COVID-19: Dobrodošli u autoritarnost medicine
Mjere protiv epidemije koronavirusa na snazi su već više od mjesec dana, pa se medijski prostor zagušen oduševljenjem ministrom zdravstva i cijelim Kriznim stožerom počinje otvarati i za drugačija mišljenja. Kritičari su trenutno najviše fokusirani na kršenje demokratske procedure, odnosno Ustava i zakonskog okvira u kojemu djeluje Krizni stožer (o tome govore lijevi mediji, neki SDP-ovci i član Hrvatskih suverenista Pero Kovačević) i na represivnost mjera za suzbijanje epidemije. Povjesničar Dragan Markovina u nekim potezima vlasti vidi atak na ljudska prava s mogućim nesagledivim posljedicama.
SVIJET NAKON KORONAVIRUSA: Ova oluja će proći, ali ćemo živjeti u drugačijem svijetu
NOSITI MASKE ILI NE: Krizni stožer u epizodi dogmatske obrane početnih pozicija
COVID-19 U HRVATSKOJ: U početku „nediscipline“ građana bijaše premlaka riječ
Što se tiče prekoračenja ovlasti Kriznog stožera, kritičari su u pravu. Normativni okvir u kojemu stožeri funkcioniraju je Zakon o sustavu civilne zaštite, koji im zaista ne daje ovlast da donose i provode mjere koje trenutno donose i provode. Međutim, pitanje je koliko je to važno, jer ministar zdravstva kao član Kriznog stožera, temeljem jednog drugog zakona -Zakona o zaštiti pučanstva od zaraznih bolesti – nakon proglašenja epidemije sam može donijeti i provesti sve navedene mjere.
PET SAVJETA: Za ublažavanje nevažnih nuspojava epidemije
Ovlasti koje taj Zakon daje ministru zdravstva goleme su i uključuju suspenziju ljudskih prava. Neke su važne odredbe, poput onih koje se odnose na obavezno cijepljenje, bile predmet postupaka pred Ustavnim sudom (USUD), no USUD je uvijek davao prednost pravu na zdravlje nad nekim drugim (navodno) uskraćenim pravom. Štoviše, USUD je u takvim slučajevima dao mišljenje da je to isključivo medicinsko pitanje, što je ozbiljan znak da sa shvaćanjem etičkih i političkih granica medicine ne stojimo najbolje.
Ministar zdravstva nakon proglašenja epidemije sam može donijeti i provesti sve navedene mjere (FOTO: HINA/pool)
Ukratko: točno je da se Vlada trenutno ne drži zakonske procedure, ali je točno i da imamo važan zdravstveni propis koji ministru u suzbijanju epidemija daje diktatorske ovlasti. Ako je stvar u tome da teror dobije zakonitu formu, problem je, dakle, odavno riješen.
Dobrodošli u autoritarnost medicine.
Time dolazimo na dramatičnu izjavu Dragana Markovine da svijet podređen političkoj represiji nije vrijedan spašavanja.
Na individualnoj razini, nešto slično povremeno možemo čuti od ljudi koje medicina podređuje na jezičnoj i zakonskoj razini – pošto je naziv ušao u norme – a to su pacijenti. Pacijent je u izvornom značenju strpljiva osoba, a u medicinskoj praksi onaj tko svoj život podvrgava nekom medicinskom režimu. Pacijenti uzimaju lijekove koji izazivaju neugodne nuspojave, prolaze bolne i ponižavajuće medicinske procedure, kontakt s bešćutnom zdravstvenom administracijom, odriču se pušenja, ukusnih jela i tako dalje, sve to u rasponu od privremenog do povratka u normalan život, preko trajnih, ali podnošljivih ograničenja, do trajnih i nepodnošljivih patnji pod nadzorom i s blagoslovom medicine. U cijelom tom dijapazonu, naći ćemo one koji će reći da život s ograničenjima nije vrijedan spašavanja i neusporedivo veći broj onih kojima je život pod čizmom medicine vrijedan, neovisno o kvaliteti života i smislu medicinske intervencije. Na tome počiva pokornost građana u ovoj situaciji.
Ovo nije izolirana akcija jedne sumanute države, nego globalna paraliza života koju intelektualno podupiru biomedicinske znanosti. Sjetimo se samo kako je počelo – Kina je, tvrdeći da Covid-19 nije smrtonosan kao SARS, ali je zbog prijenosa s asimptomatskih osoba daleko zarazniji i teži za kontrolu, organizirala karantenu bez presedana u povijesti, dok je Zapad na to gledao s mješavinom znanstvene skepse i političkog patroniziranja. Zatim je krenulo u Europskoj uniji, posebno u Italiji, gdje su na početku političari slavili „talijanski način života“ koji neće kapitulirati pred histerijom što je izaziva minorna zaraza. S prvim mrtvima i katastrofom na bolničkim odjelima zahvaćenim Covidom 19, širilo se i mišljenje epidemiologa da su zapadne institucije i mediji mahom podcijenili virus, a time i mjere koje su u Kini poduzete. Uzdizanje „načina života“ preko noći je postao simbol političke neodgovornosti, destrukcije i bešćutnosti prema mogućim žrtvama, a kineske metode pojam medicinske i političke hiper-racionalnosti te efikasnosti u spašavanju života.
Velika Britanija se jedno vrijeme opirala tome, pa je kapitulirala nakon najava stručnjaka da će pola milijuna mrtvačkih kovčega biti na duši Borisa Johnsona. Danas su unutar EU jedino Švedska i Nizozemska znak da se eventualno može i drugačije, ali čak ni tamo oko tog pitanja ne postoji konsenzus i mnogi epidemiolozi upozoravaju da obje zemlje klize prema zdravstvenoj katastrofi.
Je li u krivu onaj tko u takvom trenutku lamentira nad ljudskim pravima? Ne, samo je nedovoljno u pravu.
Nestvarno je ponižavajuće i glupo to što je Srbija, primjerice, doslovno zatočila svoje starije sugrađane, tvrdeći da ih time štiti, ili što hrvatska policija na cesti maltretira ljude u šetnji, ali ovdje je mnogo veća stvar na kušnji - kredibilitet znanosti koja je većinu država svijeta uvjerila da uđe u javnozdravstveni, politički i ekonomski rizik nezapamćenih razmjera. Greška jednog bahatog lokalnog političara ili policajca koji je preuzetno shvatio svoju ulogu u ratu protiv Covida, smiješno je nevažna u odnosu na najmanju mogućnost da je medicina baš toliko podbacila.
Trebali bismo priželjkivati da nije tako, a istodobno budno pratiti sve znakove da možda jest, tim više što je mogućnost verifikacije racionalnosti mjera sada jako mala.
Odgovor kako i zašto je, zapravo, vrlo jednostavan.
Naime, represivnim smo mjerama dovedeni u a) situaciju da ovu bolest promatramo u uvjetima koje su stvorile političke mjere i u istom političkom okviru; b) da su sve grozne posljedice uglavnom izvan fokusa i mogućnosti kontrole (broj mrtvih zbog nedostupnosti i loše kvalitete zdravstvene zaštite, broj suicida i porasta duševnih bolesti, ekonomska kataklizma, porast siromaštva i tako dalje; c) da je zato bitno smanjena mogućnost verifikacije omjera štete i koristi od kratkoročnih, a kamoli od dugoročnih mjera.
Privremeno ukidanje građanskih sloboda u momentu zdravstvene krize je dopustivo, ali samo pod uvjetom da se kriza, odgovor na nju i ukidanje sloboda mogu racionalizirati i nadzirati (FOTO: HINA/Admir Buljubašić)
Neovisno o pravu koje medicina polaže na kontrolu stanovništva u epidemijama, ovu razinu epistemološke i moralne neizvjesnosti teško je opravdati na duge staze.
U kontekstu Hrvatske, treba makar paziti na to koliko je teških propusta u zdravstvu napravljeno dok se provodilo discipliniranje stanovništva. Skoro mjesec dana nije postojao jedinstveni telefonski broj za osobe koje sumnjaju da bi mogle biti zaražene. Sve su informacije bile neuređene i raštrkane na stranicama neprimjereno velikog broja institucija. Jednako dugo, ni oboljelima ni liječnicima nije jasno stavljeno do znanja da sumnjivi na Covid nemaju što raditi u ordinacijama obiteljske medicine. Protokoli za zdravstvene ustanove i radnike su neupotrebljivi; organizacija prijema oboljelih osoba, zaštite ustanova i medicinskih radnika, prepuštena je snalažljivosti upravitelja ustanova. Tako je, među ostalim, bolest ušla na apsolutno nedopustiv broj odjela u bolnicama od strateškog značaja (kliničke bolnice i klinički bolnički centri). Liječnicima studenti izrađuju zaštitne vizire. Svugdje nedostaje zaštitne i dezinfekcijske opreme. U uputama za liječnike obiteljske medicine jasno stoji da se testiranje trijažira, odnosno, da se testiraju osobe s težom kliničkom slikom ili one iz rizičnih skupina.
S jedne se strane, dakle, zarazu blokira represivnim metodama, dok epidemiološke zakazuju – zdravi građani ne smiju biti u međusobnom kontaktu, ali zato ne radimo forenziku bolesnih i njihove okoline. Osim što je to protivno smjernicama Svjetske zdravstvene organizacije, pitanje je i koliko objektivno će takav način testiranja govoriti o bolesti. Koliko puta prosječna osoba dnevno mora oprati ruke da bi anulirala ovakve greške? Nadalje, liječnicima izvan uske specijalnosti još nije organizirana edukacija, iako iskustva drugih govore da će oboljelima na koncu pomagati i dermatolozi i otorinolaringolozi. Privatni zdravstveni resursi uopće nisu mobilizirani, niti smo primijetili da se sami nude. U privatnom sektoru postoje laboratoriji, kreveti i sofisticirana dijagnostička oprema što bi se sada mogli iskoristiti. Od prvog dana se teškim kroničnim bolesnicima odgađaju potrebne pretrage i pregledi – zašto odmah? Do kada će oboljeli od karcinoma čekati na pretragu? Nitko ne spominje golemu zgradu zagrebačkog Nastavnog zavoda za hitnu medicinu – zašto? Zašto nema maski za opću upotrebu i zašto se uporno ponavlja da nisu korisne?
Da se vratimo na pitanje epistemološke i moralne zamagljenosti – ako se u Hrvatskoj stanje počne pogoršavati, kako ćemo znati je li kriv virus, način upravljanja krizom, loše zdravstvo ako je sve u pitanju, u kojim omjerima? Tko će i kojom metodom računati štete od Covida i štete od mjera? Tko će pritiskati da se mjere u hodu mijenjaju? Hrvatska liječnička komora nešto radi na tome, ali samo fragmentarno. I opet - na koji način u svemu tome pomaže vapaj zbog bezvrijednosti života bez slobode?
Privremeno ukidanje građanskih sloboda u momentu zdravstvene krize je dopustivo, ali samo pod uvjetom da se kriza, odgovor na nju i ukidanje sloboda mogu racionalizirati i nadzirati. Ozbiljna prepreka tome je asimetrija znanja između onih koji vode igru i onih koji je promatraju, ista kao i odnosu između oboljelog i liječnika. Dodatni je problem što na ovu krizu sada gledamo samo iz jednog ugla, a zarazu samo u određenim okolnostima. Drugačiji pogled na stvari trenutno osiguravaju jedino Švedska i Nizozemska, moramo gledati hoće li propasti. Ako ne propadne, moramo znati zašto nije propao.
Zbog svega toga je ogroman problem što pobuna protiv sadašnjeg stanja trenutno dolazi samo od političkih analitičara opće prakse; njihovi se komentari ljudima koji se boje za život mogu činiti zanovijetanjem iz zone komfora. Raspravi o ljudskim pravima nedostaju argumentirani zahtjevi društvenih i biomedicinskih znanosti da se zaustavljanje epidemije demilitarizira i pretvori u pametnu epidemiološku i političku analizu i strategiju zasnovanu na dokazima.
Bez toga smo na sigurnom putu u propast.
Lupiga.Com
Naslovna fotografija: HINA/Daniel Kasap
Ovaj tekst nastao je uz potporu Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija u sklopu projekta "Korak dalje: Izazovi europske Hrvatske"
Kada je rijec o ogranicavanju ljudskih prava u izvanrednim uvjetima i za odredjeno vrijeme( nikada o njihovoj suspenziji,odnosno dokidanju), jedno pitanje je izuzetno vazno: pitanje proporcionalnosti mjera koje drzava poduzima i prava i sloboda koje trenutno ogranicava drzava.
Ovo pitanje nije nimalo jednostavno,jer svako ogranicavanje ljudskih prava u svezi sa poduzetim mjerama,nosi debelu opasnost prelaska one tanke crte koja nas dijeli od demokracije i totalitarnosti.