„Paulini su ožiljci bili vidljivi; ona je svoje modrice pravdala opravdanjima o padu niz stepenice, o sudaranju s dovratkom. Zdenka, s druge strane, nema modrice po tijelu (osim možda onih na zapešću, što ih je stekla dok je bila na silu vezana za krevet na odjelima psihijatrije u Osijeku i Zagrebu). No ono što ih čvrsto povezuje je jeziva, teška, akutna nemoć - pred patrijarhalnim nasilnicima, pred institucijama koje se priklanjaju lokalnim moćnicima, pred liječnicima kojima je dovoljan jedan poziv 'odozgo' da zaborave Hipokratovu zakletvu“, piše Maja Hrgović za VoxFeminae o „letu iznad kukavičjeg gnijezda na hrvatski način“

Ovih dana, dok veličanstvena hrvatska apatija ispisuje epilog priči o Zdenki Kvesić, ženi koju je moćni suprug, osječki sudac, silom i bez opravdanog razloga strpao u psihijatrijsku ustanovu, razmišljam o romanu Roddyja Doylea „The Woman Who Walked into Doors“, knjizi koju sam u svojoj osamnaestoj čitala kao feminističku početnicu.

Doyleova junakinja i pripovjedačica, Paula Spencer, žrtva je nasilnog supruga; ustvari britanska verzija Zdenke Kvesić – objema je oduzeto ljudsko dostojanstvo, obje su svedene na boksačku vreću. Paulini su ožiljci, doduše, bili vidljivi; ona je svoje modrice pravdala opravdanjima o padu niz stepenice, o sudaranju s dovratkom. Zdenka, s druge strane, nema modrice po tijelu (osim možda onih na zapešću, što ih je stekla dok je bila na silu vezana za krevet na odjelima psihijatrije u Osijeku i Zagrebu). No ono što ih čvrsto povezuje je jeziva, teška, akutna nemoć – pred patrijarhalnim nasilnicima, pred institucijama koje se priklanjaju lokalnim moćnicima, pred liječnicima kojima je dovoljan jedan poziv „odozgo“ da zaborave Hipokratovu zakletvu. Biti apsolutno nemoćan – to je ultimativni scenarij horora i nenadmašni vrhunac iskonske jeze. Priča o Pauli Spencer i Zdenki Kvesić ustvari je priča o nemoći – ženskoj nemoći u patrijarhalnom, muškom svijetu.

24 dana kao kopipejstana iz noćne more (FOTO: GoogleMaps)

A ovako je sve krenulo. Ovog srpnja ponovo smo stekli sva prava na slogan „Hrvatska – mala zemlja za velika kršenja ljudskih prava“, kad je nakon obiteljske svađe u kući osječkoga županijskog suca Ante Kvesića, njegova supruga policijski sprovedena k prekršajnoj sutkinji koja je, nakon razgovora s Kvesićem, izgovorila sad već slavnu rečenicu: „Gospođo, vi morate na psihijatriju.“ Moćni muškarac naložio je to u jednom telefonskom razgovoru, a njegovoj su se želji podložile i dvije liječnice osječke bolnice, odobrivši „na neviđeno“ prisilno liječenje Zdenke Kvesić. To što se Zdenku Kvesić nije imalo od čega liječiti, nikome nije predstavljalo problem. Po sistemu „bog i batina“, nemoćna žena hospitalizirana je u dvjema psihijatrijskim ustanovama - prvo u Osijeku, a onda u zagrebačkom Vrapču – i u 24 dana kao kopipejstana iz noćne more bila vezana za krevet (iako nije pokazivala sklonost nasilju ni prema sebi ni prema drugima), kljukana lijekovima (za koje joj nitko nije rekao čemu služe ni kako djeluju), i lancem na vratima odjela spriječena da se susretne s odvjetnicom i normalnijim članovima obitelji (a taj je lanac ujedno bio i kazna što je njezin slučaj procurio u medije).

Strašna je ta sintagma „prisilno liječenje“, taj užasni oksimoron koji bridi od sociopatskog vježbanja moći, od psihičke i fizičke patnje, od viktimizacije. Strašno je, ustvari, to što u postupku označenom tom sintagmom nešto nedostaje. Razlog. Kao i u slučaju Paule Spencer u romanu Roddyja Doyle, tako i slučaju institucionalnog zlostavljanja Zdenke Kvesić – prazan je dio slagalice u kojemu bi trebalo biti opravdanje. Paula to čini izmišljajući ga sama, prikazujući svoje modrice kao posljedicu nespretnog hodanja kroz stan. Ali svima nam je jasno – kao što će biti jasno i Europskom odboru za sprečavanje torture i neljudskog ili ponižavajućeg ponašanja ili kažnjavanja pri Vijeću Europe – da je razlog prisilnog liječenja Zdenke Kvesić ustvari činjenica da je njezin suprug mogao to naložiti. „He did it because he could“, piše Roddy Doyle u zadnjem poglavlju svog romana, i ta gadna istina je ono što je, za čitatelja, strašnije od modrica.

O slučaju hospitalizacije Zdenke Kvesić saznala sam na facebooku Sanje Sarnavke. Očito pod afektom, napisala je ovo.

„Zovem na sve strane, ali sve to sporo ide. Ženu zatvorilo na Psihijatrijski odjel u Osijeku jer je se muž želi riješiti kako bi s novom dragom slobodno uživao u cjelokupnoj imovini. A muž je usto uskočki sudac - borba protiv korupcije! U posljednje vrijeme već dva zatvaranja na psihijatrijske odjele - Kakakarića tjerali da pije tablete jer će u protivnom biti vezan i prisilno će mu se dati injekcija sa sredstvom za smirenje, ovu ženu vezali i sad je kljukaju lijekovima iako nije, kao ni Kakarić, nikada imala nikakvih ozbiljnih psihičkih problema. Što je ovo - Let iznad kukavičjeg gnijezda na hrvatski način?!“

Podijelila sam taj njezin status, netko ga je preuzeo od mene, podijelio ga dalje, netko treći je malaksalo, nemoćno, nemušto, pritisnuo „lajk“. Priča je stigla do novina i stvar se pokrenula. Sarnavka je napisala moćan odgovor na otužni pokušaj ravnatelja bolnice Vrapče, psihijatra Vlade Jukića, da javnu osudu prisilne hospitalizacije Zdenke Jukić prikaže kao doprinos „daljnjoj i snažnijoj stigmatizaciji osoba s duševnim smetnjama“. Opet se šeralo i lajkalo. Zdenka Kvesić je uskoro puštena na slobodu. Vratila se u prizemlje kuće u kojoj živi izolirana od supruga. Tražit će, kaže, razvod tog disfunkcionalnog braka. Mediji su više-manje pustili tu priču, zasad, dok DORH i USKOK ne obave istragu i donesu sud o tome je li se zbilja postupalo nezakonito.

Sjetimo se, i ona je morala na psihijatriju (FOTO: Lupiga.Com)

Sad kad podvlačimo crtu pod slučaj, jasno je da je Sanja Sarnavka junakinja ove priče. Već je jednom bila – kad je Mirjani Pukanić obznanjeno „Gospođo, vi morate na psihijatriju“, pa je, bizarno, stekla iskustvo u obračunu s mehanizmima institucionalnog „pranja ruku“ i „prebacivanja loptice“. Koliko bi dugo Zdenka Kvesić bez njezine intervencije ostala zavezana za krevet i kljukana medikamentima? Bolje je i ne razmišljati o tome.

Ipak, meni bi bilo draže da je se istjerivanja pravde, tog iznurujućeg egzorcizma, umjesto Sanje Sarnavke s jednakom agilnošću uhvatio netko drugi, netko čiji se javni angažman ne može od patrijarhalih primitivaca otpisati kao još jedno zanovijetanje glasnih feminističkih baba – pada mi na pamet Ivo Josipović. Bilo bi mi draže da je problem Zdenke Kvesić, umjesto kao ženski problem (a taj je dominantni ton zadobio u medijima), tretiran kao opći, veliki, ljudski problem, kao problem ljudskih prava, kao problem države, sustava, institucija (što je u medijskom tretmanu ovog slučaja bilo tek u drugom planu).

Jer, dok god ovakve horor priče budu imale „ženski predznak“ – a znamo kako se takve priče „boduju“ u patrijarhatu – bit će i slučajeva u kojima neki lokalni moćnik oduzima ljudsko dostojanstvo drugoj osobi samo zato jer može.

U pauzama pisanja ovog teksta pogledavam facebook stranicu jednih dnevnih novina. Moj današnji mali eksperiment: čekam da se pojavi prvi razbibrižni seksistički komentar ispod linka na tekst „Podignuta optužnica protiv psihologa koji je osam mjeseci podvodio udanu ženu“. Priča ima puno dodirnih točaka s onom Zdenke Kvesić, ili s onom Paule Spencer: radi se o akutnoj nemoći ljudskog bića kojemu je oduzeto ljudsko dostojanstvo, ugrožena sloboda. Naravno, ne trebam dugo čekati. Neki balkanski mačo frajer koji misli da je duhovit, piše ovo: „Čuj, 'podvodio udanu ženu', najbitnije je ispušteno, svoju ili tuđu, ako je svoju, tko mu što može, nije jedini koji tezgari.“  Kako zgodno. I ovaj je komentator jedan od onih koji misle da mogu i zato to čine. Čekam da administrator prepozna ovu opasku kao problematičan sadržaj i da je ukloni, no to se, naravno, ne događa. Administrator ostaje ravnodušan na relativiziranje seksualnog nasilja - zato jer to može.

Maja Hrgović

Lupiga.Com via VoxFeminae