Vrlo je poučan Glasnovićev nastup na nekakvoj SS televiziji Hessen. S novinarom, nekakvim lokalnim Bujancem manjih ovlasti, razgovara na engleskom jeziku (to je zapravo monolog, frajer samo drži diktafon, u nekakvoj je neprirodnoj gesti). Ali vrijedi vidjeti Glasnovićevu potpunu transformaciju. On naravno govori ono što je u okviru zadane ideologije, ali sve drugo je promijenjeno. Boja glasa, intonacija, kompletna poza. Ovako bi mogao govoriti, na primjer, bilo koji vlasnik naftnog polja u Texasu, a tako vjerojatno i govore.

Engleski mu je znatno bolji nego Oreškovićev, a bogme je prisebniji od Trumpa. Nema halucinacija, struje toka svijesti, luđačkih sintagmi. U jednom trenutku malo se ipak mora poduprijeti hiperbolom, ali prije nego što izgovori "komunistički vragovi", ili nešto slično, u zadnji se čas ugrize za jezik, i kaže: "kao što ih je zvao moj djed... komunistički vragovi". Ograđuje se od izraza, kakvih na hrvatskom izgovori sto u minuti. Na engleskom, jeziku u kojem je postigao socijalnu zrelost, on ne bulazni. Bulažnjenje mu nadolazi na jeziku predaka, djedovom jeziku, unutar plemenskog koda.

Nameće se pitanje radi li se o savršenoj mimikriji ili nekakvom cijepanju ličnosti, tipičnom za određene dijagnoze. Zašto bi čovjek koji neprekidno histerično bulazni u parlamentu, toliko paranoičan da je nemoguće slijediti njegov asocijativni niz, u Hessenu i na engleskom jeziku govorio kao bilo koji američki vlasnik farme sa sačmaricom u rukama?

Nije stvar samo u tome da Glasnović, kao svaki dobro utreniran vojnik, uvijek radi isključivo ono za što je siguran da je dopustivo. Pa je tako u Njemačkoj, čak i u najopskurnijim društvu, dopustivo ono što barem formalno zvuči pristojno. Jednako kao što čovjek automatski aktivira intonaciju, i patrijarhalnu samouvjerenost, svog kanadskog zavičaja.

Željko Glasnović (FOTO: FaH)

Problem je u djedovima, to jest da su ili Glasnovićevi djedovi bili mahniti van svih kriterija ili su mu usadili osjećaj da je Hrvatska duboko inferiorna i beznačajna zemlja, u kojoj nikakva pravila ne vrijede. Razlika između Glasnovićevog ponašanja u jednom jeziku, i jednoj zemlji, i ponašanja u drugoj, u kojoj govori svojim materinjim jezikom, i saborski je zastupnik, ukazuje naime, koliko god zvučalo paradoksalno, na svjesno ili nesvjesno shvaćanje Hrvatske kao inferiorne zemlje, i hrvatskih građana kao niže rase.

S medicinskom dijagnozom ili bez nje, čovjek u Hrvatskoj može jednostavno bulazniti u parlamentu, jer je bulažnjenje za Hrvate primjereno. Nema nikakve unutarnje kočnice, još manje autocenzure. Taj parlament tretira se kao malo uglednija kafana, u kojoj se novac ne lijepi izvođačima na čelo, i stolci se ne krše na ljudskim glavama. U vojnoj mirovini od oko 12 000 kuna, Glasnović ove usluge pruža besplatno. Radi se o čovjeku s najmanje šest godina plaćeničkog vojnog staža, od čega godinu u pol u jednoj od najozloglašenijih vojnih grupacija na svijetu, Legiji stranaca. Utočištu kriminalaca, psihopata, duboko neprilagođenih ljudi naklonjenih oružju. Čovjeku koji se pod starost odlučio posvetiti osvećivanju vlastitih djedova, kazniti zemlju koju poznaje iz njihovih frustracija. Zemlju divlju i inferiornu, toliko prljavu da je više nije moguće očistiti kako treba od prošlosti, neobično slikovitih duhova.

Glasnović, pouzdan vojnik od Iraka do Kupresa, to si je ipak uzeo u zadatak. On je tu stigao kao vojni pobjednik i može činiti što god ga je volja. U prvom redu, kao u svakom filmu o Divljem Zapadu, nužno je osvetiti obitelj. Makar zbog toga stradali jednako nedužni ljudi, nečija djeca, roditelji. Potom valja sve pretresti, od kuće do kuće, u potrazi za izdajnicima, oružjem, ostacima neprijateljske vojske. Ako je nužno, sve se može i zapaliti. Spaljene zemlje najbolje su zemlje, na njima kršćanstvo može niknuti iznova, kao od doba računanja vremena. Ali tako se čovjek ne može ponašati u Njemačkoj, u Kanadi, u ozbiljnim državama.

Je li to klinička slika, ili strategija, na kraju je svejedno. Glasnović pristojan je građanin, uzoran vojnik. U bilo kojoj zemlji osim ove, u kojoj je saborski zastupnik.

Tekst je objavljen na Facebook profilu Slađane Bukovac, a Lupiga ga prenosi bez naknade, uz dozvolu autorice.

Lupiga.Com

Naslovna stranica: screenshot/YouTube