„Daj, Puki, izvuci se iz ovoga muteža i dođi raditi novine u Ivanec gdje je savršeno jasna granica dobra i zla“, govorio je odvjetnik Ivan Polan opraštajući se od Nacionala koji je 2004. godine drastično mijenjao dotadašnju izdavačku orijentaciju. Napuštajući, naime, potrebe čitateljstva, uortačio se s krupnim oglašivačima pod patronatom elitne politike Banskih dvora i Pantovčaka. Polanov tvrdokorni osjećaj za pravdu to nije mogao podnijeti. Odvjetnik koji je već ratnih devedesetih od Feral Tribunea dobio internu plaketu „branitelja novinskoga rata“, tiho se evakuirao u zagorsku provinciju da pomogne u preživljavanju malenoga alatnoga pogona na kojega su nasrnule sve sile domoljubnoga i državotvornoga ekonomskoga uništenja, uključujući Dinka Cvitana, danas šefa DORH-a.

"Obožavao je te ljude kojima je sa svih strana prijetilo da se poput otpada nađu na ulici", sjeća se Hrvoje Polan, glasoviti fotoreporter koji je prošao sva svjetska ratišta, za kojega se jedva zna da je njegov sin. „I oni su voljeli tatu. Još tatine fotografije vise na tvorničkom zidu, pamte njegove uzrečice, čak čuvaju njegove naočale.

  Egzekucije bez forenzičke istrage  

Nekoliko godina nakon Polanovoga bijega iz grotla zločinačkih poslovno-političkih spletki, Ivi Pukanić je likvidiran uz prasak bombi i pomno zataškane motive. Za njim su ostale podrtine tjednika Nacional kojega ovih dana nastoje revitalizirati neki od njegovih bivših novinara. Hoće li ili neće u tome uspjeti – očekuje se napeto. Ivan Polan, pak, preminuo je 2010. godine u bolesničkoj postelji kao žrtva sve traljavijega javnoga zdravstva: hospitaliziran zbog klasične perforacije čira na želudcu u 62 godini života dokrajčen je sepsom kao nuspojavom tobože sofisticiranoga medicinskoga tretmana. Na krematorij je ispraćen uz škrte medijske natuknice o jednom upornom i osamljenom odvjetniku koji je godinama branio medije od tananih duševnih boli modernoga političkoga staleža. Ipak, najčudesnija baština Ivana Polana, jedva spomenuta, živi nadalje, u inat sistema koji od Hrvatske zahtjeva samo praznu i beživotnu nekretninsku podlogu za što lakše ubiranje financijske rente.

TVORNICE RADNICIMA: Provalili smo u pogon, zauzeli ga i nismo izlazili!

ITAS-Prvomajska, tako se zove tvornica koja predstavlja najnoviji slučaj hrvatskoga „reliquia reliquiarum“. Sintagma je skovana u službenoj historiografiji koja do dana-današnjega kuka nad nacionalnom sudbinom 16. stoljeća., kada su na ove krajeve navalili feudalni Turci. Ovoga puta dušmanskoga Turčina nije bilo na vidiku, nego su domaći tajkuni državno-pravnim arsenalom jednako uspješno iskorijenili njezine ljude, naselja i industrijsku kulturu u rasponu svekolikoga teritorijalnoga suvereniteta. Dakako, asistirala je vladajuća ideologija zagrebačkoga Gornjega grada, lažući da su to zaostale, neupotrebljive i lijene spodobe partijsko-komunističkoga samoupravnoga socijalizma.

„Jedna je stvar – deklarirano samoupravljanje radničke klase u bivšoj državi. Ali se ono nikada nije faktički provodilo. Savez komunista je, naime, odlučivao o menadžerskim kadrovima koji su svojom poslovnom politikom poduzeća strmoglavili u gubitke“, kaže 56-godišnji Dragutin Varga, šef tvorničkoga sindikata, koji je golemim radnim stažom u današnjem ITAS-u stekao sve kvalifikacije iskustva i mudrosti za usporedbu dvaju epoha.

ITAS u Zagrebu (FOTO: Privatna arhiva Dragutina Varge)

Prva od fikcija kojom je politički-pravno štićeni monopol rentijera zamutio mozak domaćem stanovništvu svodi se na frazu „privatni poduzetnik“, sugerirajući da je riječ o agilnom kapitalisti koji profitabilno eksploatira ljudski rad, kako se to činilo u pred-komunističko vrijeme.

„Poslodavac otvara radna mjesta i zapošljava“, ponavljaju u nedogled profesionalni aktivisti HUP-a. Istina koja se ogleda u ekonomskoj situaciji govori drukčije: tako je nekoć bilo, ali koliko današnji SDP nema pojma što je socijaldemokracija, toliko ni aktualni tajkunizam nije u stanju stvoriti produktivni kapital. 

  Češka braća

Naime, prve pogone buduće Prvomajske konstruirala su 1922. godine dva uistinu poduzetna brata koji domaćem kapitalizmu služe na čast, Jaroslav i Bedrich Ševčik, male zanatlije u zagrebačkoj Ilici 151. Tadašnja vlast Kraljevine Jugoslavije, koncentrirana u Beogradu, istina, postavljala je gomilu prepreka za participaciju hrvatskih političara u cjelovitom definiranju ovdašnjega prostora, ali dokumentacija sačuvana u Hrvatskom državnom arhivu svjedoči kako su apolitične zanatlije vrlo brzo razvijale svoju vlastoručnu strojobravarsku djelatnost. U slijedećih sedam godina, naime, njihova radionica već je izrasla u značajnu metalurgiju s devedesetak radnika. 

Ulaskom partizana u Zagreb tvornica „braća Ševčik“ nacionalizirana je, pa kasnije reorganizirana u društvenu korporaciju pod nazivom SOUR. Nije poznato što je bilo s njezinim pokretačima i izvornim vlasnicima. Ipak, njihovo industrijsko čedo, ne samo da je opstalo, nego je u nastupajućim desetljećima poprimilo neslućene razmjere od 7.500 radno-aktivnih ljudi u Zagrebu i njegovoj okolici, sa poslovnom hobotnicom u Njemačkoj i Meksiku. Bilo u privatnim, bilo u društvenim rukama gomilao se kapital, ovisno o sposobnostima i motivaciji svoga poslovodstva. Druga je stvar da je menadžerske funkcije u jednom trenutku preuzeo naraštaj razmažene komunističke djece koji su udovoljavali formalnim obrazovnim standardima.

Pogonska ispostava Prvomajske, nipošto slučajno, počela je u Ivancu oslanjajući se na zatečeni ljudski faktor, uvjetovan lokalnim rudnicima cinka, olova i ugljena koji su feudalno središte jednoga kmetskog i agrarnoga kotara polako mijenjali u urbano naselje. Već u 19. stoljeću, vlasnici rudokopa podigli su stanove za svoje rudare i osoblje, izgrađena je željeznička pruga, osnovana prva štedionica i niz poslovnih zadruga za prezaduženo stanovništvo. Učestali štrajkovi rudara zbog užasnih uvjeta rada i niskih nadnica, pa radnička kasa uzajamne pomoći u slučaju starosti i bolesti, utemeljili su tradiciju klasne solidarnosti koja se nije lako pokoravala post-komunističkoj pretvorbi i privatizaciji.

U prvim godinama nakon Drugoga svjetskoga rata rudača se prevozila žičarom. Uz nju je uređena servisna radionica kojoj je šezdesetih, iscrpljivanjem sirovine zaprijetila likvidacijom. No, nešto prije zatvaranja jama, skromno alatno postrojenje priključeno je zagrebačkoj Prvomajskoj, čuvajući proizvodni kontinuitet od najmanje jednoga stoljeća. Ne samo Dragutin Varga, tu je proveo cijeli radni vijek, počinjući od mladenačkih dana šegrtovanja.    

  Predziđe europske civilizacije 

Onda se dogodila hrvatska samostalnost s reprizom nacionalizacije, ovoga puta - društvenoga u državno vlasništvo koje je valjalo nadalje prodati privatnicima. U majušnom Ivancu, očitije no igdje, vidjelo se rađanje obiteljskih bogataša istoga političkoga podaništva: odlukom Države, menadžersku strukturu ivanečkoga pogona preuzela je plaćenica HNS-ovca Radomira Čačića, vlasnika Coninga i varaždinskoga župana, zajedno sa svojom bližom rodbinom raspoređenom u upravnom i nadzornom odboru. Planirajući što bržu osobnu zaradu, rodbinski klan Canjuga-Brezovac obavio je zanimljivu knjigovodstvenu operaciju: sve nekretnine i strojevi prebačeni su na obiteljske tvrtke, a Itasu su prepušteni ekonomski deficiti i mjesecima neplaćeni radnici.

 Sve nekretnine i strojevi bili su prebačeni na obiteljske tvrtke, a Itasu su prepušteni ekonomski deficiti i mjesecima neplaćeni radnici (FOTO: Privatna arhiva Dragutina Varge)

Dok je radnička klasa svojedobno jurišala na tvornice u kojima su čučali kapitalisti okruženi zaštitnim kordonima žandara, Itasovi radnici 21. stoljeća, nisu se dali istjerati iz pogona, organizirajući vlastite straže. Štrajkali su glađu, demonstrirali pred upravnom zgradom županije. Varga se verbalno sukobio s Čačićem koji unutar četiri zida svoga županijskoga ureda – daleko od biračkoga tijela – uopće nije skrivao svoj prezir prema industrijskoj svjetini. „Smeće radničko“, zavrištao je u jednom trenutku, svjedočit će kasnije Varga…

Otvoren je stečaj kako bi dugove utjerali vjerovnici. Uz ostale – investicijski fond Sunce kojega je zastupao Dinko Cvitan, kasnije šef USKOK-a, današnji ravnatelj DORH-a čija je deklarativna zadaća da goni privatizacijsku pljačku. „Pa ne mogu ja o radnicima voditi računa“, rekao je lakonski smjerno izvršavajući pravničku zadaću.

Ime Ivana Polana nalazilo se na listi mogućih stečajnih sudaca. Štoviše, neko je vrijeme proveo u pokušajima spašavanja trgovačkoga Tiska od grabeži Miroslava Kutle, omiljenoga HDZ-ovoga tajkuna u razdoblju Domovinskoga rata. Traumatično iskustvo svoje bespomoćnosti liječio je dugačkim planinarenjima po Velebitu, koliko presretan da njegov sin, fotoreporter, zarađuje u inozemnim novinskim agencijama, toliko u stalnoj strepnji za njegov život.

Godine 2005., kada se činilo da je sve izgubljeno u Ivancu, odvjetnik Polan upoznao je ivanečkoga metalskoga sindikalistu Vargu. Bilo je to ljubav srodnih duša na prvi pogled koja će oblikovati kombiniranu strategiju „predziđa“ europske civilizacije, djelom političkim lobiranjem, djelomice utjerivanjem zakonske pravde koja je do tada djelovala isključivo u ime domaćih tajkuna, umišljenih da su avangardni kapitalisti. Pošto su, naime, radnici predstavljeni kao kolektiv vjerovnika kojima ITAS duguje puno više nego Hypo-banci i investicijskom fondu Sunce, zavedena je uprava na čelu s Branimirom Vlajom, nekadašnjim inženjerom „Rade Končara“, srodnoga tehnološkoga iskustva i strasti. Danas je neki drugi direktor na njegovom mjestu, ali ga imenuju radnici, svejedno – da li kao većinski dioničari ili samoupravljači. Poanta je da su savršeno svjesni sposobnosti neophodnih za, moderno rečeno, "održivu proizvodnju". 

Ostalo je više-manje poznato. Itas danas zapošljava 250 metalaca, izvozi u Njemačku i istodobno postaje destinacija lijevoga hodočašća iz cijele Europe koja želi naučiti kako se proizvodi industrijska demokracija.

Lupiga.Com

Naslovna fotografija: Privatna arhiva Dragutina Varge