Bilo je nečega čudnog u toj poruci. Naizgled običnoj. Jednoj od milijuna takvih kakve prijatelji, ali ovi iz stvarnog života, ostavljaju jedni drugima na društvenim mrežama. Ipak, neka me tamna slutnja obuzela kad sam ju pročitao. Čak i u najluđim pa i nekim teškim situacijama njega nikada nije napuštala vedrina duha. Zapravo, imao je u sebi nekakvu uragansku znatiželju, radoznalost djeteta. Te noći, pak, u komentaru jedne moje pjesme bilo je toliko potrebe za utjehom da me obuzela neka tama, magla u kakvu je, dojma sam, već tada osjećao da odlazi.

MOJE NOĆI

Prsti su nemirni u papučama.
Pod njima ceste posute mjesečinom.
Iskre svjetlosti zatočene
u boce koje otključavaju tamnicu
u kojoj se jedino može maštati.
Čudesna bića, fantastične sudbine,
silno veliki do jutra nenapisani romani.
Ne tako davno sam živio
u tvornici uspomena.
Noćas ih blagonaklono trošim.
Njima kitim muziku.
Pošteno sam ih zaradio.
Sad čekam da se dogode,
prospu se iz lisnice,
plate svu štetu
dok mjesec kao obrazi trubača
smišlja okrutno buđenje.

Ispod te pjesme prijatelj je ostavio poruku: „B R A V O ! Šest je nula, nula. Meni si izgleda potreban, a ja te dobijem kad treba. Hvala ovom naizgled paralelnom svijetu. Posebno matematici.“

Slavan je postao rano. Bio je gotovo dječak. Preko leđa njegove generacije slomila su se kola povijesti puna krvi. A on je živio. Kako je znao i umio.

Za najboljima poput njega vuku su razne, često zlurade glasine. Ah, upropastio se, a mogao je ovo i ono! Ali čak i takav, po njihovim kriterijima upropašten, bio je veći od njih. Jezici su uvijek zli zbog puke zavisti. A on je padao i dizao se i radio. Bio je jedan od divnih gubitnika. Tulumario je i u Cannesu i na dodjeli Oscara, ali je znao dočekati zoru i u neuglednim radničkim birtijama, „frontama“ koje rade od jutra do sutra pod krinkom, recimo, kluba igrača domina. Griješio je ali, ajde, vi prvi bacite kamen! Znao je biti i zajeb jer, jebiga, zna to rana slava uraditi dječacima i djevojčicama pa pomisle da je njima sve dozvoljeno. Shvatio je na teži način, bivajući i odbačenim, da to baš ne ide tako ni u Hollywoodu, a kamoli u prčvarnici od zemlje kakva je bivša Jugoslavija.

Mnogi iz njegove generacije su se igrali sa smrću. Brzo ih je i progutala, ali njemu je i ona bila eksperiment. Volio je život i bio sam uvjeren da će ta ljubav pobijediti, da će dočekati duboku starost kao neki žilavi irski pijanac, i bio je na dobrom putu. Ali, ta poruka, te noći, prije par tjedana, oh, odmah sam osjetio, dolazi od čovjeka kojeg muči nesanica u bolnici. A zaspati ne može jer se plaši da će to biti onaj zadnji, vječni san. Zna da tu njegova ljubav i odlučnost ne igraju nikakvu ulogu. A svaku koju je on glumio igrao je vrhunski zato jer je to radio do kraja, bespoštedno. Na koncu se opet izborio da radi. I radio je. Bio je jedan od zadnjih iz svog esnafa koji je gajio širok dijapazon interesa. Njegovu generaciju, možda i zadnju tako odgojenu, zamijenile su generacije fah idiota, ali kapitalizam, naprosto, proizvodi takve ljude. Ne traži od njih ništa izuzev da dobro rade svoj posao bez ikakvog interesa za okolinu i druge ljude. Tu nema mjesta znatiželjnima, radoznalima i spremnima na svaki belaj. Puno je duše, previše duha imao za prčvarnice od zemalja kakve su ostale iza velike prčvarnice. Ako je Bog čovjeku dao malo duše da mu bude teže ne mogu ni zamisliti koliko je njemu teško bilo, ako uzmemo u obzir koliko je duše Bog njemu delegirao.

Ponosan sam jer imam snimku na kojoj čita jedan moj pjesmuljak. Drago mi je što je košulju koju sam mu poklonio nosio često iako, nekako, nije bila njegov zonfa. Žao mi je što me bilo strah pitati ga što se događa kada sam preko poruke naslutio da nije dobro. A trebao sam. Makar sam mu se onom pjesmom našao kao prijateljska utjeha. U šest nula nula. Zamišljam kako na rubu kreveta sjedi obuven u bolničke papuče i skrola po fejsu tražeći utjehu. Outsider se plaši zaspati. Na koncu ipak zaspi. Moj prijatelj, Davor Janjić. Ono puno duše i talenta. Previše za ovakav svijet.

Lupiga.Com via Žurnal

Naslovna fotografija: Facebook/Andrej Košak