HRABAR I BESKOMPROMISAN: Eto, takav je bio naš Bojan Tončić
„Čujemo se“, zadnje je što mi je napisao Bojan Tončić. Bilo je to nedavno, dogovarali smo da piše neku temu za Lupigu i par detalja je zahtijevalo da se još jednom čujemo. Jutros iz Beograda stiže vijest od koje se teško oporavlja, vijest koja puni oči suzama – Bojan više nije s nama. Otišao je. I ono „čujemo se“ zadnje je što mi je rekao, a imao je još toliko toga da kaže i napiše.
Cijelo jutro skrolam po našim prepiskama, čitam njegove duhovite i često cinične opaske. Smijem se ne vjerujući da ga zaista više nema.
„Jedino opravdanje bilo bi da te je neko ubio“, piše neki dan nakon što je zvao, a ja nisam odmah odgovorio na poziv. „Zadnje gledano u utorak u 03:51“ - čekam da se promjeni u „tipka…“. Neće, pa neće, ostaje zaleđeno ono: utorak 03:51. Ako ste htjeli biti sigurni da će vam Boki odmah odgovoriti na mejl onda ste ga trebali slati u kasne noćne sate. U to doba bi stari cinik, nepopravljivi noćobdija, uobičajeno slao svoje tekstove, uz neizostavnu prijetnju – „Odmah da objaviš, inače dolazimo“. Ljutio bi se kada bih otišao u Bosnu pa ne bih imao pristup internetu da mu odgovorim. „Jebala te Bosna, više“, govorio bi iz ljutnje čovjek koji je Bosnu obožavao kao malo tko. A ja bih se ljutio kada se on nije javljao. Znao je da ću pitati je li obavio medicinske pretrage i napasti ga zbog nemara prema svom zdravlju. Eto, takav je bio naš Bojan Tončić.
Na zadnjoj fotografiji koju mi je poslao, nekako s jeseni, gledam – Boki sa sunčanim naočalama u rukama drži knjižurinu od najmanje milijun stranica, s naslovom „Marginalni izdajnički potrčko – Bojan Tončić“. Silno ga je zabavljalo što mu je Vojislav Šešelj posvetio tu knjižurinu u koju je sabrao i Bojanove tekstove s Lupige. Danima je pokušavao doći do svog primjerka. I uspio je. Bio je ponosan što je u očima nekoga poput Šešelja on marginalni izdajnički potrčko. Ratni zločinac mu nije mogao dati veći kompliment.
Bojan za Lupigu piše od 2013. godine. Izgleda da je proletjelo 11 godina. Gotovo svaki njegov tekst bio je oštra kritika srpskog nacionalizma, anomalije koja već desetljećima preplavljuje i guši društvo u kojem živi. To je nešto s čime se Bojan nije htio pomiriti. Želio je jasno i glasno pokazati protivljenje. Nikad ga, u bilo koje doba godine, nisam vidio bez njegove torbe. Sizifovski ju je uvijek nosio sa sobom. Svaki put bi, kao neki Sport Billy, nešto izvadio iz nje i uvalio mi. Nekad knjigu, nekad neki primjerak novina, nekad rakiju ... Ova je iz mog kraja, jedna od najboljih, govori gurajući mi plastičnu bocu sa žućkastom tekućinom. Neka prašta, evo sad sam je prvi put otvorio, moram reći, nije za pohvaliti. Znam, rekao bi da lažem i da Hrvati ionako nikad nisu znali prepoznati dobru rakiju. To bi bilo u njegovom stilu.
Da ste pitali za bilo kakvu presudu za ratni zločin, iz Haaga ili nekog suda u Srbiji, čini mi se kako bi Boki uvijek samo gurnuo ruku u svoju torbu i iz nje izvukao baš taj dokument koji trebate. Ako već u glavi nije imao baš sve, do najsitnijeg detalja, o tom sudskom predmetu. O zločinu u Štrpcima znao je valjda više nego cijelo Tužilaštvo. Ili o slučaju obitelji Barbalić koju su iz Zemuna protjerali šešeljevci, zajedno s tada mladim i objesnim Aleksandrom Vučićem. Ili o pokopanim leševima kosovskih Albanaca u Batajnici. To su bila pitanja koja su Bojana žuljala. O takvim i sličnim temama je za Lupigu napisao preko stotinu tekstova. Uvijek beskompromisno, oštro, neumorno, nepopustljivo, bez dlake na jeziku, svojim upečatljivim, izuzetno osebujnim stilom. Bili su to tekstovi koje nije trebalo uređivati.
Bojan je bio jedan od Novinara s velikim N, jedan od rijetkih kojem je to istinski životni poziv, čovjek koji je živio za novinarstvo. Čovjek sa stavom i integritetom. Karijeru je započeo u rodnom Leskovcu, gdje ga,i danas dobro pamte. Pitajte u „Sandokanu“, ako nama ne vjerujete. Pisao je za list Prava čoveka, a potom bio i dopisnik za više beogradskih medija. Krajem devedesetih seli u Beograd, gdje je dugi niz godina pisao za Danas. Dobitnik je više novinarskih nagrada, „Dušan Bogavac“ Nezavisnog udruženja novinara Srbije, za novinarsku etiku i hrabrost (2004.), „Nikola Burzan“ (2001.) i nagradu Podgoričkog novinarskog foruma (2014.). Autor je dvaju knjiga - “Krivo srastanje” i “Slučaj Topčider – Anatomija državnog zločina” - te koautor televizijskog serijala o Beogradskom krugu, na koji je bio posebno ponosan. Vrhunac profesionalne karijere možda je dosegao pišući za E-novine gdje je mu je Petar Luković dao potpunu slobodu da se bavi isključivo temama koje su u fokusu njegovog interesa. To se pokazalo kao sjajan Lukovićev potez. Paradoksalno, jedan od posljednjih tekstova koje je Bojan napisao za Lupigu bio je baš in memoriam Peri s onog svijeta. Dva mjeseca kasnije, za Perom će otići i Bojan.
Nije podnosio nepravdu, lažne nacionalne heroje koji su iza sebe ostavljali masovne grobnice, nije trpio stupidne mitove i novodobne hegemone. Hrabro je živio antiratnu ideju. Eto, takav je bio Bojan Tončić. Uvijek duhovit, uvijek gostoljubiv, spreman da svo vrijeme ovog svijeta provede s vama. Da samo prođete kroz Beograd, a da mu se ne javite, za Bojana bi bila smrtna uvreda, nešto što vam ne bi lako oprostio i što bi, u bilo kojoj raspravi iskoristio kao argument da niste u pravu. Ne sjećam se kada sam posljednji put bio u Beogradu, a da me odmah pri buđenju na telefonu nije zatekla njegova poruka „ja čekam, gde ćemo?“. Koji god posao da ste trebali obaviti on bi spremno išao s vama, pa i u kafanu, iako već dugi niz godina nije ni primirisao alkohol. Tako mu je njegova borba dala. Po odlasku bi odmah poslao poruku: „Kad dolaziš opet, ovo je bilo prekratko, nismo ništa uspeli da stignemo“.
I još jedna stvar, Bojan Tončić bio je čovjek britkog jezika i širokog spektra znanja. Volio je recitirati. Tko je to doživio, nema šanse da ga nije duboko impresioniralo. Jedne zagrebačke kasne zimske večeri spektakularno nam je, onako „na suho“, izrecitirao pola čitave drame, „Koštana“ Borislava Stankovića. Ponekad se činilo kao da je Google prije Googlea. Eto, takav je bio naš Bojan Tončić.
Otišao je. Prije vremena. Neće Bojana biti sutra na jutarnjoj kafi u Galeriji.
Druže, falit ćeš. Dolazimo i mi.
Lupiga.Com
Naslovna fotografija: Lupiga.Com/Ladislav Tomičić
Bojan Tončić skretao je pažnju javnosti na činjenicu da se društvo nije suočilo sa pogubnim posljedicama hegemonističkih velikodržavnih projekata. Sa kreiranjem i podsticanjem pobune Srba u Hrvatskoj i sa agresijom na Bosnu i Hercegovinu. Tončić se svojim napisima suprotstavio činjenici da su ratni zločinci na javnim funkcijama, te odsustvu opštedruštvene empatije prema bolu žrtava zločina. Apostrofirao je činjenicu da se događaji iz bliske, ratne prošlosti krivotvore, da se falsifikuju uzroci i posljedice, negira učešće države Srbije u sukobima, besprizorno laže o učešću njenih paradržavnih ubilačkih formacija i vojno opremljenih i logistički podržanih kriminalaca presvučenih u patriote.
Nomad.ba