježavajuće direktan lociranjem zločinačkog svojstva u sam pojam biznisa, kao takav. Popu pop, bobu bobu, a biznisu zločin.
I to neće biti svojstvo tek hrvatskog tranzicijskog kapitalizma, tzv. "divljeg" ili "ortačkog" – zna Harvey o čemu govori kad trajno svojstvo akumulacije razvlaštenjem ne pripisuje samo tom našem mjestu i vremenu radnje, već globalnom kapitalizmu općenito. Drugačijeg od "ortačkog" ni nema; pleonazam je u pitanju. Ne negdje i nekad, nego je to neodvojivo obilježje. I pustimo sad inače opravdano razlikovanje malih poduzetnika i krupnog kapitala – samo potonji je moguće označiti kao zločin po sebi – jer u naravi je kapitalizma (radi se o zakonu nužnosti) da će tendirati okrupnjavanju kapitala, kao i da demokracija krahira pred mehanizmima corporate welfarea: što je Gazda krupniji, toliko će krupniji utjecaj imati na javne politike. O pleonazmu se radi otuda što će poretci koji favoriziraju privatni biznis neizbježno biti crony poretci u kojima plutokracije imaju svoju državu.
Prevrat kao puka faza privatizacije
Kao najveći heroj Druge Srbije kanoniziran je Zoran Đinđić. Ne čisto uslijed mučeničke smrti dok je bio na premijerskoj funkciji, kao ni golom činjenicom te i takve liderske funkcije nakon prevrata Petog oktobra 2000. godine, nego prometejskom gestom donošenja u svojstvu premijernog premijera baklje nečega drugog, što nije nacionalistička, fašistička paradigma kakva je vladala dotad.
U Srbiji (odnosno, krnjoj Jugoslaviji) devedesete je obilježio još nemilije mafijaški i ogoljenije siledžijski karakter nego u Hrvatskoj, pa su institucije utoliko nemilije i rasturene. S druge strane, na djelu je bio dodatan aspekt koji je imao kočničarski učinak na procese privatizacije: međunarodne sankcije. Prosto rečeno: nije bilo uvoza jeftine strane robe i domaća poduzeća su držala svoju vrijednost, a svemu unatoč, jezgra ekonomije ostala je sačuvana.
Do političkog prevrata moralo je doći jer međunarodno ostracirani Miloševićev režim nije raspolagao instrumentima da novoj buržoaziji osigura dovoljno efikasno uništavanje domaće privrede. Zato je stala uz opoziciju i zato je Milošević pao. Tek tada je Srbija mogla krenuti drumom oštrije privatizacije kojim je Hrvatska udarila desetak godina ranije.
Nakon Slobinog pada, zakonita privatizacija kreće sjekirom (FOTO: Lupiga.Com)
Zakon o svojinskoj transformaciji iz 1997. godine omogućio je da radnici i seljaci (točnijom izrijekom: zaposleni, bivši zaposleni, penzioneri i zemljoradnici) dobiju besplatno 60 posto kapitala svojih poduzeća u državnom vlasništvu, te da u drugom krugu privatizacije, ako žele, otkupe po povlaštenim uvjetima još 30 posto.
"U periodu od 1989. do 2001. godine, privatizacija je sprovođena na bazi dobrovoljnosti i radničkog akcionarstva, što ukazuje na odsustvo jasne volje i koncepcije da se dosledno sprovedu reforme i privreda usmeri ka tržišnoj ekonomiji, te su, iz tih razloga, efekti privatizacije u Srbiji bili minimalni", tuži se neka znanost čiji bi jezik toplo pozdravio žešću provedbu reformi, okomitije usmjerenje ka tržišnoj ekonomiji.
Do 2000. godine je u Srbiji proces privatizacije započet po tom modelu u 350 poduzeća, a dovršen u njih samo 18, i to manjih, sa skromnijim kapitalom. Najveći dio kolača je čekao da tek bude proždrt. Nakon Slobinog pada, zakonita privatizacija kreće sjekirom – i to s kapitalom ne radnicima i seljacima, nego pravo buržoaziji. Bi li pada ikad i bilo da joj je mogao on osigurati sve te državne dionice?
Đinđić je otuda ime druge velike društvene kataklizme koja je nakon raspada Jugoslavije pogodila Srbiju – nadodane na onu miloševićevsku prvobitnu akumulacije na bazi krvi i tla. Ali ispravnije bi bilo govoriti o dvije faze jedne te iste temeljne kataklizme raspada SFRJ: procesa privatizacije.
Pozadina atentata na Đinđića po svoj je pak prilici u tome što je otišao dalje i od takvog kursa: umjesto da sve podredi "200 obitelji", kao u hrvatskom modelu, radikalno je podveo državu kao pretorijanca interesa stranih korporacija. Samo MMF.
Veliki Švabo umjesto velikog Srbina
Na ime društvene destrukcije tijekom desetljeća ratno-mafijaškog tamnog vilajeta, nakon petooktobarskih promjena Srbija defakto vlast prepušta MMF-u (preko G17+), koji uvodi klasičan tehnokratski paket neoliberalnih reformi: mahnita privatizacija, carinska liberalizacija, fiksacija valute i proračunski deficit, orijentacija na uvoz i privlačenje stranih investicija (šifra: corporate welfare, dati dupeta spekulativnom kapitalu). Sve na štetu radništva, uz razbijanje mogućnosti sindikalnog organiziranja.
Nastupa novo vrijeme, u kojem se Srbina više ne kinji da mora biti veliki Srbin, već da mora biti veliki Švabo (Đinđić: "Mogu da prihvatim nedostatak novca, bolest, ali da neko ne može da radi 12-13 sati dnevno jer je umoran, ne mogu da prihvatim, jer znam da to nije tačno").
Dan-danas, prema recentnim podacima Eurostata, sam Švabo zapravo radi 35,3 sati tjedno, Hrvat 39,6, a Srbin 43,3. Ne samo, dakle, da je Srbin postao veliki „Švabo“, nego je toliko postao Švabo da tjedno radi čitav jedan radni dan više od originalnog Švabe.
Švabo radi 35,3 sati tjedno, Hrvat 39,6, a Srbin 43,3 (FOTO: Lupiga.Com)
S Koštunicom na čelu nastupa faza "patriotske privatizacije". U tipičnom primjeru: C-market neće biti prodan Merkatoru, kao što bi bio za vrijeme Đinđića, nego domaćoj kompaniji Delta, čiji će vlasnik biti veliki Srbin i patriot dok država za njegov račun privatizira lanac hipermarketa, a potom veliki Švabo i kozmopolit kad bude svoj lanac, opet isključivo za svoj privatni račun (to je ta konstanta), prodavao stranom lancu.
Nije, ukratko, Đinđić ubijen za malo izbaviti radničke sudbine ispod čizme kojom ih je nagazio do daske, već da bi ih gaziti do daske mogla malo i čizma druge frakcije buržoazije, one matične, rođene, domaćinske, sve sa šajkačom.
Mjesto liberalne greške
Valjalo bi se ovdje vratiti na ono o čemu su Indexovom novinaru govorili Kovačević i Đurašković: izborni uspjesi desnih populista funkcija su hegemonije krupnog kapitala. Nakon pada Berlinskog zida, kao "kraja povijesti", nominalno lijeve ili nalijeve stranke prešle su na blairizam, počele i one igrati za kapital i provoditi neoliberalne reforme.
Nekoliko godina G17+ za kormilom srpske državne ekonomije, s rapidnim bogaćenjem "viših klasa", očekivano je urodilo dodatnim osiromašenjem širokih masa (rezultati kontinuirane privatizacije: "u periodu od 2002. do 2014. godine privatizovano je 2.360 preduzeća, od kojih je 65 posto pred stečajem ili likvidacijom, dok je (kao direktna posledica privatizacije) bez posla ostalo 276.000 radnica i radnika"). Ali i masovnim okretanjem tzv. "gubitnika tranzicije" i "nižih klasa" desnici, koja se namontirala kao njihov šatro zaštitnik od "žutih lopova", čije je sve to maslo. Najednom eto neofašističke Srpske radikalne stranke nazad u sedlu, kao najjače stranke u zemlji. S Vojislavom Šešeljem kao predsjednikom u odsustvu, no Tomom Nikolićem i Aleksandrom Vučićem kao frontmenskim licima.
Latinka Perović i drugosrbijanci nisu, međutim, u tome znali iščitati ništa drugo nego inherentno nazadnjaštvo i neprosvijećenost naroda, koji zato neće njih kao svoju elitu nego desničarske vampire. Čime dolazimo do centralnog mjesta liberalne greške, u samoj dijagnostici društvenog problema.
Drugosrbijanska optika kao nositelja liberalne demokracije (odnosno, popperijanskog "otvorenog društva") projicira samu sebe u ulozi "građanskih" elita, naspram zaostalog, zadriglog, konzervativnog naroda u prirodnom savezništvu s dominantnom antimodernističkom elitom. Traži se modernizaciju kao prelazak iz plemenskog u građansko društvo, što je u načelu na mjestu, samo što je se pritom identificira sa "slobodnim tržištem" kao njenim bitnim elementom i Đinđićevim „velikim Švabom“ kao idealtipom. Legitimirajući tako transformaciju vlasničke strukture i društvene nejednakosti do kojih dolazi posredstvom neoliberalnih reformi. Nitko s te strane da se zapita: a možda vampiri u cijeloj priči nisu tek Slobo, Šešelj i njihovi puleni, s Ratkom Mladićem i Radovanom Karadžićem kao bosanskom frakcijom, nego ekvivalentan društveni vampirizam predstavlja također i đinđićevska prometejština, time što je ona superhikovskog tipa?
Latinka Perović (FOTO: Lupiga.Com)
Tko da izmjeri u kojem omjeru je biračko okretanje Srpskoj radikalnoj stranci zaista ideološki prethodilo okretanju Srbije hegemoniji kapitala – kao ne samo posljedica novonastale hegemonije, nego i kao produkt nekakve konstantne, vjekovne zadojenosti predmodernim sentimentom, svetosavskim, kontrarevolucionarnim u smislu feudalnog romantizma, u odnosu na same zasade Francuske revolucije? Sigurno da ima i toga – i nisu u pravu oni "postsekularni" ljevičari koji svu reakcionarnost prisutnu u masama, sve do tinjajućeg fašizma, prikazuju samo kao posljedicu kapitalističkih odnosa; jedino u neoliberalizmu videći zlo i neprijatelja, katkad čak popustljivi prema crkvama, ukoliko im politički idu na ruku taj čas; živcira ih kad se potencira duboko usađeni klerikalizam kao gorivo kontrarevolucije; stalnu fašističku prijetnju čitaju kao tobožnju i mitologiziranu (liberalni narativ), itd. Ne, latencija svjetonazorske retrogradnosti jest stalno prisutna – i malo je drevnijeg porijekla. Ali nije ni čisto do te latencije, u protivnom bi biračka podrška za desne populiste bila konstantna. Ne padaju s kruške na vlast, nego im akutnu prođu stvara potlačenost naroda kapitalom.
Narativna pretpostavka shizofrenije
Vučić i Nikolić se 2008. godine razilaze sa Šešeljem – koji kao zakleti četnik inzistira na antieuropskom kursu, što nije pogodovalo za javne politike u biznismensku korist – pa osnivaju Srpsku naprednu stranku (SNS). Zato da bi mogli nacionalističko desnilo svog političkog pedigrea združiti s neoliberalnim desnilom u službi biznisa.
Takva je profilacija naizgled shizofrena, jer spaja nespojivo: istovremeno zaziva kurs nastavljanja neoliberalnih reformi i figurira kao desni populizam koji narod brani od istih tih neoliberalnih elita koje protežira. Kako im se uopće uspjelo nametnuti tako prozirnim apsurdom? Kako to da narodu, koji u desnici traži spasitelja pred kapitalom, ne smeta što i SNS obećava igranje za kapital? U čemu je narativna pretpostavka?
Efektivno – u igranju na neprepoznavanje one pozadine i rezona Đinđićevog ubojstva. Manipulacija je u nametanju iskrivljene priče – aktualne i danas kao populistički narativ – o tome u čemu je uopće prava priroda tlake koju je Peti oktobar donio sa sobom: "lideri bivšeg žutog režima opet na okupu, hoće da sruše vlast i pretvore nas u koloniju koja bi marionetski slušala šta zapadne gazde kažu".
Kobajagi nije problem u neoliberalizmu kao takvom, nego samo onom koji je pritom nepatriotski i koji je bio spreman prodati strancima svoj radni narod onako kao i Kosovo. Kod Đinđićevog lijeganja pred stranim kapitalom problem se identificiralo u tome što je on strani (ili točnije, s trulog NATO Zapada, kineski i ruski se prodalo kao bratski), ne u tome što je kapital.
Od vječne braće kapital nije strani (FOTO: Lupiga.Com)
U suštini se radi o zamagljivanju optike klasnog rata. Ako je kapital pravoslavan, pravovjerno kršten, onda je valjda sve u redu, to više nisu "žuti lopovi", vlada klasna idila jer profitiraju isto Srbi, a samo sloga Srbina spašava. Hegemonija biznisa nije razabrana kao zločin, sama po sebi, te ono što narodu donosi tlaku, nejednakost, razvlaštenje, nego jedino ako je moguće pritom uperiti prstom u "strano plaćeništvo" i ono žuto u "žutim lopovima". Podvlačeći kao žarište upale ne moment sukoba rada (i okoliša) s kapitalom, nego svjetonazorski moment opreke liberalizma i suverenizma.
Kapiramo da se i kod drugosrbijanske optike radi o drugoj strani istog novčića?
I veliki Srbin i veliki Švabo
Da stvar bude apsurdnija s obzirom i na drugosrbijansku i na prvosrbijansku optiku, Vučić i SNS nakon 2012. godine i preuzimanja svih poluga vlasti nimalo ne zaostaju za đinđićevskom magnitudom politike servisiranja stranih korporacija. I na planu privatiziranja svega što je još ostalo za privatizirati (uglavnom životne sredine) i na planu corporate welfarea općenito. Primjeri Beograda na vodi, Rio Tinta ili Linglonga samo su tipični primjeri prakse, a spadaju u drakonske slučajeve, vrhunce žanra.
Monstruozan Vučićev preklanjski lapsus pogodio je čavao u glavu onoga što se zapravo i htjelo reći: "zbog smanjenja troškova jedne inostrane kompanije nemamo pravo – kada preduzimate nešto ne možete uvek da zadovoljite sve interese, ali nemamo pravo da uništavamo živote većeg broja ljudi nego što je to bilo predviđeno prvobitnim planovima".
Tragikomedija širokog "lijevoliberalnog" slavljenja Đinđića kao antiteze desničaru Vučiću – i silnih žaljenja što nije politika sakraliziranog mučenika dulje zavladala – u tome je što je Vučić u biti tek Đinđićev dobar đak ili bi ga čak mogao zvati tata (jedan mu od dvojice političkih tata – sa Šešeljem kao drugim). Po čemu je Vučić danas zlo i naopako po Srbina? Dijelom time što valja biti velikim Srbinom (baština Šešeljevog pulena), a još i više time što se mora biti veliki Švabo (baština Đinđićeve škole).
Što bi se još i dalo tumačiti kao čisto domicilni teror, "balkanska posla", s neprovedenošću do kraja procesa tranzicije ka stupnju kulture & civilizacije mitskog Zapada – s naglaskom na onaj šuplji novogovor "održivog razvoja" i "zelene tranzicije" – kada se ne bi i recimo njemačke kompanije, dok autohtoni Švabo radi jedan dan tjedno manje od srpskog Švabe, okorištavale Vučićevim kompradorskim micanjem svih granica ekstrakciji resursa, od radne snage do litija.
Vučić je u biti tek Đinđićev dobar đak (FOTO: Wikimedia)
Strategija ekstremizacije "privlačenja stranih investicija" eufemizam je za to da multinacionalne korporacije mogu raditi što hoće i kako hoće i kako malo gdje drugdje smiju – putem drastične suspenzije regulacijskih obaveza u zaštiti okoliša, radničkih prava ili pravila ponašanja u prostoru. Štafeta koju je Vučić od Đinđića preuzeo nesmanjenim udarništvom.
Kineski gumari u Srbiji su pronašli oazu oslobođenosti od svih pravila i zakona, u kojoj im se može doslovno držati robove dok izvoze zagađenje. Nizozemac radi 33,2 sata tjedno, najmanje u Europi (i valjda na svijetu) – ali se isto tako nizozemski kapital oplođuje, na primjer, preko zidanja svinjarije od K-distrikta pod Kalemegdanom na način kako u Nizozemskoj nema šanse da bi smio.
U biti je kapitalizma da će EU program "europskih dobrih praksi" ili kineski program karbonske neutralnosti "zelene Azije" – sve onako fino, kulturno i zeleno u kapitalističkom centru – svoje naličje dobiti u divljem zapadu regionalne "postsocijalističke" periferije. To što je netko tamo velika gospoda spojena je posuda s time da netko ovamo mora biti izrabljivana i trovana stoka. Poseban sloj perverzije sastoji se u tome što država sama subvencionira napad na svoje građane – praktički nadoknadi cjelokupne investicije kompanijama, na kojima je tek da pokupe vrhnje.
Tragom Eldorada
Poznata priča koja itekako važi i za Hrvatsku, samo je u Srbiji izrazitiji, neamortiziraniji slučaj. Eldorado za neke.
Prije koju godinu pri odlasku njemačkih mljekara iz Osijeka, na Indexu se zapomagalo da kako to da u Hrvatskoj gase proizvodnju dok ostaju "u susjednim državama zapadnog Balkana" i "zašto im se isplati proizvoditi u, recimo, Srbiji, a u Hrvatskoj ne". Pa odmah nudilo i odgovor: to je zato što je "radna snaga u Hrvatskoj, u usporedbi s okolnim zemljama, preskupa". Nije da ne radimo jeftino, naprotiv, na začelju smo EU po visini plaća – ali ima ih u komšiluku koji su se spremni ponuditi baš za kruh i vodu! Indexovo rješenje: apel da se i mi dajemo onda u bescjenje!
Kvaka je, naravno, u klasnoj poziciji iz koje se govori. Tko smo ti "mi" na čiju se voljnost da za džaba šljakamo apelira? Je li neki lapan s Indexa jedan od tih „nas“ čiju bi cijenu rada snižavao? Za bagatelizaciju vlastitog rada se zalaže? Ne znamo koliku je točno crkavicu za svoj sastavak dobio od gazde, ali svakako istupa u ime vlasnika kapitala, kojima odgovara da radnička klasa šljaka budzašto. Dolje porezi, davanja i doprinosi!
"Stvari su u kapitalizmu prilično jasne, ako nešto donosi gubitak, onda se to rekonstruira ili zatvara, koncern nije humanitarna organizacija", uklizavao je niskim startom i čuveni monarholiberal Goran Vojković, poukom o stanju stvari te da takvo baš i treba biti.
Uskokodakalost, kako reče, tadašnjeg osječko-baranjskog župana Ivana Anušića zbog gašenja mljekare proglasio je patetičnom ne zbog onoga zbog čega je trebao (činjenice da je upravo Anušićev HDZ pretvorbeno & privatizacijski rasprodao IPK, kao i ostatak nekadašnje vrijedne društvene imovine, u ruke privatnih gazda kojima će legitimno jedini kriterij biti njihova dobit na kraju salda – Vojković s tim dijelom nema problem, štoviše, totalno je za privatizaciju svega), nego zbog samog pravljenja drame oko toga što "eto 160 ljudi dobiva otkaze, gasi se slavonska proizvodnja mlijeka i tako dalje".
Vlasniku kapitala odgovara da radnici rade za šaku eura (FOTO: Lupiga.Com)
Kakva drama, nema tu drame! Jedino što nas treba zanimati je "stvoriti okruženje, omogućiti da proizvodnja u Slavoniji bude konkurentnija od proizvodnje u Srbiji ili Bosni. To je jedino što poduzetnike zanima. Ni radna mjesta, ni tradicija, ni zove li se grad Osijek ili Kragujevac. Samo gdje računica govori da se više isplati raditi."
To je jedino što poduzetnike zanima – a jedino što sve nas u zemlji treba zanimati (i tome nam je prilagoditi javne politike) je, naravno, ono što zanima poduzetnike. Cjelokupna društvena stvarnost na Indexu isto je što i kut dioničara privatnih biznisa. Čarobne riječi Konkurentnost i Dobit: "Cilj svake kompanije je dobit, a ako se gasi i zatvara – nema dobiti. Odlaze jer im je loše, ne zato jer su zločesti. Da im je dobro, onda bi širili pogon u cilju bolje zarade."
Cementiranje buržoazije
Nenad Kovač (Koefik), Dragoljub Zbiljić (Maneks), Nikola Petrović (EL&MI grupa), Ivan Bošnjak i Stojan Vujko (Milenijum tim), Ostoja Mijailović (OMR grupa), Zvonko Veselinović (Inkop), Davor Macura (Alta), Dejan Burčul (Termomont), Dejan Slijepčević (GAT), Željko Drčelić (W.D. Concord West) – izdvojena imena vrh su igle "nove srpske poslovne elite" prema Forbesu, stanje od ovog mjeseca. U svom vlasništvu njih 11 drži "140 preduzeća registrovanih u Srbiji i inostranstvu"; kompanije kojima upravljaju "raspolažu stalnom imovinom (najčešće nekretnine i oprema) vrednom 1,1 milijardu evra", uz obrtnu imovinu "u vrednosti od 768 milion evra, koju najčešće čine zalihe, kratkoročna potraživanja i likvidna sredstva i koju je moguće naplatiti u slučaju potrebe, zapravo 'leže' na imovini vrednoj gotovo 2 milijarde evra"; dok su samo u posljednje tri godine ostvarili "prihode veće od 3 milijarde evra". Pri čemu "najveći deo ostvarenih prihoda duguju čvrstim vezama sa aktuelnim vlastima i zahvaljujući poslovima koje zbog tih veza dobijaju od države i njenih preduzeća". Uvijek ista priča, naravno.
I presjek stanja ne može aktualniji. Tekst na Forbesu je od 7.prosinca; samo dan kasnije Stefan Aleksić na Mašini je prokomentirao osnivanje fondacije ("zadužbine") tajkuna Miodraga Kostića, "cara problematičnih privatizacija i kupca otprilike svih šećernih potencijala ovog društva". Fondacija otvara "Palatu nauke", kao "prvi centar za istraživanje i popularizaciju nauke u Srbiji" (zapravo unovčive tehnologije ajtijeva i ejajova, s redukcijom znanosti na tehnologiju kao ideološke potke "savremenog libertarijanskog antiintelektualizma: 'nauka' je samo ono što se neposredno može iskoristiti u stvaranju profita; 'znanje' je samo ono preduzetničko znanje, dakle znanje da se obrne kapital i na kraju ostane pozamašan profit – sve ostalo je trućanje"). U čemu je Aleksić iščitao znak stabilizacije srpske buržoazije. Ona će se takvih praksi "latiti samo onda kada zna da joj je klasna pozicija dovoljno stabilna da može početi sama sebi dizati spomenike – tokom same tranzicije je previše alava na lovu i zauzeta praksama grabeži pa tek naknadno može da postane alava i na ispraznu izuzetnost i elitnost" ("suptilna poruka svakog zadužbinarstva je da progres donose a društvo nose oni koji su na dominantnom položaju – dok su oni koji se nalaze na donjim lestvicama samo korisnici, u lošijem slučaju grebatori").
Valja to tumačiti kao projekcijsku "želju lokalne buržoazije za tim epitetima", kao malo legitimacijske patine tranzicijskim statusima stečenima "tokom otvorene sezone lova na preduzeća, fabrike, prostore, privredne potencijale i sve ostalo što se imalo razgrabiti". Posvemašnji izostanak medijskog problematiziranja Kostićeve geste pokazatelj je pak "da su se represivni aparati za uterivanje klasnih odnosa u kosti uspešno preobukli u meke metode medijske prinude", zatim "da je ta ideološka hegemonija toliko napredna (pun intended) da se proverbijalna tranziciona javna tajna više ni ne mora čuvati", i na kraju "opasne pasivnosti i selektivnog slepila društvenih aktera: niko ko bi trebalo da bude zainteresovan ni ne misli da tu nešto nije u redu." Nije u pitanju politički kaos, kako se obično zna reći, već "u potpunosti petrifikovan ekonomski sistem", zaključuje Aleksić, s raspoređenim klasnim pozicijama i fazom suptilnog ideološkog rada na transformaciji liste "kontroverznih biznismena" u listu "uvaženih humanista".
Formula pozicije i opozicije
Vučićeva formula uspjeha je u ničim prikočenom namirivanju corporate welfareom i lokalne i strane buržoazije, bez obzira na unutarnje borbe klanova u SNS-su, uz istovremeno držanje kivnosti deklasirane radničke klase pod kontrolom, što populističkom manipulacijom, što potkupljivanjem armije ovisnih, što golom represijom.
Hibridizirao je to sve – kao desni populist i autokrat, ringmaster prvobitne akumulacije i neoliberalni komprador koji simultano simulira suverenizam.
Analitički podbačaj Druge Srbije u zadanosti je njenog dihotomijskog kriterija u odnosu na Prvu kao prostoneproširenog: svodi se na lociranje problema u balovima četničkih i svetosavskih vampira, krkanskoj desnici, vulgarno etnički i klerikalno prenadraženoj, u što se onda glatko uklapa i Cane drobljenjem o tiraniji ruralnog barbarstva kao uzroka svih zala.
Druga Srbija locira probleme uglavnom u balovima četničkih i svetosavskih vampira (FOTO: HINA/EPA/AndrejCukic)
Takva reduktivna perspektiva nesposobna je društvenu kataklizmu prepoznati u njenoj privatizacijskoj osnovi – i samom "slobodnom tržištu" kao šifri za taj grabež i cementiranje buržoazije. Za Drugu su Srbiju i danas trn u oku jedino pojave kao mural Ratka Mladića (što, ne kažem, i treba biti) pa joj je Đinđić onda heroj svih heroja i nažalost srušena brana tome na što reducira pošast. Ali ne zna na isti način pošast identificirati u Beogradu na vodi, Rio Tintu ili Linglongu – za koje bi Đinđić otvorio sve brane još i brže nego Vučić.
Velikom Vođi pak savršeno odgovara da političke barikade ostaju zauvijek reducirane na one petooktobarske: krkanluk/modernizam, svetosavlje/sekularnost, nacionalizam/Europa, liberalizam/konzervativizam, Haški sud i Kosovo. Tako može unedogled prodavati iskrivljenu priču kao formulu vlasti. Prevratu se ni na ovim izborima ne treba nadati; ne postoje preduvjeti za to. Povežimo konce: izlaz iz betoniranosti aktualnog režima uvjetovan je, između ostaloga, izlaskom iz drugosrbijanskog opozicijskog diskursa, kojim se Vučić samo hrani.
A bit će nagodinu izbora i u Hrvatskoj. Hrvat radi koji sat tjedno manje i standardi radničkih prava i zaštite životne sredine nešto su manje surovo deregulirani nego u Srbiji, gdje se onda njemački mljekari ili kineski gumari radije i stacioniraju. Ali je zato hrvatska obala dupkom kolonizirana spekulativnim nekretninskim biznisom, u potpunosti puštenim s lanca – bez uopće poreza na nekretnine ili ikakvih mjera ublažavanja, kamoli suzbijanja. Status neoliberalne kolonije razlikuje se više sektorski, a status podaničkog feuda kompradorske elite i osiljene buržoazije tek pomalo stupanjski.
Razlika je i što u Hrvatskoj nema imenovane Druge Hrvatske, kao pojma u optjecaju – što je dvosjekli mač, u onom smislu u kojem i nešto blaži stupanj gaženosti kapitalom otupljuje artikulaciju kritike biznisa kao zločina. Srpski politički kontekst može pomoći shvaćanju što nam zapravo rade i u hrvatskom. Neimenovanost Druge Hrvatske čini difuznijim i takav narativ i njegovu kritiku – ali nas to ne treba spriječiti da iz srpskog konteksta izvučemo pouke o mjestima zakazanja, reduktivnosti i promašenosti diskurzivnog snopa (relativno širokog) koji korespondira s onim drugosrbijanskim. Znat će se i jedan Matija Babić najurednije ritnuti protiv Crkve i HDZ-a: tko mu ne zna "slobodnotržišnu" propagandu, skupo bi ga tu platio.
Lupiga.Com
Naslovna fotografija: HINA/Denis Cerić
Ovaj tekst nastao je uz potporu Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija u sklopu projekta "Ustavne vrednote u doba krize"
Očekivao sam neku patetiku od teksta, ali neočekivano prilično dobar tekst.