Boris Šprem , predsjednik Hrvatskoga sabora, nažalost, teško je bolestan. Ima rijetku vrstu karcinoma, te je, o trošku hrvatske države, otputovao u SAD, u jednu od najboljih svjetskih klinika za rak, kako bi mu se odredila dijagnoza i mogući oblik liječenja transplantacijom koštane srži. Duboko suosjećam s Borisom Špremom. Zato što ima samo 56 godina i bori se za život, u neizvjesnoj borbi s opakom bolešću. Mogu iskreno suosjećati jer sam sličnu borbu prošla i - izgubila. U najopakijem od svih duela

Predsjednik Hrvatskoga sabora, nažalost, teško je bolestan. Ima rijetku vrstu karcinoma, te je, o trošku države, otputovao u SAD, u jednu od najboljih svjetskih klinika za rak, kako bi se odredila dijagnoza i mogući oblik liječenja transplantacijom koštane srži. Hrvatski zavod za zdravstveno osiguranje u prvih šest mjeseci ove godine uputio je na liječenje u inozemstvo 49 pacijenata s dijagnozama iz skupine zloćudnih tumora organa za tvorenje krvi. Uz sva priznanja domaćim klinikama i specijalistima, rijetko koji bolesnik iz Hrvatske nije ovih dana postavio pitanje: zašto mene nitko nije poslao u najbolju kliniku u Houston.

Predsjednik Hrvatskog sabora, Boris Šprem (FOTO: Lupiga.Com)

Svaki pojedinac koji se na bilo koji način susreo s rakom voljene osobe ima svoju istinitu priču. Zato molim da ovaj tekst bude čitan samo kao jedna od njih, a u ime svih onih koji nisu izliječeni od karcinoma. Duboko suosjećam sa Borisom Špremom. Zato što ima samo 56 godina i bori se za život, u neizvjesnoj borbi s opakom bolešću. Mogu iskreno suosjećati jer sam sličnu borbu prošla i -  izgubila. U najopakijem od svih duela. Naravno, ne osobno i direktno, nego, kao bespomoćni promatrač sa strane, dok je bolest pobjeđivala. Sve dok nije konačno pobijedila i rak pojeo prelijepo tijelo zgodne i pametne žene, tek u četrdesetima. Samo tijelo, duši ništa nije mogao.

Iako je duša, možda i smrtno, ranjena baš onda kad joj je njena domovina izravno dala do znanja da je ni malo ne voli, da joj njeno znanje nije potrebno i da je najbolje, i za dušu, a i za domovinu, da se makne iz vidokruga, pretvori u maglu i nekud nestane. U ovom slučaju željeno je i ostvareno. Tijelo i duša se odvukli u nepoznato inozemstvo, kod poslovnih partnera s kojima su godinama uspješno surađivali u oblasti tako poželjnoga i razvikanoga turizma. Ponudili partneri posao, daleko od njihove zemlje, u razvikanoj i popularnoj turističkoj destinaciji, tijelo s ranjenom dušom prihvatilo. Koliko da olakša sebi, toliko i da pripomogne domovini i oslobodi je bilo kakve brige o konkretnoj jedinki.

Tijelu je u popularnom inozemstvu dijagnosticiran rak želuca. Operirano je u privatnoj poliklinici, badava, jer je bilo poznato da država u kojoj je tijelo bilo nepoželjno, neće trošiti svoj važni novac baš za to tijelo. A bile su i godine kad je trebalo osiguravati oružje i zbrinjavati prognanike koji su ostali „svoj na svome“. Poliklinika je  postala najprije čvrsto utočište, a onda sve više samo krhka nada. Dok kirurg nije procijenio da je ostalo još tri mjeseca disanja koje je značilo život. Valjalo je krenuti nazad u domovinu. Što nije bio problem, jer je kupljena povratna karta. Iz vlastitoga džepa, od one zarade, odavno proklete, u stranoj turističkoj meki. I zaista je život trajao još samo ta cigla – vječna tri mjeseca.

Možda je bivši radni kolektiv poslao vijenac, ali, to je bilo sve što bi se ticalo domovine i države. S tim da je država u ovom slučaju još zaradila, jer je osoba samostalno uplaćivala u mirovinski fond nekoliko godina, a taj je novac ostao državi. Makar bi na tome poklonu trebala zahvaliti, kad bi bila poštena i sposobna, te imala dušu. Ako već ne želi spominjati uslugu koju joj je osoba učinila svojim odlaskom u inozemstvo, razbolijevanjem izvan domovine i oslobađanjem domovine bilo kakvih financijskih obaveza, čak ni u vrijednosti jedne kune. Kako u njenom liječenju, tako i u pokušaju izlječenja ili produžetka života u nekoj svjetskoj klinici za karcinom. Da, bila su druga vremena, ali, riječ je o istoj državi.

Zato iskreno želim da se Borisu Špremu sada može pomoći. Bilo bi mi lakše što je dio novca, koji je možda ova država trebala izdvojiti i za liječenje osobe iz ovoga svjedočenja, kao i sličnih pacijenata, ipak korisno potrošen. Neka je spašen jedan život, puno je života spašeno. Svejedno nikad neću znati bi li u Anderson Cancer Centru u Houstonu mogli pomoći i mojoj sestri. Kao što to ne znaju ni mnogi drugi koji tuguju za onima što su prerano otišli s ovoga svijeta. Ili još manje svi koji se danas, tu negdje oko nas, bore sa zloćudnom bolešću.

Lupiga.Com