Umro je Igor Mandić. Nije nigdje otišao ili otputovao, nije prešao na drugu stranu, njegova duša nije napustila tijelo i on nas u ovom trenutku ne gleda odozgo. Ako ostavimo po strani romantičnu pretpostavku da ljudi od pera žive onoliko koliko živi njihovo djelo, ostat će samo neosporan fakt smrti jednog velikog novinara, kritičara, pisca, polemičara ... briljantnog čangrizala, namćora, "čovjeka bez prijatelja" koji je cijelu spisateljsku karijeru držao do svog nepripadanja, autora zapanjujuće načitanosti i erudicije, koji je svojim stavovima i izjavama volio šokirati do te mjere da ih je, sumnjamo, ponekad iznosio tek toliko da nanervira sve oko sebe. Još jednom ćemo se pohvaliti, iako će se naći mnogo onih koje je toliko uvrijedio da ga nisu mogli vidjeti ni nacrtanog, Igor je bio naš suradnik.

Zvali smo ga stari Mandić. Naš poslovni odnos sa starim Mandićem sastojao se dobrim dijelom od pregovora. Starome nije padalo na pamet da radi za kikiriki, a mi smo mogli ponuditi jedva nešto više. Imali smo sreće da se nađemo u prilici iskoristiti njegovu nesreću; u hrvatskom javnom prostoru te 2014. godine za starog Mandića nije bilo mjesta. Možda su se bojali njegovih "skandaloznih stavova" ili se ljudima koji vješto kormilare po našoj medijskoj močvari naprosto nije dalo zajebavati s Mandićem. O da, poslovni odnos s Igorom tražio je puno strpljenja i razumijevanja, ali sve to se isplatilo već s prvim njegovim tekstom. U tom je tekstu i nama i svijetu jasno još jednom podvukao da od sebe ne odustaje: "Neću služiti, bit ću nepokoran i buntovan!" Tako ga je naslovio, valjda za svaki slučaj, da poslije ne bi bilo nismo znali. A znali smo. Svi su znali. Stari se ne bi pokorio ni bogu. Pokoran je bio samo svojoj Slavici.

Stari namćor pokoran je bio samo svojoj Slavici (FOTO: Lupiga.Com)

U našoj novinarskoj generaciji rijetkima je njegovo ime zaista nešto značilo, jer u toj se novinarskoj generaciji slabo što čita, a ako se i čitalo, teško da se čitalo Igora Mandića. Za našu novinarsku generaciju Stari je bio fosil iz davno prohujalog vremena. Svoje tekstove dostavljao je u kafani, ispisane na pisaćoj mašini i isprepravljane kemijskom olovkom. Mi smo ih potom unosili, pažljivo, pazeći da ne pogriješimo ni slovo. Stari portale nije čitao, ali neka "hulja" bi mu dojavljivala svaku grešku. Onda bi nas korio i redovito sa smiješkom dodavao da on sve zna, da svugdje ima svoje ljude pa bi onda tražio više para jer su mu one "hulje" javile i da mu tekstovi "imaju puno lajkova".

Svaki naslov u tim tekstovima, svako slovo i svaki zarez - sve je bilo njegovo i tu nije smjelo biti nikakvih uredničkih zahvata ili ne daj bože improvizacije. Nitko u početku nije volio taj prepisivački posao, ali brzo smo shvatili da nije riječ o pukom prepisivanju i unošenju tekstova koje je Stari dostavio. Svaki tekst onome koji ga prepisuje ili unosi otkrivao je nešto novo, nepoznat pojam, složenicu koju je Stari izmislio, događaj o kojem nisi znao ništa, ime za koje nikad nisi čuo. Onda bi se googlalo, potražila bi se i neka knjiga, pročitalo bi se nešto do čega bi se inače teško došlo. Svaki njegov tekst bio je dio obrazovnog programa. Svaka njegova provokacija bila je ohrabrenje i putokaz; "pa jebote, ako stari Mandić smije onako možda se ne bi trebalo ovoliko ustezati". A Stari je "rokao" kao autor koji je tek stupio na javnu scenu pa želi da njegovo ime što brže uđe svima u uho. Tvrdio je da je Jugoslavija bila bolja, da je opus Čajkovskog najkičastiji u istoriji muzike, da je Hrvatska neuspjeli projekt, izazivao je feministkinje ispisujući dubiozne teze o njihovoj borbi, vrijeđao mlade književnike i književnice i bio najsretniji kad bi ga javno osuđivali i izazivali na polemiku. Na takve dvoboje izlazio je dobro naoružan i nemilosrdan.

Uvijek dobro naoružan i nemilosrdan (FOTO: Lupiga.Com)

Smrt je stari Mandić čekao već petnaestak godina. Govorio bi da osjeti kako mu se smrt približava, bez straha, spreman kao da će u polemiku, a ne u ništavilo. Od dana smrti njegove i Slavičine jedinice Ade, Stari je bio pomalo opsjednut tim zadnjim činom svačije zemaljske predstave. Smrti se nije bojao, niti je smrt mistificirao. Ovo su njegove riječi: "Još jedan od stravičnih klišeja, koji upropaštavaju svačiju smrt, a naročito velikih ljudi: otišao je, otputovao je... Pa ljudi jel znate šta sve tu upotrebljavaju: prearhaične slike, arhetipske, još iz doba Babilona, starog Egipta i Antike, u mutnim mitološkim projekcijama da je smrt prelazak preko vode, s one strane, u kraljevstvo mrtvih... A toga nema! Kršćanstvo je kao sinkretička religija pokralo sve te prastare mitove pa ih pretvorilo u ideju odlaska na neki drugi svijet. Na drugi svijet ne odlazi ništa, jer ljudsko stvorenje je cjelina. Tijelo nije samo ljuštura, tijelo je sve što imamo, a ta duša koju toliko hvale, za nju ne vjerujem da postoji, jer je ionako jedan filozof tvrdio da je duša proizvod prdeža, na osnovu prdeža da su stari stvorili pojam duše. Dakle, sve odlazi zajedno pod zemlju. Za onoga koji umire smrt je ništa. Dok je on živ smrti nema, kad umre - ona nije tu, jer kad se prekine svijest sve je gotovo. Nikamo se ne odlazi, nema šta otići, jer nikakva rascijepljenost ljudskog tijela na tijelo i dušu ne postoji. To nije istina! Sve je jedna ujednost."

Eto tako. Nećemo duljiti, jer sa svakom riječju povećava se šansa da Starome upropastimo smrt, a to bi baš bilo svinjski. Ako je stari Mandić nekud i otputovao, otputovao je u dobre uspomene, u anegdote i naše hvale da smo imali priliku raditi s briljantnim umom.

Lupiga.Com

 Naslovna fotografija: Lupiga.Com