U još jednoj nedjeljnoj priči najvećeg sarajevskog boema Darija Džamonje pročitajte kako ga je Davorin Popović Pimpek iz Indexa naučio da veže Francuza i koga mu je proslavljeni košarkaški trener Boša Tanjević uvalio za cimera. Pogledajte čime je Daco kratio dane, osjetite atmosferu u stanu legendarnog pisca kratke priče i dobrog duha Olimpijskog grada. Ako ranije niste čitali Džamonju, sad je krajnje vrijeme da počnete, jer priče s toliko emocija teško da ćete naći. Priča ima više od deset slova, što je prosječan kapacitet Balkanca, ali vjerujemo da među vama ima i genijalaca :O)

 

Neko vrijeme sam živio “sam”. Ako se ne računaju svakonoćni buljuci pijanaca i kockara. Znalo se igrati za sva tri stola u kući i na podu (na koferu).

Najviše su uzimali Bunja i Tule, a ni meni nije bilo mane, jer me je Pimpek naučio kako da vežem “francuza”, to jest kako da kradem jokere. (Rado bih vam otkrio fol, ali onda “francuz” više ne bi bio ono što jest.) Onda mi je Boša Tanjević, trener košarkaša Bosne, našao “cimera”, svog centra (visokog metar i 104 centimetra), Zdravka Čečura.

Ako sam do tada i imao neke šanse da izbjegnem alkoholnu moru, ovim izborom i te bijedne šanse su spale na nulu. Čečo je bio “pun k’o brod”, a ni ja nisam loše zarađivao radeći u Spektru i kao novinar i lektor i korektor. Tutnjalo se po cijeli dan: preko dana Istra (ali ne sadašnja Istra, nego “stara Istra”, kako je melanholično prizivamo u sjećanje, baš kao da govorimo o majci ili baki), ili FIS, a kad bi se uhvatio zalet išlo se kod Baneta Toskića, u “disko” (tad se još to nisu zvali kafići), gdje je Ljilja Ružić svojim bjesomučnim plesom, nogama što su joj rasle iz pazuha, sisa da ti pamet stane, facom, koja je zračila samo seksom, rasturala publiku, a nju je rasturao Zlatni, košarkaški bek Želje. Potom se išlo kod Nede Kapetanovića u Evergreen. Oni najdurašniji, u koje sam spadao i ja, i Čečo, Dara, Mosto, Ćoro, Cera, Sona… bi uspješan radni dan obično završavali dočekujući zoru kod Reše Letića u Šadrvanu uz puru ili sitni ćevap (najbolji na svijetu), a “biber po pilavu” su bile pače kod Hadžibajrića.

Sutradan bi šema bila ista, a ako me pitate odakle sve te pare za hektolitre pića, ne bih vam znao odgovoriti, pogotovo zato što smo tad živjeli pod komunističkom diktaturom. Hajde de i nekako za Čeču i za Daru (košarkaškog sudiju) i za mene, koji bi ubio neki honorar i na emisiji “Na ti”, koju je vodio Duško Trifunović (ime drugog voditelja neću ni da spominjem, jer sam ga, kao što sam već pisao, sahranio 18. aprila 1992. godine u Beogradu), ali za ostale “zgubidane” (kako ih je moja baka zvala), nemam drugog objašnjenja, osim da su u to doba roditelji vodili mnogo više brige o svojoj “djeci”. Da budem skroz iskren, malo i ja serem da sam sve to mogao predurati bez obilne podrške mog djeda – što davane što ukradene: znao sam se uvući, kroz prizemni prozor, u djedov stan, čučati na ormaru, čekati da on zaspi i gledati gdje će zašlepati novčanik da maznem “peticu” ili “cenera”, pa me je on jednom registrovao kako “skačem s ormara i letim kroz prozor” i prestao da pije, jer je mislio da je dobio delirijum tremens… ali, to je stara priča, koje se s neponosom i s dubokom ljubavlju i sjetom sjećam. (Zašto je sjećanje uvijek vezano uz sjetu – o tome valja razmisliti? Možda Miljenko Jergović ima odgovor na to?)

U to vrijeme sam još išao u školu – ali ona nije išla u mene, pa sam taj “nesretni brak” razvalio otišavši na invalidsku komisiju na Ilidži, gdje me proglasiše nesposobnim za redovno pohađanje škole i tako dobih penziju od pokojnog oca. Bila je to neka crkavica, ali dovoljno da platim kiriju i struju za stan, za koji Igor Gaon tvrdi (možda krivo izabran izraz) i potpisuje da u njemu nikad nisam ni živio. Ne znam da li se uopšte isplati ići na PIO (penzijsko i invalidsko osiguranje) i gubiti vrijeme i živce – koji pucaju li pucaju – kad vidim da i “regularni” penzioneri, borci, ratni invalidi dobijaju samo obećanja iliti karinu? Doduše, moja inertnost se može ponajviše objasniti mojom lijenošću, a (da se malo opravdam) i nekom vrstom morala.

Odoh ja u druge vode! Priča je počela o mom zajedničkom življenju s Čečom. On je imao navike koje su mi sasvim odgovarale: prljave čarape, znojni dresovi, patike su bile razbacane svuda po stanu, hrkao je kao nilski konj; kad bi jeo, iza sebe bi ostavljao svinjac i nikad mu ne bi palo na pamet da opere suđe…

O prvobitnom dogovoru o plaćanju “stanodavštine” nije više bilo ni riječi, jer smo postali prijatelji, ali mi je Čečo sve to nadoknadio kad bih otišao u Trebinje, kod njegovog Obrada i Darinke, roditelja, brata Bobe… Sjedili smo kod Bajice u Konobi, šukali votku i “nikšićko pivo”, ljeto je bilo i pričali smo kako je Pimpek, izašavši na pogrešan izlaz, registrovao da mu nema “Oldsmobila”, pa se vratio u kafanu na “još po jednu”, nazvao policiju i prijavio krađu kola, a kad je poslije te “jedne” izašao na pravi izlaz i sjeo u svoj auto, policija ga je uhapsila kao lopova… Naravno, pri sebi niti je imao vozačke, saobraćajne, lične… Da li je istina ili nije, ali tako se priča, da je na pitanje o ličnim podacima odgovorio: “Ja sam pjevač!” Drotovi su tražili od njega da im otpjeva nešto, a onda ga pustili…

Kad smo se vratili kući (negdje oko tri sata ujutro), Čečur je iz špajza izvadio pršut i počeo ga glodati onim svojim kurjačkim zubima, baš kao da je to pileći batak; na prozor je neko kucao, a on je rekao: “Ma, jebite se! Znate li koje je doba?” Glas mu je odgovorio: “E, Zdravko, znaš da ćemo te reći Obradu!”

Sutradan, to jest isti dan, za doručkom, Obrad, ljut kao osa, muklim glasom je progovorio: “Po gradu se već priča da si vratio ljude s mog praga.” Zdravko je počeo mucati (smanjio se s onog metar i 104 centimetra na samo metar): “Ali, ali… tata… bilo je tri sata ujutro…”  Obrad nije dao ni po pičke hladne vode za njegovo opravdanje: “Slušaj ti, đubre malo (?!), je li u kući bilo šta za jest? Za pit? Kad budeš imao svoju kuću – onda vraćaj ljude s vrata, a nemoj mene sramotiti!” Zdravko se tad smanjio na četiri centimetra. Čika Obrad je tad rekao teti Darinki: “Daj nam flašu”, nasuo nam “zvečevo” konjak, a ja sam htio da bacim ključ od sinoćnjeg pića. Tad sam čuo rečenicu, najveću laž koju sam čuo u svom životu: “Ali, tata, znaš da ja ne pijem.” Zdravko je to izgovorio glasom “bečkih dječaka”, Obrad ga je samo mrko pogledao, a meni je preostalo da strašim čašu, koju je on odmah napunio: “Čika Obrade, hvala, ne bih više”, rekao sam na ivici povraćanja, a on je otfrknuo: “Sine Zdravko, kakvi su ti ovo jarani? Ni dva konjaka ne mogu popiti!”

Briša nas je kolima vratio u Sarajevo, u naš stan gdje smo konstatovali da nemamo ključeva i Čečur je jednostavno prošao kroz vrata… Od tada (dok se ne oženih) nisam stavio bravu. Sada su zaključana, sa svim ovim imenima koje sam pomenuo, duboko svjestan da remete tok priče, ali mi neko nekad reče da kad god, bilo gdje, bilo kad neko pomene tvoje ime – znači da si živ. Pa, živjeli!

Dario Džamonja

Lupiga.Com

Naslovna fotografija: Radiosarajevo/strane.ba