Kada u državi sa 4,29 milijuna stanovnika godišnji prihod od turizma iznosi između 6,20 i 6,60 milijardi eura, a stanovnici ocjenjuju da su siromašni i da sve lošije žive, onda je nešto trulo u državi Hrvatskoj. Generalturist po drugi put odlazi u stečaj. Prvi put se to dogodilo u 1991. godine. Onda kad je država postala nova i samostalna, pa se trebalo riješiti stručnih, obrazovanih i agenciji odanih radnika, ali koji nisu bili po volji, ko bi ga znao kojim sve strukturama, zbog svoje nacionalnosti

Kada u državi sa 4,29 milijuna stanovnika godišnji prihod od turizma iznosi između 6,20 i 6,60 milijardi eura, a stanovnici ocjenjuju da su siromašni i da sve lošije žive, onda je nešto trulo u državi Hrvatskoj. U kojoj ima još trulije, a to je odlazak u stečaj jedne od 13 najvećih turističkih agencija – Generalturista. Osnovane još davne 1923. godine, a koja je, čak i u ovim kriznim vremenima, opsluživala godišnje između 60.000 i 90.000 putnika na domaćim i inozemnim destinacijama. Još se službeno ne zna koliki je gubitak agencije, ali radnici procjenjuju da je nešto više od jednoga milijuna eura. Toliki gubitak je napravilo osamdesetak zaposlenika u sedam poslovnica, predvođeni vlasničkim parom Majom i Zoranom, prezimena Pečarević.

Sjedište agencije koja po drugi put odlazi u stečaj (FOTO: Novi list)

Ali, ima još gore. Agencija je to koja drugi put odlazi u stečaj. Prvi put joj se to dogodilo u jesen 1991. godine. Onda kad je država postala nova i samostalna, pa se trebalo riješiti ljudi u svim republikama dotadašnje Jugoslavije, vodeći računa da se, eventualno, zadrže poslovnice, koje i nisu bile vlasništvo poduzeća. I kad se, u onome što je ostalo u Hrvatskoj, trebalo riješiti stručnih, obrazovanih i agenciji odanih radnika, ali koji nisu bili po volji, ko bi ga znao kojim sve strukturama, zbog svoje nacionalnosti. Mogli ste te 1991. godine već 13 godina raditi u Generalturistu, napredovati u poslovnoj hijerarhiji, govoriti tri strana jezika, biti cijenjen suradnik među inozemnim poslovnim partnerima iz Holandije, Švicarske, Engleske ili Njemačke, biti omiljen među kolegama od Ohrida do Bleda i od Herceg Novoga do Beograda, ništa to nije značilo ako ste bili nacionalno sumnjivi. Kao što je bio slučaj sa zaposlenicom, u to vrijeme na mjestu zamjenika generalnoga direktora, što je dobila „preko noći“ radnu knjižicu koja joj više nikad nije trebala. Jer je umrla od karcinoma tri i pol godine nakon toga razornoga čina kolektiva kojega je obožavala.

Zato se sada ja, njena ponosna sestra, pitam: što vam se to, generalturistovci, u međuvremenu dogodilo, da tako očišćeni i posvećeni niste uspjeli opstati. Bit će da ipak niste znali raditi, birati, upravljati ni rukovoditi. Pa samo vi odoste u stečaj, kad svi drugi u turizmu opstaju i razvijaju se. Možda vam je ipak pofalilo stručnih i vrijednih ljudi, poštenih i odanih poslu. Sličnih onima koje ste, pod maskom stečaja, prije 20 godina otjerali. Bilo ih je više, naravno, ne samo jedna. Bilo je i domicilne nacionalnosti među njima, onih koji su mislili svojom glavom i upozoravali da put nije dobar. Onima koji će, možda, u Hrvatskoj analizirati zašto je i kako Generalturist definitivno propao, ovdje ću podastrijeti samo dio pisane dokumentacije iz vlastite arhive.

Još 1990. godine u MUP je stiglo upozorenje da je tvrtka pred bankrotom

Dopis Ministarstvu unutrašnjih poslova Hrvatske od 27. 2. 1991. godine: Obraćamo vam se s molbom da se u poduzeću Generalturist izvrši kontrola financijsko–materijalnoga poslovanja u 1990. godini, jer su financijski pokazatelji vodećeg poduzeća u turizmu više nego loši i poduzeće je pred bankrotom. Radnici osnovano sumnjaju da je poduzeće dovedeno u ovu situaciju zbog neodgovornog i namjerno lošeg rukovođenja poduzećem od strane bivše rukovodeće strukture (navedeno je šest imena koja za ovaj komentar nisu bitna, a autorica teksta ne želi sudske procese za vratom, jer joj je Generalturist donio previše tuge i bola). Oni su imali, direktnu ili indirektnu, namjeru što prije poduzeće dovesti do bankrota i onda ga, tako uništeno, kupiti u bescjenje. U dopisu se nadalje navode nepravilnosti koje radnici žele da MUP istraži.

Tada je agencija imala više od 600 zaposlenika. Po pomoć su išli u Skupštinu grada Zagreba kad su njeni čelni ljudi bili Mladen Vedriš i Željko Čović, budući uspješni ekonomski analitičar i direktor Plive. Uvjeravali su zaposlenici da se njihov gubitak lako može sanirati iznajmljivanjem ili prodajom samo maloga dijela imovine, od zgrada, zemljišta, luksuznih autobusa. Podržavali su ih stručnjaci od imena i međunarodnoga autoriteta iz Ekonomskoga instituta, ali, nije se moglo glavom kroza zid, kako su im rekli političari na nivou Grada.

PODSJETNIK NA PISMO KOJE NITKO NIJE ŽELIO OBJAVITI: Pliva in memoriam

REPORTAŽA: Bilješke za monografiju propadanja Grada Siska

Tako su počele privatizacija i pretvorba na hrvatski način. Suosjećam s radnicima, otprilike znam kroz što prolaze i, neka ne vjeruju onima koji govore da ih razumiju, ako nisu prošli sličan put. Iako se pitam ima li među njima još ikoga od onih otprije dvadesetak godina, koji su šutjeli kad su neki drugi Mirjaninu radnu sobu nazivali četničkom. Kao da smo mi izabrale da budemo rođene u gradiću koji je u to vrijeme pripadao tzv. SAO Krajini i, što je još gluplje, ali za zlonamjerne, pokvarene i one koji poznaju samo jedno veliko slovo abecede, dovoljno. Nije vrijedilo tada što je cijeli život proživljen u Hrvatskoj, odškolovano na Zagrebačkom sveučilištu, trebalo je još i umrijeti u tome gradu i biti kremiran na zagrebačkom Krematoriju.

Suosjećam s radnicima, jer otprilike znam kroz što prolaze (FOTO: autobusi.org)

I ostaviti državi poveću sumu novca koju je Mirjana, od dana kad se našla na burzi rada pa do posljednjih mjeseci života, uplaćivala u mirovinski fond, nadajući se novome poslu u istoj toj državi, možda, jednoga lijepoga dana. Uvijek sam se pitala zašto njenim nasljednicima nije taj novac vraćen, kako bi nalagao zakon jedne uistinu demokratske države. Tek tada bi se njen Predsjednik, svejedno da li sadašnji, jedan od bivših ili budućih, imao pravo zalagati za zaštitu autorskih prava, tuđih i svojih. Autorska prava tek nakon ljudskih, moralo bi biti geslo demokracije.

To nije bio naš rat, ali je gubitak naš. A čin ravan najbrutalnijem silovanju o kome danas nema tko svjedočiti. Baš zato sam planirala od Generalturista tražiti javnu ispriku za otpuštanje s posla radnice Mirjane Kljaić, 18. listopada (oktobra) 1991. godine. Predugo sam čekala, misleći da neće propasti. A on, ipak, nekad moćan, jak i dominantan u turističkoj djelatnosti, kao da se sam posramio što je dozvolio sve ono što mu se događalo, pa odlučio da umre i bude kremiran. I dalje ću očekivati da mi se netko ispriča. S najviše državne instance. Možda se Mirjana i njena voljena agencija nađu u nekoj sretnijoj, samoproglašenoj takozvanoj autonomnoj oblasti, u kojoj se ljudi neće prebrojavati po krvnim zrncima naslijeđenima od predaka.

* Posvećeno svim mirjanama i inima koji su u nekim svojim generalturistima doživjeli sličnu sudbinu

Tekst je objavljen i na prijateljskom portalu E-novine