Punih 25 godina nakon što je rat u Hrvatskoj završio visoka politika odlučila je pokušati prekinuti hrvatsko-srpsku spiralu mržnje. Svakog ljeta, od rata na ovamo, jedni proslavljaju „Oluju“, vojnu akciju Hrvatske vojske (HV) kojom je okončan rat, dok drugi komemoriraju zločine nad civilnim žrtvama koje su nakon „Oluje“ počinili pripadnici HV-a i hrvatske policije u više srpskih sela. Međusobno uvažavanje žrtava do ove godine bio je poprilično nepoznat pojam. A onda su glavne uloge preuzeli Boris Milošević, novi potpredsjednik Vlade iz redova Samostalne demokratske srpske stranke, te Tomo Medved, ministar branitelja. Prvom je nakon „Oluje“ ubijena baka u zaleđu Šibenika, dok je drugi u ratu tri puta ranjavan, a u „Oluji“ mu je poginuo brat. 

Dakle, jasno je koliko je snage Miloševiću trebalo, da u zalog bolje budućnosti, 5. kolovoza ode na proslavu „Oluje“ u Knin kao prvi visoki predstavnik srpske nacionalne manjine koji je ikad sudjelovao u ovim obljetnicama. Medved je, s druge strane, otišao u Grubore, selo u zaleđu Knina koje više ni ne postoji. Zadnje znakove života tamo su 25. kolovoza 1995. godine ugasili pripadnici ATJ Lučko ubivši šestero staraca u selu. Time je država ne neki način napokon otvoreno priznala da su nakon rata činjeni zločini i da oni nisu bili tek „izolirani incidenti“. 

O tome što ovaj „obrat“ može donijeti u hrvatsko-srpskim odnosima i kako može utjecati na odnose u regiji, razgovarali smo s Brankom Vierdom iz Inicijative mladih za ljudska prava (YIHR), koja već godinama raznim akcijama upozorava javnost na važnost međusobnog uvažavanja žrtava rata kao zaloga za svjetliju budućnost.

„Ovakav događaj stvarno je politički presedan koji obećava mnogo. Čak je i premijer Plenković u govoru povodom 25 obljetnice vojno-redarstvene operacije „Oluja“ najavio i donošenje Zakona o civilnim žrtvama. Taj zakon je, odnosno nacrt prijedloga zakona, doista trenutno u proceduri. Dakle, nije ostalo prazno obećanje. O tome kakav je zakon, on je sad, kažem, u prostoru javnog savjetovanja, i što će od njega biti u konačnici, to ćemo vidjeti, ali da postoje neki pomaci – postoje! I mislim da je to vrijedno i važno istaknuti“, kaže Vierda u razgovoru.

Ona smatra da Hrvatska od zemalja koje su sudjelovale u ratovima devedesetih nosi posebnu odgovornost s obzirom da je članica Europske unije i da, osim prema vrijednostima navedenima u Ustavu, mora funkcionirati i kroz europske ciljeve i europske vrijednosti.

„Ovakav primjer može, ja doista vjerujem, poslužiti drugim državama u regiji da nekako prepoznaju važnost takvog tipa suradnje i doprinosa ne samo budućnosti, nego i sadašnjosti s obzirom da vidimo kakva je aktualna situacija, kakva su ponašanja prema nacionalnim manjinama, kakvi su odnosi i u BiH i u Srbiji. Dakle, daleko od toga da je činjenica kako vrijeme prolazi, mir dolazi sam po sebi. Mi definitivno nismo u ratu, ali da smo u nekakvom ostvarenju potpunog mira, da ga tako nazovem – nismo“, objašnjava naša sugovornica. 

S obzirom da Inicijativa mladih za ljudska prava, osim u Hrvatskoj, postoji i u Srbiji, Crnoj Gori, Bosni i Hercegovini te na Kosovu, a svugdje su to zasebne pravne osobe, zanimalo nas je muče li YIHR u svakoj od ovih zemalja isti problemi.

„Imamo nekih problema koji su zajednički. To je sigurno pogled na devedesete. Javni diskurs ili, bolje rečeno, dominantni diskurs o zbivanjima devedesetih je, u svim zemljama u kojima mi imamo urede, dominantno nacionalistički“, kaže Vierda.

Istaknula je i projekt na koji je silno ponosna – „Zajednički narativi“, u kojem je sudjelovalo 180 mladih iz Hrvatske, Srbije, Bosne i Hercegovine, Crne Gore i Kosova. 

„Mladi su uspjeli razviti zajedničke narative o zbivanjima devedesetih. Dakle, uspjeli su nešto što oni koji su za to odgovorni, koji za to imaju mandate, nisu uspjeli ili ne žele ili kako god. Suprotstavili su dominantne narative o zbivanjima devedesetih. Mi smo zajedno s njima odlazeći na mjesta stradanja, razgovarajući sa svjedocima, suvremenicima zbivanja, s pripadnicima akademije, novinarima, mještanima, pokušali dati im priliku da na licu mjesta razgovaraju s ljudima koji su tada živjeli, jer kao što ste rekli, većina mladih koji su sudionici naših događanja ili se tada nisu ni rodili ili su bili jako mladi dok su se ratna zbivanja događala. Pomogli smo im da malo istražuju presude nacionalnih sudova, Međunarodnog kaznenog suda za bivšu Jugoslaviju, dakle da steknu jedan cjeloviti dojam o tome što se zbivalo devedesetih. I oni su uspjeli napisati zajednički narativ. To je, mislim, jako vrijedno“, zaključuje Vierda.

Ovaj je sadržaj izradio web portal www.lupiga.com u suradnji s Institutom za komunikacijske studije i online platformom Res publica u sklopu projekta „Poveži točke: poboljšanje politike kroz građansko sudjelovanje“ kojeg financira britansko veleposlanstvo u Skoplju.