Kako će Bosna postati tematski park za znatiželjne američke avanturiste, „mjesto gdje mogu vidjeti kako je svijet izgledao prije nego što je čovjek izmislio ekonomiju, demokraciju i građansko društvo, kako je, dakle, izgledao svijet prije nego je profunkcionirao. Tamo, što bi rekao vodič Mujo, gdje se zna od čega ljudi umiru, ali se ne zna od čega žive“, rezmira u svojoj novoj kolumni za sarajevsko Oslobođenje Boris Dežulović. Kao i gotovo svaka njegova i ova je kolumna vrijedna vaše pažnje

"Džamija Kralj Fahd bin Abdul Aziz Al Saud, pičkatimaterna!"

Zvao me nekidan u dva iza ponoći Kožo da mi ispriča vic. Ima Kožo taj običaj, zovne u gluho doba noći iz kafane da ispriča vic.

Elem, došao američki turist u Sarajevo, prošetao gradom, pa naišao na pijacu. Zanimljivo to njemu, kako se voće i povrće prodaje bez nutricionističke deklaracije, a svaki krumpir drugačiji, pa obilazi tržnicu i čudi se. Došao tako do Mujinog štanda, gleda naslagano voće i sve se smijulji i snebiva, pa najzad uperio prst u hrpicu jagoda.

"Whats this?", upitao on znatiželjno. "Jagode", odgovorio Mujo, "strouberiz." "Strawberries?!?", iznenadio se Amer, pa se široko nasmijao, "in the United States strawberries are much, much bigger!" Gleda Amerikanac dalje, pa pita: "And this?" "Jabuke, eplz", odgovorio mu Mujo. "Ha ha ha", nasmijao se Amer, "in the United Stated apples are much, much bigger!" Muji sad već opasno skače živac, ali Amerikanac se ne gasi, već pokazuje na lubenice: "And whats this?" A Mujo gleda u lubenice, pa u Amera: "Ribizl, pičkatimaterna!"

Nema, primijetili ste, u Bosni mnogo viceva o turistima. Turisti su ovdje rijetka pojava, da nije geoloških fenomena poput piramida u Visokom i činjenice da je Međugorje geografski u BiH, svi bi turisti stali u zgradu OHR-a. Ako se koji i pojavi u BiH, snimaju ga sve televizije, a vijest o tome izađe na naslovnim stranicama. Sve strane turiste u Bosni znaju po imenu: Angelina Jolie, Brad Pitt, Kevin Spacey, Nick Nolte, Mickey Rourke, Bono Vox, Luciano Pavarotti i drugi. Znate drugog, kako se ono drugi zove... da, Ivan Pavao.

Nije turizam dakle nešto od čega bi se tu dalo bog zna kako živjeti, od turističkog vodiča na bosanskim se zavodima za zapošljavanje manje traže jedino doktori ekonomskih nauka. Nema, kažu, turist što raditi u Bosni, ako i ima što vidjeti - a ima - nema kako. Sve je gola improvizacija, nema autoputa, nema čestitih hotela, nema agencija, ništa u zemlji Bosni ne funkcionira. Toliko zapravo u zemlji ništa ne funkcionira da čak ni taj vrijedan resurs - to da ništa u Bosni ne funkcionira - nisu prepoznali u Bosni, nego vani.

Ugledni američki turistički magazin Condé Nast Traveller u svom je novom broju donio tako listu "Petnaest mjesta koje treba posjetiti odmah", preporučujući odredišta koja valja vidjeti prije nego što ih otkriju ostali, prije nego što poskupe, ili prije nego što profunkcioniraju i postanu samo još jedna obična turistička destinacija. Poput, recimo, Libije.

"Zašto u Libiju otići baš sada?", pita se urednik Bill Payne i odmah odgovara: "Libija je ukinula vize Amerikancima i ta su dugo vremena zatvorena vrata sada širom otvorena." Zašto, međutim, uopće ići u Libiju? "Zato", odgovara on, "da vidite najljepše klasične ruševine u Sjevernoj Africi."

Ja sam, majkemi, mislio da se čovjek zajebava, ali njemu to na pamet padalo nije. Dok je tekst napisan, predat redakciji i otišao u štampu, tajanstvenu zemlju Libiju već su, naime, otkrili NATO-ovi piloti, pretvorivši libijske gradove u, kako ono, "najljepše ruševine u Sjevernoj Africi".

Nije se, dakle, zajebavao gospodin Payne, nego takozvana svjetska politika. Onako kako će se valjda zajebavati u Omanu ili Kurdistanu, zbog čega su vjerojatno i uvršteni u "Petnaest mjesta koje treba posjetiti prije nego ih bombardiramo", ili kako se već taj izbor zove. I onako kako se onomad zajebavala u Iraku, još jednom poželjnom turističkom odredištu iz preporuke Condé Nast Travellera. Ili pak u - Bosni.

"Zašto otići u Bosnu, i zašto otići sad?", pita se tako urednik Payne i odmah odgovara: "Kad jednom u Bosni sve opet profunkcionira, to više neće biti avantura."

Tako je, eto, Bosna postala tematski park za znatiželjne američke avanturiste, mjesto gdje mogu vidjeti kako je svijet izgledao prije nego što je čovjek izmislio ekonomiju, demokraciju i građansko društvo, kako je, dakle, izgledao svijet prije nego je profunkcionirao. Tamo, što bi rekao vodič Mujo, gdje se zna od čega ljudi umiru, ali se ne zna od čega žive.

Kao poseban kuriozitet autor tako navodi manje poznatu historijsku činjenicu da su 1984. u Sarajevu organizirane prave, pravcate zimske Olimpijske igre. Kako su u zemlji, u kojoj je danas i organizirani kriminal neorganiziran, prije gotovo trideset godina organizirane čitave jedne Olimpijske igre, zagonetka je valjda ravna onoj kako su stari Egipćani gradili piramide. Ali i dokaz da su nekad, dok je sve funkcioniralo, u Bosni - kako je svojedobno baš u Oslobođenju pisalo o visočkim piramidama - živjela inteligentna bića.

Nagrnut će sada Amerikanci, već ih vidim, nahrupit će u Bosnu prije nego što profunkcionira, puna će Čaršija biti avanturista u havajskim košuljama, razgledat će "najljepše ruševine istočne Europe", obilaziti grad i pitati whats that?, whats this?

Šetat će mister Bill Payne Sarajevom i sve se smijuljiti i snebivati, pa najzad uperiti prst u visoki stakleni toranj na Marindvoru i upitati: "Whats this?" "Avaz Tauer, mister, najveći poslovni neboder u Bosni", odgovorit će Mujo, "bigest biznis tauer in Bosnija." "Bigest?!?", iznenadit će se Amerikanac, pa se široko nasmijati, "in the United States business towers are much, much bigger!" Gledat će Bill dalje, pa pokazati dva golema betonska tornja u Hrasnom: "And this?" "Bosmal Tauers", odgovorit će Mujo, "najveće stambene zgrade u Bosni!" "Ha ha ha", smijat će se Amerikanac, "in the United Stated rezidential buildings are much, much bigger!"

Dok Muji već opasno bude skakao živac, Bill će već pokazivati dva vitka bijela tornja na Alipašinom Polju - "And whats this?" - a Mujo će jedva dočekati: "Džamija Kralj Fahd bin Abdul Aziz Al Saud, pičkatimaterna!"

Boris Dežulović, Oslobođenje