Ljudi su došli iz svih dijelova grada, različitih zanimanja, ideologija i religija, bez skrivenih namjera, objašnjava Defne Suman, učiteljica joge iz Istanbula u pismu prijateljima izvan Turske kako bi znali što se u toj zemlji događa zadnjih dana. „Moja prijateljica pogođena je u glavu gasnom granatom. Dok ovo pišem ne znamo da li će preživjeti… Ljudi su se okupili da spriječe demoliranje nečega većeg od parka: prava da žive slobodno”, tvrdi Defne i kaže da je kontrola života građana od Erdoganovih vlasti postala neizdrživa. Objasnit će kako su u ljudima „proradile” humanost i solidarnost, dok turski mediji emituju vijesti o najčudnijioj mački na svijetu

Piše: Defne Suman na blogu Defnesumanblogs.com

Svim mojim prijateljima koji žive van Turske

Pišem vam da znate što se dešava zadnjih pet dana u Istanbulu. Moram ovo pisati zato što je, u vrijeme dok pišem, vlada ugasila većinu medijskih izvora, a usmeni put i internet su jedini načini da nas se čuje i da pozovemo na pomoć i podršku.

Razlog je bio jednostavan: Spriječiti i protestovati protiv rušenja parka radi gradnje još jednog tržnog centra u samom centru grada (FOTO: Facebook/Amir Heydari)

U zadnjoj sedmici mala grupa ljudi, koji ne pripadaju nijednoj specifičnoj organizaciji ili ideologiji, okupila se u istanbulškom Gazi parku. Među njima je bilo mnogo mojih prijatelja i učenika yoge. Razlog je bio jednostavan: Spriječiti i protestovati protiv rušenja parka radi gradnje još jednog tržnog centra u samom centru grada. Postoji veliki broj tržnih centara u Istanbulu, najmanje jedan u svakom naselju. Rušenje stabala je trebalo početi u četvrtak ujutro. Ljudi su otišli u park sa dekama, knjigama i djecom. Razapeli su šatore i proveli noć pod drvećem. Rano ujutro stali su pred buldožere koji su počeli iz zemlje izvlačiti stotinu godina stara stabla.

Nisu ništa drugo radili osim što su stajali ispred mašina.

Nijedne novine ili televizijski kanal nisu bili tu da izvjeste o protestu. U toku je bila kompletna medijska blokada. Policija je stigla sa suzavcem i vozilima na kojima su bili vodeni topovi, te su otjerali masu iz parka.

Mediji su bili zauzeti emitovanjem vijesti o "najčudnijoj mački na svijetu" (FOTO: Facebook/Loki Aerona)

U podne 31. maja, kako se broj demonstranata umnožio, tako se povećao i broj policije oko parka. Tada je lokalna vlada u Istanbulu ugasila sve puteve koji vode ka trgu Taksim gdje je smješten Gezi park. Metro je ugašen, plovidbe otkazane, a ceste blokirane. Uprkos tome sve više i više ljudi dolazilo je pješice u centar grada.

Oni su došli sa svih krajeva Istanbula, različitih zanimanja, različitih ideologija, različitih religija. Oni su se svi okupili da spriječe demoliranje nečega većeg od parka: PRAVA DA ŽIVE KAO ČASNI GRAĐANI OVE ZEMLJE

Okupili su se i nastavili sjediti u parku. Policijski odredi za razbijanje demonstarcija su tokom noći zapalili šatore demonstranata, te ih napali mlazovima vode i suzavcem. Dvoje mladih ljudi su pregaženi automobilima i ubijeni. Još jedna mlada žena, moja prijateljica, pogođena je u glavu gasnom granatom. Policija ih je ispaljivala direktno u masu. Nakon tri sata operacije ona je još uvijek na intenzivnoj njezi i u kritičnom stanju. Dok ovo pišem ne znamo da li će preživjeti. Ovaj blog je posvećen njoj.

Ti ljudi su moji prijatelji. Oni su moji učenici, moji rođaci. Oni nemaju "skriveni plan" kako to država voli reći. Njihov plan je tamo. Vrlo je jasno. Cijelu zemlju je vlada prodala korporacijama za izgradnju šoping centara, luskuznih zgrada, autoputeva, brana i nuklearnih elektrana. Vlada traži (i stvara ako je potrebno) bilo koji razlog da napadne Siriju protiv volje Turaka.

Ne postoji nikakav skriveni plan" (FOTO: Facebook/Loki Aerona)

Da stvar bude gora, vladina kontrola života vlastitih ljudi je postala neizdrživa. Država je izglasala mnoge zakone i regulacije koji se tiču abortusa, carskog reza, prodaje i korištenja alkohola, čak i boje ruža koji nose stjuardese.

Ljudi koji marširaju u centar Istanbula zahtjevaju svoje pravo da žive slobodno i da imaju od države zagarantovanu pravdu, zaštitu i poštovanje. Oni zahtjevaju da budu uključeni u procese donošenja odluka o gradovima u kojim žive.

Ono što su dobili umjesto toga je prekomjerna upotreba sile sa velikim količinama suzavca ispucanim direktno u njihova lica. Tu ljudi su izgubili svoje oči.

Ali oni još uvijek marširaju. Stotine i hiljade građana iz svih sfera života pridružilo im se u znak podrške. Nekoliko hiljada ljudi je pješice prešlo most Bosporous da podrže narod Taksima. Oni su dočekani sa više vodenih topova, više suzavca i više neprijateljstva. Četvero ljudi je poginulo, dok su hiljade povrijeđene.

Ni jedan TV kanal ili novine nisu bili tu da naprave vijest o tome. Oni su bili prezauzeti da emituju vijesti o miss Turske i "najčudnijoj mački na svijetu". Policija je nastavila proganjati ljude i prskati ih sa suzavcem u tolikoj mjeri da bi mačke i psi umirali od njega.

Proradila je solidarnost (FOTO: Facebook/Loki Aerona)

Škole, bolnice, čak i hoteli sa pet zvjezdica oko Taksima otvorili su svoja vrata povrijeđenima. Doktori su ispunili učionice i hotelske sobe da pruže prvu pomoć. Neki policijski službenici odbili su prskati nedužne ljude suzavcem i napustili svoje poslove. Oko trga su postavljeni uređaji za ometanje internet konekcije, a 3g mreže su blokirane. Zgrade i poslovi prostori dozvolili su korištenje bežičnog interneta ljudima na ulicama, a restorani su nudili hranu i vodu besplatno.

Ljudi u Ankari i Izmiru su se okupili na ulicama da podrže otpor u Istanbulu. Demonstracije su se proširile i na druge gradove gdje su se građani suočili sa još više policijske brutalnosti i neprijateljstva. Stotine hiljada ljudi se nastavilo pridruživati. Komercijalni mediji su nastavili sa prikazivanjem miss Turske i "najčudnije mačke na svijetu".

Pišem ovo pismo da znate šta se dešava u Istanbulu. Masovni mediji vam neće reći ništa o ovome, bar ne u mojoj zemlji. Molim vas objavite što više članaka o ovome koje vidite na internetu i raširite vijest.

Ne pripadam političkoj partiji, Ne vjerujem u politiku. Ne branim nikakvu ideologiju i nisam na strani nikakvog režima. Kao i mnogi u Turskoj umorna sam i isfrustrirana polarizacijom između Ataturkovih sekularista i islamista. Ne pripadam ni jednima ni drugima. Vjerujem u odmicanje od polarizacije prema novom obliku odnosa. Znam da mnogo ljudi, koji su na ulicama Istanbula, dijeli moje mišljenje i mi nismo jedini. Mi samo želimo da živimo svoje živote sa ljudskim dostojanstvom.

Pravo na okupljanje u bilo kojem dijelu grada, a da me se ne smatra teroristom (FOTO: Facebook/Loki Aerona)

Dok sam na Facebooku objavljivala članke kojima sam objašnjavala šta se dešava u Istanbulu neko mi je postavio pitanje: "Šta misliš postići žaleći se strancima na svoju državu?"

Ovaj blog je moj odgovor.

"Žaleći se" nadam se da ću postići:

Slobodu mišljenja i govora

Poštovanje ljudskih prava

Kontrolu nad odlukama koje donesem, a koje se tiču mog tijela

Pravo na okupljanje u bilo kojem dijelu grada, a da me se ne smatra teroristom

Ali najviše šireći priču s vama, mojim prijateljima koji živite u drugim dijelovima svijeta. Nadam se da ću dobiti vašu pažnju, podršku i pomoć.

Molim vas shareujte moju priču i ovaj blog.

Hvala vam!

Preveo: Kenan Nizić

Lupiga.Com via RadioSarajevo